Melita/Prvi dio/IV

III Melita —  Prvi dio - IV.
autor: Josip Eugen Tomić
V


Navečer bijahu sve odaje grofovskoga dvora u Šestinama sjajno rasvijetljene. Dvorište bijaše puno elegantnih ekipaža i fijakerskih landauera na kojih su se dovezli mnogi pozvani gosti iz Zagreba k porodičnoj slavi u grofovskom domu. Danas bijaše naime treća godišnjica vjenčanog dana mladoga grofa i grofice koji je dan grof u čast svojoj lijepoj drugarici svake godine slavio. Radi toga bijaše i lov danas priređen, a navečer očekivala se je vrlo animirana zabava. Na tu zabavu došla su i dva grofova brata sa svojim krasnim ženicama, nekoliko boljarskih pozvanika iz Zagreba i okolice i dosta zagrebačke takozvane "talmi-aristokracije" koja se je cijenila presretnom kad je mogla statirati u kojem aristokratskom domu i biti štafažom tomu boljemu društvu. Gospođe su došle u elegantnim toaletama, a i naše tri lovkinje preobukle se ukusno za tu večer. U gospođinskom društvu najviše se isticala markezica Mary Savignon, žena talijanskoga generala iz Mletaka. Bila je odjevena u šaroliko odijelo hrvatskih seljakinja koje je njezinu vitkom struku i crnomanjastom licu osobito lijepo pristajalo. Domaćina i domaćica upoznaše se s njom u jednom alpinskom lječilištu gdje su preko ljeta boravili. Markezica bijaše vrlo duhovita, ali i vrlo ekscentrična žena. S mužem svojim nije živjela u zajednici, pa je veći dio godine sprovela na putovanjima u Italiji, Švicarskoj i drugim alpinskim krajevima. Voljela je prirodu, ali i ljubavne pustolovine, pa je zato vrlo rado posjećivala zračna lječilišta gdje se je slobodno i po svom ukusu zabavljala. Pokušala je da i grofa Slavomira, bivši s njim u istom lječilištu, ulovi u svoju mrežu. Siromah grof, jedva godinu dana oženjen, bio je u velikoj opasnosti da podlegne neodoljivoj koketi, ali ovaj put izbavi ga iz napasti dosjetljivost mlade grofice Alice. Ona je stala naprama markezici hiniti najtoplije nagnuće kao da ne može ni časka biti bez nje. Tražila ju je neprestano, bila nerazdruživa s njom kao njezina sjena, da se je napokon živahnoj markezici učinila cijela stvar dosadnom. Uvidjela je da pod takvom kontrolom ne može uspjeti njezina osnova s grofom. Čudila se je lukavosti mlade grofice koja inače bijaše sama iskrenost i prirodnost. Ali ljubav je domišljata, pa kada se dira u njezina prava, ona iznenađuje svojom obranom. Ovaj fjasko, nikada još nedoživljen, tako je ozlovoljio markezicu da je neočekivano brzo otišla iz lječilišta pod izlikom da je dobila od muža vrlo važno pismo zbog kojega da mora odmah kući. Ona je pako uistinu otputovala u drugo lječilište u Karpatima. No zato nije prekinula sveze sa svojim hrvatskim znancima. Ona im je, vrativši se nakon poduljega vremena u Mletke, odmah pisala i podržavala s mladom groficom dosta živahnu korespondenciju koju grofica, dasi ostane dosljedna u svojoj ulozi, nije mogla prekinuti. Markezica Mary već je u lječilištu obećala grofici da će ih prvom dobrom prilikom pohoditi u Zagrebu, a to je obećanje i u svojim listovima više puta ponovila. Grofica joj u jednom listu priopći da će na godišnjicu njezina vjenčanoga dana biti u njihovu dvoru oveće društvo na okupu i pozva markezicu da gleda taj dan doći do njih. Ova se je pozivu odazvala i došla. Njezin živi, ali vazda otmjeni način općenja, njezina duhovita, svakoj situaciji prilagodljiva konverzacija osvoji doskora sve muškarce. Najviše bavili se njom plavokosi grof Đuro Šumski, koji je prije dva dana na savskom trkalištu dobio najodličniju zemaljsku nagradu, a uz njega i mladi grof Artur, koji je također sudjelovao u utrci, ali bez uspjeha, čemu je po njegovu sudu bila kriva neuka i za utrku još dosta neuvježbana bedevija jednoga njegova prijatelja.

Sada su se oba mlada džentlmena natjecala o milost zamamne markezice koja je smješljivim i samosvjesnim licem iskusne krotilice muških glava promatrala tu dvojicu svojih mladih poklonika o kojim je primijetila da su za svoju mladost doduše dosta iskusili, ali u avancama svojim naprama njoj pokazali mnogo nespretnosti kojim se je markezica morala od srca smijati. Činilo se, međutim, da markezicu svojim načinom ipak zanima crnomanjasti husarski poručnik, možda baš sa svoje mladosti. Ta istom su mu brčići probijali iznad gornje usnice, a boja lica bila još rumena i svježa kao u odrasla dječaka. To je markezicu ovaj put začudo podraživalo. Pričinilo joj se kao da bi mogla na koljena si posaditi toga jedroga, cvatućega momčića i s njim se poigrati. A taj "momčić" sav je gorio u licu, gvireći u vatrene crne oči markezičine i promatrajući strojno joj tijelo kojega su se savršeni oblici dražesno isticali u slikovitoj narodnoj nošnji. U slijepom svom zanosu pošao je grof Artur dapače tako daleko da je markezici u prisutnosti svoga suparnika "svoje srce, svoja ćutila, svu dušu svoju" stavio na raspolaganje.

Markezica, čuvši tu nabuhlu frazu koju je mladi grof negdje čuo ili čitao, udari u glasan smijeh. I u tom smijehu bijaše čarobna; čovjek bi mislio da sluša najljepšu fiorituru koloraturne pjevačice.

- Što ću ja s tim vašim darovima? - pitala ona, skrivajući nasmijano lice za laku lepezicu od najfinijih čipaka. - Vi ste još tako mladi... "un grand bebe!"

- Bebe? - vikne Artur i lice mu se učas uozbilji, dočim se je grof Đuro zlorado smijao neprilici svoga mlađega druga.

