Mira Kodolićeva/XVI.
| ← XV. | Mira Kodolićeva, XVI. autor: Josip Kozarac |
XVII. → |
XVI. uredi
Sutradan nije Vukoviću odnošaj njegov napram gđi. Kodolićevoj tako crn bio, kao što mu se jučer, najviše poradi onih njezinih suza, pričinio. Uopće cio njegov značaj nije bio prema tomu, da gleđe u svijet mrkim pogledom; u njegovoj duši sjala je uzamance najljupkija vedrina. Nenadane suze gospođe Kodolićeve nijesu mogle uništit onoga milinja, koje se uvriježilo u njemu, otkako je počeo s njome općiti. To milinje, koje je iz nje strujalo k njemu, a vraćalo se iz njega sad u obliku samilosti, sad u obliku nevinog čavrljanja k njojzi natrag, to milinje bilo je njegovoj duši u taj čas toli nužno, da nije mogao odoljeti, a da bar na časak ne vidi one zaplakane plave oči, onu gustu tešku kosu, viseću u dva prama malne do zemlje...
Našao ju je u vrtu, u prostranoj sjenici nagnutu nad velikim ilustriranim njemačkim novinama. Bila je u dugačkoj jutarnjoj plavoj opravi, opšivenoj bijelim čipkama, golog vrata, sa dražesnom kapicom — poput raskriljenog leptira na cvijetu.
Pogledala ga onim sretnim, zabrinutim izrazom u očima, za koga ne znaš, da li ga je rodila radost ili tuga; a po obrazu prolila joj se rumen, ona lahka, jedva vidljiva rumen, štono je osebična tek licu mramorne bljedoće.
— Oprostite! — pođe mu ona u susret i pruži mu obadvije, kao led hladne, malne do lakata gole ruke. Što ja to juče počinih?
— Ništa! — uzeo ju on sokoliti. — Zar je proplakati sramota? Ja više držim do suza, nego do najljepših riječi, što ih žena smisliti može. Ako je žena kada pjeva — lijepa, onda je, kada plače — divna.
Kada bi ona samo mogla prodrijeti u smisao njegovih riječi; ali tko bi znao da li to njoj govori hladni filozof, ili to govori srce slično njezinomu; srce, koje se boji jasnoće, te samo izdaleka natuca, što misli. A ipak je on govorio tako iskreno, da ona o toj iskrenosti nije ni časak dvojila. Da mu je smisao riječi tamniji, dvojbeniji, možda bi ga ona prvo shvatila i razumjela, — da on nju ne ljubi kao ona njega, da ga samo žarka simpatija nadahnjuje napram njoj, da ga draška ona njezina tako dugo sačuvana duševna nevinost.
— Je li vaša zaručnica lijepa? — zapita ga ona iznenada onom istom prostodušnošću, kao kada ga je onomad zapitala, nije li već prestara?
— Moja zaručnica...? Lijepa kao dragi kamen.
Njene oči zatreptaše, lice se samo za čas promijeni, za čas samo spusti ona glavu dole i odmah nato pogleda u njega pogledom, kao da ga pita: zar zbilja tako lijepa? U tom pogledu zrcalio se onaj laki ljubomor, ona sitna nenavist, koja svaku ženu uzbuni, kada sluša o ljepoti druge žene.
Nato odadere sa novina okrajak papira, napisa naglim potezom nekoliko riječi, i ustavši reče Vukoviću:
— Napišite ovdje dole odgovor, ja idem u vrt, a vi dođite za mnom, pa ćemo se skupa prošetati.
I pogledav ga očima iskrenim, molećim, udalji se iz sjenice onim sitnim, elegantnim korakom, koji ju je odavao da nije šesnaestgodišnje djevojče, nego razvijena žena.
Na onome papiriću bilo napisano dugačkim rastegnutim slovima, (koja nikako nijesu pristajala njenoj vanjskoj pojavi): »Jesam li ja lijepa?«
Vukovića brecnuše te riječi; on je i bez tog pitanja sve to jasnije razabirao kako se ona promjena u njoj, koju je on prouzročio, sve to silnije razvija, sve to jasnije oblike dobiva, — a on od juče kao da sam sa sobom nije načistu da li mu ta njezina promjena, ono prianjanje njezinoga bića k njegovomu, godi ili ne. Nu ono raskošje, koje svaki muškarac osjeća napram ženi koju je osvojio, i koje je raskošje on doduše pred samim sobom zatomljivao, to raskošje diktiralo mu je, da napiše za odgovor na njeno pitanje: »Lijepa kao biser«.
Kada ju je nato našao u vrtu, ona je već iz njegovog pogleda znala, kako je on odgovorio, te objesiv mu se o ruku, pođe s njime onom podatljivošću, onom zahvalnošću, kojom svu svoju sreću u tuđe ruke polažemo.
Kada se je u taj čas na glavnoj stazi ukazala stara učiteljica glasovira, doviknu joj gospođa Kodolićeva još izdaleka:
— I danas su ferije, draga gospođice Charloto, velike ferije; veselite se, neće biti škole!...
Staroj gospođici namreška se lice naborima, znak da se je nasmiješila; male žutkaste očice zablistaše, onda se nakloni što je mogla galantnije, mahnu rukom na pozdrav »auf Wiedersehen«, i odcupka opet natrag, nastojeć kako bi svojim spravnim stasom i sitnim korakom prikrila teret šezdesetgodišnje starosti...
| Sljedeća stranica→ |