Mira Kodolićeva/XV.
| ← XIV. | Mira Kodolićeva, XV. autor: Josip Kozarac |
XVI. → |
XV.
urediVuković, onaj svijesni mirni duh, koji je znao i najtanje uzroke svakomu svomu djelu, bio je u taj čas smućen, ne mogav u pravi sklad svesti ono, što se je netom dogodilo. On si nije tajao, da mu je gospođa Kodolićeva simpatična, ali je i to istina da je on ne ljubi. Ljubi li ona njega? Njemu se čini, da ga ljubi. Je li on kriv toj njezinoj ljubavi? Nije li on u tom pogledu nešto više sebi u prilog činio, nego što bi kao zaručnik napram tuđoj ženi činiti smio? Na to pitanje nije si mogao posve jasna odgovora dati, nu nije niti ikakova grijeha u svom djelovanju zamijetiti mogao. Nu one od suza orošene treptavice, ono mramorno lice zarumenjeno od plača, ona drhćuća usnica, sve ga se to tako dojmilo, da je svaljivao na se veću krivnju, negoli je uistinu sakrivio...
Kada je opet došao k sebi, odluči da će najbolje biti ako prikrati svoj boravak na ladanju. Čemu i nadalje buniti mir one nevine žene, koja se — ako i ne bogzna kako sretna — ipak stisnula u svoj brak, kao ptica u krletci, zaboravljajuć sve pomalo da je svijet širi od onoga tijesnoga prostora.
Čemu igrati ulogu nekakvoga preporoditelja ili osloboditelja, čemu otvarati vrata krletci, kad ptica, izletiv iz zatvora, neće nikud dalje, već sjeda na tvoj prst, na tvoje rame i nikuda dalje od tebe! Zar to neće biti grijeh pokazati ptici svu čarobnost svijeta, pa ju onda opet turiti u njen zatvor, jer ti ne imaš nikakova prava na nju, jer ona nije tvoja. Je li to zbilja bio grijeh s njegove strane? Bio ili ne bio, — nu čemu krasti Bogu dane, i obmanjivati nedužno biće, a ovamo te čeka stotinu ozbiljnijih posala. Da, treba skoro otići odavle, što prvo odići! govorio on sam sebi, uplašiv se nekud sam svojih riječi.
| Sljedeća stranica→ |