- Da, un grand, tres joli bebe! - ponovi markezica. Ali premda je tim riječima i polaskala mladomu grofu, nije se ovaj udobrovoljiti mogao. U svojoj zbilja dječačkoj naivnosti njega je silno razljutilo da njemu, carskomu oficiru, obijesna žena daje taj dječji tetošljivi nadimak.

- Ako sam vam ja premlad, još "bebe" - reče grof s nepritajenom uzbuđenošću - onda se tomu dade lako pomoći. Vašem ukusu sigurno više odgovaraju vremešni kavaliri, zar ne, markezice?

- Ima i među njima vrlo ugodnih, često ugodnijih nego što su mnogi mladi - reče ona - ne promijeniv ni crte u svom veselom licu.

- Onda dozvolite da vam dovedem svoga oca... On je poznat obožavatelj lijepih dama.

- Molim vas - reče ona vrlo prijazno gledajući podjednako smješljivim licem za odlazećim Arturom koji se za kratak čas vrati k njoj vodeći sa sobom oca.

- Markezica je željela da s tobom govori, papa! - reče Artur, i nakloniv joj se uz zveku svojih husarskih ostruga, udalji se - uvrijeđen, dakako.

Markezica se je izvrsno zabavljala s grofom Orfeom koji se je u tom prvom saobraćaju pokazao vrlo ljubezan i ugodan kavalir. Grof je mnogo putovao, mnogo toga vidio i iskusio, a markezica isto tako. Ti njihovi doživljaji dadoše im toliko gradiva za vrlo živu konverzaciju da je oboma vrijeme vrlo ugodno prolazilo. I sam grof Đuro nije osjetio nikakve dosade slušajući njihov zanimivi razgovor.

Artur je međutim potražio drugo društvo. Bijahu to dvije mlade još djevojke: baronesa Mena i njezina prijateljica Vera, kći bogatoga odvjetnika. Obje djevojke spadale su u ono bogomoljačko društvo otmjenih zagrebačkih gospođa koje s velikim molitvenicima u ruci marljivo polaze svibanjsku marijansku pobožnost, a poslije se žure u "club lascive" gdje su se onda s nasladom čitale Casanovine pustolovine ili Prevostove Pariškinje.

Dok su mladi ljudi bili sami, tekla je zabava među njima živo i ugodno; obje djevojke su se neusiljeno ponašale i pokazivale svojim vladanjem da im se lijepi husarski poručnik veoma sviđa. Ali čim je stara barunica, mati Menina, pristupila društvu i navratila razgovor na svoj omiljeni predmet, na propovijedi patra isusovca u crkvi sv. Katarine, mladi je poručnik postao odmah nestrpljiv i bez pritaje pokazivao da se dugočasi u tom društvancu gdje je samo stara barunica vodila riječ bez prestanka i bez utakmice, a svi drugi mučali. Čudio se je mladi grof kako gospođa otmjenoga društva može biti toli ograničena uma te misliti da može husarskoga poručnika zanimati što učeni pater propovijeda.

I djevojkama nije bio po ćudi novi pravac konverzacije, ali njima kao novakinjama u zboru "pobožnih gospođa boljega zagrebačkoga društva" nije moglo pasti na um da barunicu, koja bijaše ugledan član te družbe, navedu na ini koji predmet razgovora. Artur je neko vrijeme slušao govor barunice, no nije mogao dugo da izdrži. Napokon je ustao, ozbiljno se poklonio gospođama i približio se krugu koji se je sabrao oko Melite.

U ženskom društvu, među svojim vršnjakinjama, bijaše Melita gospodujuće lice. Sve su osjećale premoć njezina duha i neobične sile u saobraćaju kojom je po svojoj volji privlačila i odbijala osobe. Mladim djevojkama bila je gotovo čast ako su mogle biti u njezinu krugu, a osobito ako se je ona s njima zabavljala. Mlađi muškarci osjećali su sličnu zavisnost od Melitina bića u kom bijaše doista nešto tajinstvena i čarobna što je čovjeka kadro obmanuti i potčiniti.

I sada bijaše oko Melite najveći krug mlađih obojega spola. Danas je imala u društvu opasnu suparnicu, markezicu, koja je vješto privlačila k sebi gospodu i gospođe, i to ju je ljutilo. Upotrijebila je svu svoju moć da svoju svitu na okupu održi, pa je toga radi bila proti svojoj navadi razgovorna, srdačna i ljubezna.

Kada je Artur pristupio k njezinu društvu, Melita mu je pružila ruku i k sebi ga povukla.

- Kako ti se sviđa markezica? - upita ga istiha.

- Koketan, drzovit stvor! - odvrati srdito poručnik.

- A papa se s njom tako dobro zabavlja! - primijeti Melita, i u isti čas joj se lice čudno promijeni. Grof domaćina priveo je markezici Rudnića, i ona ga pokuša odmah pritegnuti k sebi. Govorila je živo, duhovito, smiješila se koketno, ali ne kako se smiju prevejane namiguše, već smiješkom nevine djevojke koju tek podilazi ljubavni slut. Njezine oči igrale su neprestano između grofa Orfea i bogata buržuja, no njihov izraz mijenjao se u trenu kad ih je svraćala od grofa k milijunaru. Grofa je posmatrala prijateljski, gotovo s pomilovanjem, dočim je mladoga bogataša gledala pronicavim svojim i izazovnim pogledom punim strasti i požude. No taj pogled nije pogodio cilja. Na prvi mah je donekle smeo Branimira, ali on se je doskora sabrao i kao nijem sjedio na svom taburetu pa motrio tu modernu Kirku o kojoj mu je već grof Slavomir pričao da ima u sebi nešto neodoljivo, no čega on nije mogao da nađe.

Melita, vidjevši Rudnića uz markezicu, postade tako uzbuđena da je zaboravila na svoju okolinu.

- Kaži grofu Slavomiru da ga molim neka dovede Rudnića u naš serkl - prišapne Melita bratu. Artur je odmah ispunio sestrinu želju i za kratko vrijeme bio je grof Slavomir s Rudnićem u Melitinu društvu.

Markezica ostala je sama u društvu grofa Orfea koji joj je upravo pričao o bečkom čudaku prošloga stoljeća barunu Braunu koji je htio da upriliči parforce-lov na kostimirane zečeve.

