Mira Kodolićeva/XXXIV.
| ← XXXIII. | Mira Kodolićeva, XXXIV. autor: Josip Kozarac |
XXXV. → |
XXXIV. uredi
»Vi me molite, Vi me zaklinjete, da pregorim, da zaboravim kao što ćete i Vi pregoriti i zaboraviti. Jeste li Vi zbilja tako svjesni i toliko jaki, da ćete jedan od najvažnijih časova u Vašem životu moći izbrisati kao kredom ispisanu ploču? Iz zadnjeg Vašeg pisma govori doduše cijela Vaša duša, ali onaj najbolji dio Vaše sopstvenosti Vi ste ipak zatajali. I zato baš, što ste Vi sebe zatajali, što ste glas Vašega srca nadmudriti htjeli, ne mogu ja ni pregorjeti, ni zaboraviti, jer sam osvjedočen da bih time počinio grijeh napram Vama. Kada se Vaše srce otme onomu nasilju, koje ste mu sami nametnuli, kada se Vaša duša razbistri, onda ćete Vi razabrati istinitost mojih riječi, i uviditi, da je Vaša duša preveć čista, a da bi mogla onako strahovitu laž zanavijek u sebi sakrivati. Ja sam uvjeren da je ona metamorfoza Vaših čuvstava napram Vašemu mužu samo prolazna, kao i svaka druga, i da će doći čas kada ćete Vi makar i proti svojoj volji osvanuti u istinskom svom obliku. Umjesto da Vas zaboravim, ja Vas uvjeravam da ću ja taj čas Vašega preporoda očekivati dokle god sam živ.
| Sljedeća stranica→ |