Mira Kodolićeva/XXXI.
| ← XXX. | Mira Kodolićeva, XXXI. autor: Josip Kozarac |
XXXII. → |
XXXI.
uredi»Moj muž bio je sav izvan sebe, kada je opazio da sam ja saznala za ona pisma udovičina. On je toliko uvjeren o mojoj čistoći, o mojoj nevinosti, te mi se čini, da ga ni ja sama o mojem grijehu ne bi osvjedočiti mogla. Umjesto, da se ja pred njim pokajem, ja čitam iz njegovih očiju kako on mene moli, da mu oprostim; moli me, da ne sumnjam ni časka o njegovoj iznovičnoj ljubavi. Meni se je u te časove nadala stoput prilika, da mu otkrijem moj grijeh, da razgalim moju dušu, i ja znam, da bi mi on oprostio; nu ja nijesam više osjećala potrebe da to učinim; meni je lakše bilo Vas zatajati, negoli njegovu makar umišljenu sreću razoriti. Bude li on i nadalje živio u toj umišljenoj sreći, tada neću tomu ja kriva biti, nego on sam, koji je prvi i posljednji uzrok onog besvjesnoga časa. I to je ona kobna, ali za me spasonosna točka, o koju ja sav moj dojdući život upirem. Druga utjeha mi jeste još i to, da od onoga časa, otkako osjetih novo biće u sebi, Vaša slika iz moje duše isčezava. Ja Vam pišem cijelu istinu. Čovjek je što i svjetlo, koje istom mora prelomljeno biti, a da pokaže sve svoje boje. Jednoličnost mojega života, jednoličnost mojih čuvstava prije negoli sam Vas upoznala, jeste uzrokom da sam ja sav svijet jednim te istim pogledom, jednim te istim čuvstvom motrila; nu otkako u meni onaj prelom nasta, meni se sve drugačije prikazuje, ja vidim što dosad vidjela nisam, ja razabirem prije neponjatne mi pojave, raspoznajem mutne mi prije osjećaje. Nježnost mojega supruga upravo me zadivljuje, te se ja opet kao negda pitam: jesam li ja njega vrijedna? Ja uviđam da ona navika na jednu osobu kroz toliko vrijeme, nije mrtva stvar, koju možeš otisnuti od sebe, kad hoćeš, nego da je to nešto bez česa mi opstati ne možemo kao bez kojega našega uda. Ja jasno gledam, kako se Vaša pojava, koja je moju sućnost razsjala kao svjetlo, koje je iznenada banulo kroz netom otvoreni prozor u tamnu sobu, gubi i isčezava, kao i rasvjeta one sobe, kad svjetla nestane. Ja sam opazila, da i naše duševne oči privikavaju na polusvjetlo, kao na sunčani sjaj, — a ne bude li dugo toga sunca, da na njega posve zaboravljaju, uživljujuć se sve to većma u okolicu, koja je oko njih. Vi me sigurno razumijete; molim Vas, razumijte me posvema, posvema.
Ja osjećam Bogu hvala, da sam smirena; onaj sretni pokoj, koji je prvo osam mjeseci napunjao moje biće, opet se vraća u mene. Bura, što je preko pol godine tresla sa mnom, slegla se je, i za koji dan sve će to biti puka uspomena. Moju dušu ne muti ništa više, niti sreća, niti nesreća, dapače i onaj strah pred pogibelju, kojoj u susret idem, i on sve pomalo popušta, — on je isčeznuo pred nježnošću mojega supruga. Meni se sada čini, da je onaj besvjesni čas meni moju staru sreću povratio.«
| Sljedeća stranica→ |