Markezica se je glasno smijala toj ekscentričkoj ideji, ali je dospjela pri tom da pogleda kamo je otišao Rudnić koji se je ujedanput preporučio. Opaziv ga uz Melitu, smrkne se malko u licu. To joj nije bilo pravo. No njezina zlovolja potraje samo kratak čas jer je sada došao k njoj grof Janko, njezin stari znanac. Uz njegov humor koji je danas bio obilat, markezica je uskoro izgubila Rudnića iz pameti. Ta u nje bijaše sve časovito i sve prolazno.

Melita je kucajućim srcem dočekala Rudnića, ne možda zato jer je za nj što osjećala - o tom nije moglo biti ni govora - već stoga jer se je spremala na manevar koji je mogao da bude sudbonosan po njezinu budućnost.

Pozdravila je Rudnića otmjenom prijaznošću koja i privlači i u stanovitom razmaku zaustavlja čovjeka. Ona je odmah primijetila svojim pronicavim duhom da ima posla sa samosvjesnim, dapače ponosnim novčarom, koji tvrdo vjeruje u svemoć novca i prema tomu se vlada. Melita je odlučila da će tomu njegovu ponosu dati ustuka ponosom koji se ne da naučiti nego leži u modroj krvi. Ali ona će udesiti sve tako da ne odbije svojim držanjem osjetljiva mladića nego da ga njim obuzda i sebi pokori. O, to je ona dobro umjela, a ovaj put je tu taktiku izvela tolikom vještinom da je bila sama sobom zadovoljna. Već kod prvoga susretaja bijaše Rudnić sav osvojen tom pravom aristokratskom pojavom, tim plemenitim crtama lica i elegancijom kretnje i besjede iz koje je probijala rijetka duhovitost mlade boljarke. - Kolika razlika među njom i markezicom! - pomisli mladi bogataš. Ova bijaše u svem nekako bizarna pojava, zagasitorumena lica sa razbludno nabubrenim usnicama; a Melita od glave do pete skladna i elegantna s onim fino-blijedim licem i uzahnim usnicama koje su sastavljene u sredini naličile tek provirujućemu pupoljku najljepše centifolije.

A taj pogled!... Kako bijaše u skladu s cijelim njezinim bićem! Bijaše to pogled naoko miran, ispitujući do dna duše, ali lagodno i blago - nijem i rječit ujedno. Ono nešto vrebajuće što mu bijaše svojstveno, nije Branimir ni izdaleka zamijetio, ali je ćutio kako mu taj pogled poput plamene udice zahvaća srce i k njojzi ga privlači.

Kada je čula da je Branimir boravio nekoliko godina na trgovačkim naucima u Parizu, počela je s njim govoriti francuski pravim pariskim žargonom, da joj se on nije zadosta nadiviti mogao.

Branimir bijaše neobično uzbuđen poslije razgovora s Melitom.

- Čini se da ti se sviđa kontesa? - primijeti povjerljivo grof Slavomir.

- Ne tajim, vrlo mi se sviđa... To je egzotička bilina - odgovori Branimir. - Je li slobodna?

- Kao ptica u zraku... Nije bogata - reče grof.

- Ništa zato... Kod mene to nije zapreka - primijeti Branimir.

- Plemstvo im je prastaro i po ocu i po materi, - prihvati grof dalje - i zato imadu mogućih, vrlo uplivnih koneksija u najvišem plemstvu. To je osobito za te važno - dodade grof.

Branimir ne reče ništa, ali je i dalje još mislio o toj stvari. On bijaše s grofom prijatelj još od djetinjstva. Polazili su zajedno nauke, a poslije su u društvu putovali po Evropi. Tako se je njihovo prijateljstvo uzdržalo sve do danas, dapače postalo je još jače i vjernije, jer su njih dvojica stupila u poslovne sveze i stajala na čelu društvu koje se je uveliko bavilo izvozom drva u inozemstvo. Jedan naprama drugomu bijaše iskren i povjerljiv... Ni iste porodične tajne za njih dvojicu nisu postojale. Razliku stališa i roda izravnala je već odavna njihova međusobna upravo bratinska privrženost i štovanje. Bijahu obojica ljudi rijetka poštenja, radini i trijezni; njihovo poslovanje bijaše na glasu sa svoje solidnosti, pa zato su poslovi njihova društva dobro uspijevali, dok su slična domaća poduzeća nazadovala i propadala.

Branimir bijaše već tri godine svojim gospodarom, samostalan. Otac njegov tjerao je najprije uvelike trgovinu sa žitom u Sisku. Njegove žitarice lađe plovile su preko dvadeset godina po Savi i Kupi, od Zemuna do Karlovca. Bio je najjači i najbogatiji trgovac sa žitom u Hrvatskoj. Njegovi ogromni žitni hambari na obali Save kraj Capraga neprestano su se punili žitom i praznili, a imutak marljiva i poduzetna trgovca rastao je neobičnom brzinom. Govorilo se je pod izvjesno da ima uložene ogromne svote u jednoj bečkoj i jednoj londonskoj banci. Na burzi nije nikada igrao, nego je solidno trgovao svojim žitom. Imao je od prirode pronicav trgovački pogled i zdrave spekulativne kombinacije u kojima se nije nikada prevario. Kada su izgrađene željezne pruge od Zidanoga Mosta do Siska, pa od Zagreba do Karlovca, on je odmah predviđao da je odzvonilo dosadanjoj žitnoj trgovini. Još za vremena počeo je otac Rudnić uzmicati sa žitnoga tržišta. U horu je rasprodao svoje žitarice lađe, otkazao malo-pomalo svoje poslovne sveze, a svoje ambare sretno prodao krajiškoj vojnoj upravi za magazine koje je slučajno tada trebala.

No premda bogat i premda nije osjećao potrebe da dalje radi, nije Rudnić htio da besposleno živi. Držao je da bi sramota bila kad bi se dao na nerad, a nema mu još ni pedeset godina. Glavnice je bilo u njega napretek, a i sposobnosti za razna trgovačka poduzeća. Njegov bistri um razabrao je brza da su najbolje prilike za trgovinu s drvima, osobito sa slavonskim dužicama. Da nije tako, zašto bi onda francuski trgovci iz Marseillea osobno dolazili k nama i tu zasnivali golema trgovačka poduzeća s raznom hrastovom robom. Rudnić je oštro pazio kako rade ovi iskusni poslovni ljudi, pa se je povodio za njihovim primjerom. I nije se kajao. Tako je od jednog slavonskog velikaša kupio za milijun forinti ogromnu gospoštiju, veleposjed od nekoliko četvornih milja, u kom bijaše najviše hrastove šume. U tim šumama pravio je Rudnić izvrsnu dužicu i u samoj jednoj godini izvadio iz te robe cijelu kupovninu i još mu je preostao netaknut ogromni posjed sa starinskim gospodskim dvorom i pet velikih majureva. Tako su u jednom slučaju radili francuski trgovci, a on se je odmah poveo za njima i sretno uspio. Trgovina s drvima cvala je u njegovoj spretnoj ruci, a njegov se imutak potrostručio. Nekadanji priprosti "škrivan" postao je svojom marljivošću i prirođenom trgovačkom vještinom najuglednijim veletršcem u Hrvatskoj. Svoja dva sina dao je također uzgojiti za trgovački stalež u kom se je jedinom po njegovu sudu dalo stvarati novih glavnica i imovinu uvećati.

