Mira Kodolićeva/XXXIII.
| ← XXXII. | Mira Kodolićeva, XXXIII. autor: Josip Kozarac |
XXXIV. → |
XXXIII. uredi
»Vaše pismo me začudilo; sada tek poslje devet mjeseci sjetili ste se Vi da mi pišete; sjetili ste se upitati za me i za moje dijete. I to me začudilo, da Vi sada istom govorite o meni i o mom djetetu, kao o nečemu, što je Vaše. Oprostite, ali Vas nikako ne razumijem; prosudite sami: Vi sada tek, i to po djetetu tražite neko pravo i na mene, dočim moj muž po meni traži to isto pravo na moje dijete, — i to već od prvoga časa njegovog opstanka. Čije je pravo veće? Ja sam Vas zatajala pred mojim mužem onda, kada sam prema novomu biću osjetila veću ljubav, nego napram Vama, koji mene nikad ljubili niste. Devet mjeseci ja za Vas nijesam bila ništa, a sada hoćete, da imadete neko pravo za mene, dočim moj muž, koji je devet mjeseci ćutio sve osjećaje, sve radosti, sve boli roditeljske, drhtao nad mojim životom, kao i ja sama, — taj čovjek, da ustupi mjesto Vama. Pomislite, je li to pravedno? Vi mene nijeste ljubili, Vas dakle ne veže nikakova moralna obveza na moju osobu, sve da Vi to i hoćete, jer Vi ne imate pravo zvati se krivcem grijeha koga nijeste imali nakane počiniti. Da je taj grijeh bio izljev Vaše ljubavi napram meni, Vi bi imali pravo na posljedice, koje su iz tog grijeha proistekle; ovako ne! Molim Vas, zar bi Vi bili vlasnikom onoga novca, koji je bez Vaše volje, bez Vašega znanja slučajno došao u Vašu lisnicu?... Pomislite nadalje i to, zar jedan neznati dijelak Vašega bića više vrijedi, nego li sva ljubav mojega muža, cio naš četirigodišnji brak? Ja posve poimam Vaš položaj u kojem ste bili za prošlih devet mjeseci; ja Vam i to priznajem, da ste radili kao plemeniti čovjek, žrtvujuć Vašu zaručnicu, Vašu sreću jednomu bezuvjetnomu činu, koga niste dužni priznati, — a priznali ste ga jedino radi toga, jer se bojite da bi mogli doživiti čas kada bi onaj Vaš slučajni čin, u slici mojega i Vašega djeteta, stupio pred Vas i Vašu suprugu, te jednim mahom, jednom rječcom razorio sreću jedne cijele obitelji... Pa sada, kada ste Vi žrtvovali svoju zaručnicu, svoju bračnu sreću radi mene mislite da imadete neko pravo, a ja da imam neku dužnost nadomjestiti Vama onu Vašu izgubljenu sreću. Jest, ja Vam priznajem to pravo, — ali to Vaše pravo je zastarjelo; zastarjelo je, jer sam ja Vas zatajala; zastarjelo je, jer ja Vas više ne ljubim; zastarjelo je, jer ste Vi mene devet mjeseci zatajivali... Kada ste već mogli pregorjeti da se odrečete one žene, koju ste ljubili, odrecite se sada i one, koju niste ljubili; to već i sama pravednost zahtijeva.
Vi ste sada riješeni svega, Vaš položaj je opet takav da Vam je ljudsko društvo širom otvoreno. A da ostanete pri onom pravu, koje od mene tražite, što bi onda bilo? Molim Vas, ne mutite vodu, koja se je staložila, ako i nije posve razbistrila. Ja Vas zaklinjem, ugušite sve ono, što Vas na mene sjeća, a u ime zahvale, ja Vam prisižem, dok sam ja živa, moje dijete neće tražiti drugoga oca, doli mojega muža. Vaš strah, da je cio Vaš život uništen, nije opravdan; zaboravite Vi na mene, zaboravite na sve; i nikoja Vas obveza više za ono, što se je dogodilo, vezati neće; Vas nitko ne sili, da priznadete ono što priznati ne morate; a ako mislite, da će se duša Vaša proti tomu dizati, a Vi onda trpite i pregarajte, — jer samo onaj, koji nije vrijedan da uživa, nije kadar pregarati. To ja zadnja moja riječ!
Pregorite i zaboravite...«
| Sljedeća stranica→ |