Radio je neumorno i kupovao hrastove šume od slavonske vlastele i od krajiških imovnih općina. Na javnim dražbama što su se držale Rudnić je obično dostao najljepše šumske srezove. Ni strani trgovci iz Beča, Trsta i Budimpešte nisu se mogli s njim natjecati. On je uvijek točno znao koliko vrijedi koji šumski srez i prema tomu bi učinio ponudu. U računu se nije nikada prevario. Njegove dužice imale su uvijek kupaca u Francuskoj, a tako i bačvarska roba u Njemačkoj. Njegovi drugovi prozvaše ga od šale "šumskim kraljem", pa nisu imali ni krivo. Na hiljade njegovih radnika iz Primorja, Like, Gorskoga kotara i Kranjske radilo je na svim stranama Hrvatske i Slavonije gdje je samo bilo šume za sječu. Njegov novac oživljavao je puste predjele, kamo su pale stotine njegovih radnika, i čim je sječa dulje trajala, tim se je više opažalo da u onom kraju kola novac "šumskoga kralja". Od Zemuna do Rijeke i tamo do Zrmanje znalo je ubogo pučanstvo za Rudnića i blagoslivalo ga. Dok je njega, nema brige za život; bit će rada, bit će novaca!

Tako je Rudnić "kraljevao" do svoje sedamdesete godine, no tada, premda još čil i zdrav, zasiti se te svoje slave i riješi se da ide u mir. Svoje posle i pothvate predade svojim dvama sinovima, dade svakomu po jedan milijun gotovine, a Branimiru kao prvorođenomu darova i gospoštiju Orlovac. Starac bijaše uvjeren da će njegovi sinovi udariti njegovim putem i da neće lakoumno rasipati trudno stečeni imutak. On sam nastani se na Rijeci, u vlastitoj kući, da se do groba nagleda mora za kim je kao rođeni Primorac vazda uzdisao.

Postavši ovako samostalnim i posve nezavisnim, Branimir je išao najprije za tim da uhvati uglednu i jaku društvenu poziciju. Uz njegov imutak i lijepe trgovačke sposobnosti ne bijaše mu to teško. Stvorio je dioničarsko društvo za izvoz hrvatskoga drva u različitoj izradbi u inozemstvu. Domaća šumska trgovina bila je tim velikim dijelom usredotočena u njegovim rukama. U bankovnim domaćim zavodima njegova se je riječ najviše slušala, a s toga upliva porastao mu je preko noći ugled u svoj zemlji. No s tim samo, s tim ugledom nije se mogao on zadovoljiti. Težio je još za nečim višim što ga je vanredno mamilo. Bijaše to ženidba s djevojkom iz odlične, barem staroplemićke porodice s kojom bi došao u saobraćaj i uže sveze s najodličnijim slojevima društva koji bi ga podigli i uzvisili, a s vremenom mu pomogli da se i on dočepa plemićkoga grba za kojim je bez pritaje pred svojim znancima hlepio. Imao je svega u obilju što ga je moglo izjednačiti s najuglednijim krugovima u zemlji, bio je bogat, darovit, pristojan u svakom pogledu, ugledan - sve, sve je to bilo na njegovoj strani, samo je manjkao plemićki grb.

Nije stoga čudo ako je Branimir ostao zamišljen kad ga je grof upozorio na Melitu. Činilo mu se da se je istom sada, poslije dugoga traženja, namjerio na pravu koja će imati da odluči o njegovoj budućoj sudbini. Melita ga je opčarala, nema sumnje, i on je sve večeri ostao neobično uzbuđen i rastresen. Njegove oči tražile su samo Melitu, a ona je to opazila, premda se nije ni za tren obazrela na stranu gdje je Branimir stajao. On se bješe naslonio na jedan prozor sobe među debelim zidovima starodrevnoga dvora, pa je otuda časomice pogledavao na društvo u kom se je Melita još uvijek nalazila.

U svom uzbuđenju nije ni opazio da je u sobu stupila domaćica, grofica Alica, da ljubeznim riječima obađe društvo koje se je u toj sobi sabralo. Grofica bijaše krasna mlada žena, junonskih oblika tijela koji su se dražesno previjali u dostojanstvenom njezinom hodu i kretnjama. Poznato bijaše njezino posebno obilježje ljepote: tamnomodre velike oči i bujna crna kosa koja joj je raspletena valovito poput bujice padala do koljena. No još više bijaše na glasu radi svoga nesravnjivoga tena. Njezino lice bijaše tako čisto, svježe i cvatuće, da su joj davali ime glasovite svjetske ljepotice Ninone de Lenclos. Radi toga bijaše grofica predmetom raznih nagađanja i rasprava. Osobito su se gospođe bavile delikatnim pitanjem kakva kozmetička sredstva rabi grofica da ima tako divnu boju lica? Ona je, istina, još posve mlada i zdrava, ali i druge su isto tako mlade i zdrave, pa koja razlika tena! Najviše ih je bilo koje su tvrdo držale da Alica rabi posebne kupke za svoje uljepšanje.

Znale su te zavidnice da su se nekada madame Pompadour i ruska carica Katarina II. kupale u mlijeku, da slavna tragedica Sarah Bernhardt rabi kupke od čaja i da su u novije vrijeme u modi medene kupke u Parizu, ali ipak nisu mogle vjerovati da grofica rabi takve kupke. Bilo bi to preskupo, a grof bijaše vrlo razuman i štedljiv gospodar. Svoje mlijeko trebao je za dva velika zagrebačka hotela koji mu bijahu stare mušterije, a med i čaj za kupelj nabavljati bio bi u sadanjim teškim vremenima neoprostiv luksus. Što dakle radi ta hrvatska Ninon de Lenclos da sačuva ljepotu svoga tena? Nekoje su grofičine znanice dočule da grofica daje u svojoj gori sabirati velike zalihe malina kojih ondje u obilju ima. Otuda zaključiše da se grofica mora kupati u vodi pomiješanoj s malinama. Jedna ljubopitnija znanica upitala je dapače groficu da li je to istina? Nato je grofica odvede do svoje smočnice koja bijaše njezin ponos, gdje joj pokaza čitave redove staklenaka razna oblika u kojima je spravljen stajao sok od malina, pa hladetina (gelee) i marmelada od istoga ploda.

I tako to važno po gospođe pitanje osta neriješeno, a grofičino je lice i odsele cvalo i sjalo od friške gorske vode i mladenačkoga zdravlja.

Grofica življaše u sretnom braku s grofom. Premda si je grof po primjeru mladih velikaša želio i u braku slobodu bez stege i nadzora i pokušao kadikad udariti stranputicom, grofica ga je umjela uvijek zaustaviti i on joj se pokorio jer joj je od srca odan bio. Oni su se uzeli od ljubavi i ona bijaše temeljem njihove sreće. Ovu njihovu sreću mutilo je samo to da nisu imali djece, a već su minule tri godine njihova braka. Ali grofica nije izgubila nadu. Upravo prošloga ljeta, bivši na ljetovanju pod Kamničkim Alpama u Kranjskoj, zavjetovala se ona čudotvornoj svetoj Ani u crkvi u Tunjicama, kamo je pješice došla i pred velikim žrtvenikom učinila sveti zavjet. Čvrsto bijaše uvjerena da će joj taj zavjet pomoći.

U saobraćaju s drugima bijaše grofica više ozbiljna i nije trošila riječi bez potrebe. No tim više govorile su njezine oči koje su bile vjerno zrcalo njezine duše, gdje se je javljala svako njezino nutarnje ganuće, svaki osjećaj i svaka odluka. U tim očima mogao je svatko čitati kao u otvorenoj knjizi, a tko je u njih više čitao, brže ih je i razumio. Tako je i u čas kad je grofica stupila u sobu i kad su se odmah zatim sastali njezin i grofov pogled, ovaj smjesta razumio da se je grofice neugodno dojmilo što on sjedi tik uz markezicu i nešto joj povjerljivo govori u uho koje mu je koketa priklonila.

Grof je odmah razumio pogled svoje žene i kao nehotice uzmakao natrag skupa s taburetom na kom je sjedio. Grofičine se oči nasmiješiše. Obradovalo je da joj je grof odmah želju ispunio.

Domaćica svrnu sada pogledom po krugovima svoj ih gosti i zaustavi se kod Melite. Iz male daljine pokaza joj kuvertirano pismo koje je u ruci držala. Melita pristupi odmah grofici.

- Ovo će te sigurno zanimati - reče grofica i pruži list Meliti. Bijaše to vjenčana objavnica, kojom Andrina barunica Winter, vlasnica plemićkih dobara Borkovec i Winterhof, javlja da su se jučer vjenčali u crkvici Maria-Schutz na Wertherskom jezeru visokorodni barun Alfred Winter sa visokorodnom gospodičnom Ljubicom Vojvodić Sokolačkom.

Takva objavnica stigla je sigurno i u Delidvor gdje je ostala sama grofica. Melita, preletjevši očima objavnicu, osjeti da ju je nešto zazeblo na dnu srca. Premda se je htjela pokazati ravnodušnom, nije mogla. Problijedjela je u licu i dršćućom rukom vratila parte grofici. Začudo! Ona je znala da se to vjenčanje doskora obaviti mora i da je neotklonivo, pa ju je ipak ta očekivana i predviđena vijest tako potresla. Bilo joj je kao onomu, koji dvori i njeguje dragoga si bolesnika s neizlječivom bolešću, o kom zna da mu nema spasa i čija se smrt svaki čas očekuje, pa se ipak okameni kad mu taj bolesnik izdahne i zauvijek zatvori oči. Dakle jučer su se vjenčali! Sigurno u isto vrijeme kad joj se je prošle večeri uspomena na Alfreda i Ljubicu bez povoda toliko nametala, bijahu oni već svoji, sretni i blaženi.

Sada je sve prošlo, sve je propalo! Ali zašto da očaja? Boći će i za nju čas... Ah, ta odmazda bit će slatka! Neizvjesni, burni osjećaji prostrujiše srcem mlade kontese, i ona poznata žilica na njezinu čelu javila se ujedanput i stala treperiti.

Grofica je svojim pronicavim okom odmah primijetila veliku uzbuđenost Melitinu kojoj je dakako znala i uzrok, pa je iskreno požalila djevojku i pokajala se da joj je tako nepromišljeno saopćila neugodnu vijest. Mislila je da je u ovaj čas najbolje ako se učini nevještom svemu kao da nije ništa primijetila, i da se udalji. Tako je i učinila. Okrenuv se na protivnu stranu, opazi Branimira naslonjena na prozor, sama, bez društva. Pođe ravno k njemu.

- Vi se dugočasite, kako vidim - reče mu prijazno grofica, pruživši mu ruku.

- Usuprot, grofice - odvrati on - ja se izvrsno zabavljam. Sa mnom su misli koje su mi veoma ugodne.

- To je doista zanimivo čuti iz vaših usta - primijeti grofica s nekom ljubopitnošću, misleći tim izazvati neko izjašnjenje. No do toga nije moglo doći... U isti čas čuo se u drugoj sobi, otkuda je grofica došla, glasan i veseo žamor: usklici, pozdravi, smijeh: Grofica se osvrnu i pogleda u drugu sobu.

- Ah, to je Nikola, naš veseli Nikola - reče nasmijanim licem grofica.

- Tko je to? - pitaše Branimir koji si nije mogao da rastumači taj žamor u susjednoj sobi.

- To je naš mladi artist koji se je nedavno vratio iz Pariza - razjasni mu grofica. - Genijalan glazbenik, a kvas u svakom društvu. Veseo, dosjetljiv i nestašan do ekscesa. Svi ga vole. Gledajte samo kako ga okružuju, kako se tiskaju k njemu! - Grofica morala se je od srca smijati motreći taj prizor i slušajući gospodujući nad svima glas mladoga umjetnika koji je već počeo pojedincima dobacivati svoje pikantne šale i dosjetke. Cijela povorka grnu za njim kada je krenuo u drugu sobu da pozdravi groficu.

U grofovoj kući bijaše Nikola stari znanac. Bio je s grofom s materine strane u rodbinskoj svezi, pa ga je sva grofovska porodica smatrala kao svoga i tikala se s njim. Mati njegova bijaše iz ugledne i historičke grofovske porodice koja je Hrvatskoj dala čitav niz izvrsnih sinova koji su svoj narod mačem u ruci prodičili. Bijaše na glasu ljepota i radi te njezine ljepote prozvaše je općenito "zagorskom ružom". Mladi velikaši iz Hrvatske, Štajerske i Ugarske snubili su "zagorsku ružu", ali bez uspjeha. Ona je birala po srcu i pružila ruku mladu odvjetniku. Nikola bijaše najmlađe dijete, mezimac i miljenac. Još dječakom pokazivao je vanredan dar za glazbu. Svaku melodiju koju bi gdje čuo odmah bi f upamtio i, ne poznavajući ni jedne kajde, svirao je bez prigovora na glasoviru. Roditelji njegovi uvidješe da bi grehota bila taj prirođeni dar zanemariti. Dadoše ga učiti glazbu, najprije u Zagrebu, zatim u Beču, a najkasnije u Parizu, gdje se usavršio i svršio svoje glazbeno naukovanje. Vratio se je u domovinu s glasom umjetnika i nastanio se stalno u Zagrebu.

Živući vazda u dobrim novčanim prilikama, za što je uvijek skrbila nježna majka, bio je vazda vedre i vesele ćudi, pun obijesti i nestašnosti. Ljubio je vesela društva muškaraca i lijepe ženske koje su mu tim poćudnije bile čim su manje stajale na glasu kreposti. U saobraćaju s drugima bijaše redovito šaljiv, često i drastičan, govorio je rado dvomislice koje su i liberalnijim gospođama znale natjerati rumenilo u lice, ali njemu, Nikoli, bijaše sve slobodno, sve unaprijed već oprošteno. Što je on činio i govorio, to je bilo sve lijepo i dražesno - svi su ga tražili, otimali se za njegovo društvo, obožavali ga. Ali istini za volju mora se priznati da je on u krugu pristojnih gospođa posve ini ton uvodio u konverzaciju, premda nije tajio, da ga ta samozataja mnogo truda stoji.

Pristupivši grofici domaćici, poljubi joj ruku i reče, gledajući joj gursuški u oči:

- Draga Alice, primi natrag moje srce koje te isto onako neograničeno ljubi i štuje, kao prije dvije godine kada smo se rastali.

- Lijepo! - nasmiješi se Alica. - Vidim da si u Parizu naučio i laskati... Hvala ti da si došao.

- Danas nisam mogao izostati... Danas ćemo prirediti veselu glazbenu večer. Glazba je vjerna pratilica svakoga veselja. - I pogleda oko sebe.

- Ah, to će biti prekrasno! - kliknuše neke mlađe gospođe, koje su se skoro neopazice približile domaćici dok je govorila s Nikolom. Jedva su čekale, da ga uhvate u svoj krug. Sve su se bliže primicale umjetniku i nizale oko njega tako da je napokon grofica Alica ostala s Rudnićem izvan kruga. Među svima isticala se je gospođa predstojnikovica kojoj je Nikola prije četiri godine bio djeverom na njezinoj svadbi u Beču, pa je tom zgodom na juriš osvojio simpatije mlade vjerenice svojom metodom općenja. Od toga vremena ostao je on kućnim prijateljem gospodina predstojnika komu se je na svojim veselim izletima po Zagorju češće navraćao. Gospodinu predstojniku godilo je uvijek društvo mladoga umjetnika. Kad je kod njega boravio, bili su to za nj blagdani kojih se je rado sjećao. Tada bijaše njegova kuća glazbeni dom gdje se je neprestano sviralo na glasoviru r pjevalo. Gospođa predstojnikovica ljubila je nadasve Straussove valcere i lake operete iz kojih je ljepše i pikantnije solo-pijese znala naizust i pjevala ih svojim slabim glasićem ne mareći da li se njezino pjevanje komu sviđa ili ne! U tom bijaše "velika", bez i najmanje primjese ženske taštine.

- Zar ne, dragi maestro - progovori ona ljupkim glasom - vi ćete nam danas na glasoviru igrati... Nešto posve francusko, pariško!... Ah, zar ne da hoćete?

- Svakako! - odvrati Nikola. Danas ćemo se svi producirati; svaki koji što umije... I ja, dakako!

Bečkinja uze od radosti poskakivati na mjestu i pljeskati rukama. Ona se je divila produkcijama mladoga umjetnika na glasoviru svejedno da li je što igrao iz velikih opera Wagnerovih, ili joj za promjenu pjevao uz pratnju glasovira glupo-frivolne "Vierzeilige" iz njezine domovine.

Nikola opazi sada Melitu koja je, ozbiljno ga promatrajući, stajala nešto podalje sama. Nikola se protura do nje i objema rukama uhvati njezinu finu, nježnu ručicu. Bili su još od djetinjstva znanci, a ljubav k muzici još ih je više sprijateljila. On je uvijek žalio da je Melita izgubljena za pozornicu gdje je mogla veliku, svjetsku slavu steći. Ona mu je na te njegove izjave primijećala da za to ima još uvijek vremena ako joj ne uspiju osnove koje su joj sada milije.

- Što je mojoj lijepoj, dragoj Melici? - uze govoriti Nikola gledajući neveselo lice kontesino. - Ja sam mislio da će k meni poletjeti kad me ugleda, i saviti mi ruke oko vrata, a ona se eto drži kao žalosna vrba. Tko se je usudio rastužiti moju djevojčicu, moju slatku kontesicu? - I govoreći to tetošljivim načinom kao da govori s curicom od četiri-pet godina, nije prestao gladiti Melitu rukom po licu i čelu, dok se ona nije napokon nasmiješila.

- Nisam najbolje volje, dragi Niki! - rekla mu Melita.

- Ali ćete biti - odvrati Nikola. - Ja ću se i svi mi pobrinuti da vam se vrati vaša dobra volja... Već to, što ću vam sada kazati, sigurno će vas razveseliti.

- Da čujem.

- Donio sam krasnih, najnovijih stvari iz Pariza... za vas!

- Ah, vi ste preljubazni!

- Kao uvijek - dometne u vlastitu pohvalu Nikola. - Birao sam po vašem ukusu komu nema prigovora. O tom sam se uvjerio u Parizu. Vidite da sam često mislio na vas.

- Vrlo sam ljubopitna - reče Melita koja je malo-pomalo počela zaboravljati na svoju zlu volju. - Imate li što uza se?

- To nije moj običaj, vi to dobro znate da ne nosim sa sobom muzikalije... U mene je sve ovdje pohranjeno, tu je moj arkiv - dodade i upre prstom u čelo. - Ako želite što novo čuti, ja sam odmah spreman...

- Molim vas, lijepo vas molim.

Nikola sjede bez oklijevanja za glasovir koji je već stajao otvoren. Melita sjedne spram njega sa strane. Mladi maestro udari dva-tri snažna akorda i preleti zatim rijetkom brzinom preko tipaka s jednoga kraja na drugi i natrag, da se uvjeri da li nema gdje neskladnosti. Glasovir, krasno djelo bečkoga tvorničara, bijaše posve u redu. Na to je pazila grofica domaćica kojoj bijaše glasovir najmilija zabava u prostim časovima.

Zvuci glasovira elektrizovali su društvo, osobito gospođe. Sve je grnulo bliže glasoviru i ujedanput se oko Nikole sabrala publika koja je imala volju slušati ga s najvećim pijetetom. Pristupila je onamo i pobožna barunica od boljega društva, a i markezica Mary sa svoja dva kavalira, grofovima Armanom i Jankom, s kojima se taj čas zabavljala.

Vidjevši se opkoljena sa svih strana krugom koji je pun želje čekao na njegovu svirku, Nikola se nasmiješi i izjavi prostodušno: - Slavna publika neka ne očekuje ništa osobito. Ovo što ću sada igrati, jeste "privatissimum" između kontese i mene. Međutim, tko hoće, može slušati.

I poče svojim vibrirajućim, ali ipak ne nesimpatičnim glasom uz pratnju glasovira sottovoce pjevati najnoviju francusku ljubavnu pjesmu, modernu, ali nježnu i sentimentalnu:

Tu reposais les bras ouverts
Et te voyant j'eus dans mon ame
Un feu pareil aux grands eclairs
Et qui de fou desir enflamme.
Si ton sommeil n'avait pris fin,
J' aurais pris un baiser divin.
Je dormais et croyais revant,
Que tu dormais dans ma couchette,
Et je volais le coeur vibrant
Avec toi dans l'ether en fete.

U sobi bijaše sve tiho dok je Nikola pjevao umiljatu pjesmicu. Napjev je bio stvoren da zanese žensko srce i da ga razdraga. Ista Melita bijaše obladana tim utiskom. Naslonila je glavu na ruku, pritvorila oči kao da se zanosi u dražestan san, a na licu njezinu širio se sve više sanjarski smiješak čim je dulje slušala tu nježnu melodiju i raskošne riječi zaljubljenoga pjesnika.

Kada je Nikola svršio, čulo se povlađivanje sa svih strana. Markezica Mary bijaše ushićena, dočim je pobožna barunica šutjela kao riba, hvaleći Bogu da njezine djevojke ne razumiju francuski.

- Kako vam se sviđa? - upita Nikola Melitu.

- Izvrsno, ide do dna srca, daje krila duši! - reče Melita, prenuvši se iz svoje čuvstvene zamišljenosti. - Tko je skladatelj?

- Moj drug Villacrois, još mlad čovjek, ali komu već sada proriču veliku budućnost.

- Tekst? - pitala dalje Melita.

- Ne znam... Ali ja usvajam misli i osjećaje toga zaljubljenoga fantaste, potpisujem svaku njegovu riječ, identificiram se s njom. Uzmite da sam ja taj pjesnik, a njegov uzdisani ideal... Melita!

Na te riječi udari u obijestan, svima dobro poznati smijeh, kojim je pokazivao da je sve pusta šala što je maloprije rekao. - Vous etes un mechant! - reče mu smješljivo Melita i udari ga lepezom lako po ruci.

Melita se posve udobrovoljila i pustila se s Nikolom u živahan razgovor o pariškom otmjenom društvu u kom se je prije četiri godine kretala. Nju je zanimalo čuti vijesti o poznatim joj boljarskim porodicama, o umjetnicima i književnicima s kojima je u Parizu općila, o kazalištu i operi, Bulonjskoj šumi i životu raznih klubova. Mladi umjetnik mogao joj je o svem tom dati točnih obavijesti jer su mu te stvari iz osobna iskustva poznate bile. On je u Parizu živio u krugovima boljega društva; dolazio je u salone boljarskih dama, išao u razne klubove, općio s umjetnicima svih grana umjetnosti, posjećivao kazalište i operu, imao dobrih znanica među glumicama i pjevačicama ukratko, poznavao je Pariz i živio u njem kao da se je ondje rodio.

Taj razgovor Melite s Nikolom nije dugo potrajao. Morali su ga prekinuti, da ga poslije opet nastave. Za glasovir sjela je naime gospođa predstojnikovica. I ona je htjela da nešto doprinese društvenoj zabavi. Počela je igrati zaključnu pjesmu drugog čina iz opere Ptičar, a kad je došla do napjeva slavuju, stala je čak i pjevati svojim tankim, vrištavim grlom. Osobitom vatrom i koketnom igrom lica na kojoj se je odmah vidjeti moglo da je nespretno kopirana, pjevala je poznati refren:

Noch einmal, noch einmal,
Sing' nur sing', Nachtigall!

Slušali su je i na koncu aplaudirali.

Gospodin predstojnik požurio se do Nikole koji je s Melitom tik glasovira stajao, i upitao ga, da li je zadovoljan.

- Kažite samo iskreno, dragi Nikola! - moljaše ga gospođa predstojnikovica.

- Ja i ne znam inače - odgovori umjetnik. - Vaše predavanje sjeća jako na Ronachera. Sigurno ste tamo slušali tu pjesmu.

Predstojnikovica pogleda Nikolu začuđenim pogledom.

- Otkuda vi to znate?... Jest, ja sam tu pjesmu najprije slušala kod Ronachera.

- Zato je predajete kao pjevačica iz kafešantana... A ta igra na glasoviru!... Koliko sam vam puta rekao da ne igrate brzo i smušeno, bez čuvstva i bez takta. "Noch einmal, noch einmal" ne pjeva se kao što pjevate vi, već moderato, lagodno. Vaš je tempo prebrz, čovjek ništa ne uživa pri tom. Uostalom, kad prvi put dođem do vas, ja ću gledati da vas uputim u pravi tempo.

- Molim te za to... Bit ću ti vrlo zahvalan - moljaše predstojnik, dočim je ona obećala da će vrlo rado primiti svaku njegovu uputu.

Grof Orfeo, vazda galantan naprama gospođama, pristupio malo zatim predstojnikovici da joj izjavi svoje zadovoljstvo.

- Vrlo lijepo, madame!... Ja sam bio ushićen - govoraše grof s uvjerenjem da pretjeruje.

- Ne mogu primiti - odbijala ga predstojnikovica. - Maestro Nikola nije zadovoljan mojim predavanjem.

- Ali ona je lijepo pjevala - okrenu se Orfeo s pitajućim izrazom lica grofu Janku koji je do njega stajao.

- Cvrčak, ništa nego cvrčak! - odgovori ovaj. - Da su insekti pjevači, bila bi ona među njima veličina prvoga reda - dodade nepomirljivi grof Janko.

Međutim se je markezica Mary uplela vješto u razgovor s Melitom i Nikolom koji ju je počeo vrlo zanimati. Činilo se da se mladomu umjetniku sviđa markezica. On je odmah opazio da ta zanimiva, ekscentrična dama spada u vrst onih žena kakve si on želi. Markezica koja je također neko vrijeme proživjela u Parizu, slušala je sa velikim interesom pričanja umjetnikova o životu pariškoga elegantnoga svijeta i duševne aristokracije. Uspomene na metropolu svijeta tako su u tren oživjele u njoj, da si je zaželjela što skorije opet se navratiti u Pariz. To bijaše po njezinu uvjerenju jedini grad u koji je ona spadala svojim umom, svojim živim, nezasitnim srcem i neobuzdanim hirima.

Neopazice priključiše se tomu krugu utroje grofica domaćica i Branimir.

- Ne bih rado da smetam - reče grofica Alica. - Imam samo par učtivih riječi upraviti na nečiju adresu. - Pri tom svrnu grofica smješljivim licem na Melitu svoje velike, modre oči.

- Na mene? - javi se odmah Melita, susretljivo i skoro ponizno proti svomu običaju. - Izvoli samo zapovijedati sa mnom. Meliti, koja je danas vidjela da Branimir živi u prijateljskim i poslovnim odnošajima s grofom Slavomirom, pala je u ovaj čas sretna misao na um da si učini groficu saveznicom i zaštitnicom ako sama ne bi bila kadra da izvede najnoviju svoju osnovu. Trebalo joj je zato gledati da si osigura što veću naklonost grofice koja će joj, nema sumnje, u horu dobro doći.

- Došli smo te moliti, lijepo moliti - uze dalje govoriti grofica - da nam ti što zapjevaš... Gospodin Rudnić vrlo je ljubopitan jer sam mu kazala da je u tebe izvanredno grlo, da si gotovo umjetnica...

- Jest, i ja se usuđujem najponiznije moliti - izmuca smeteno Branimir, u koga je, kad je počeo govoriti, Melita uprla svoj prijazni, neodoljivi pogled. Taj pogled je tako silno djelovao na nj da nije pravo znao što govori. Smeo se do skrajnosti i osjećao, kako mu krv navire u lice.

- Vrlo rado! - reče kratko ali s ljubežljivom spremnošću Melita i sjede za glasovir ter položi lagano nježne svoje ruke na tipke. Nikola i ona zgledaše se u taj čas i mladi umjetnik pristupi k njoj.

- Što kanite igrati? - upita je.

Melita mu dade odgovor tihim glasom da ga nitko drugi nije mogao čuti.

- Ah, to je izvrsna ideja! - reče Nikola. - Molim pozor, gospodo i gospođe!... Chanson a rire, to se ne čuje svaki dan.

Od prisutnih gosti, izuzev dvojicu-trojicu, jedva da je koji slušao ovu vrstu produkcije. U sobi nastade stoga opća tišina, jer su svi očekivali nešto neobično, vanredno. I nisu se prevarili.

Melita se je sama pratila na glasoviru, jer inače nije moglo ni biti u produkciji gdje je trebalo da bude i improvizacije. Uz općenitu napetost - čak i mladi maestro bijaše nestrpljiv i uzrujan - započe Melitin pjevani smijeh. Isprva čulo se kako se ona sama smije kao da se šali ili koga draži, onda je taj smijeh prelazio u pravilne zvukove, a zatim je slijedio smijeh iz svega grla. Poslije toga čulo se hihotanje staroga vivera, prosto smijanje ulične djevojke, pa dobroćudan smijeh čestita seljaka.

Melitina publika slušala je to predavanje s velikim uživanjem, premda ih je malo bilo koji su njezin pjevani smijeh mogli s umjetničko-tehničke strane dostojno ocijeniti. Razigranost slušatelja postajala je sve veća i dosegla svoj vršak kada je Melita svoju produkciju završila smijehom koji je potekao iz njezine vlastite individualnosti. U tom smijehu bijaše razgovijetno izražena obijest, ponosni prkos i neobuzdanost duše koja teži za nečim što postići mora. Svu je svoju duševnost, kakva je bila u ovom času, sadjela u taj smijeh, a taj njezin glazbeni portret najviše je zanio goste.

Kad je ustala od glasovira, pozdraviše je odasvud usklici i pljesak. Gospođe su joj čestitale i stiskale ruku, a grofica domaćica, sva razdragana, uhvatila joj glavu objema rukama i poljubila je u čelo.

Do nje stajao je Branimir, koji bijaše sav zapanjen i ushićen, te je svaki čas ponavljao riječi:

- Divno, nenatkriljivo!

Melita mu u znak hvale za toli iskreno priznanje pružila ruku koju je on svesrdno i s najvećim poštovanjem poljubio.

- Neka legija đavola odnese bez traga tu vašu grofovsku krunu! - izjavi se sada Nikola. - Ona je kriva da je taj vilinski glas izgubljen za svijet.

Melita je sa smiješkom na licu promatrala umjetnika koji je to posve ozbiljno govorio. To joj bijaše nešto neobično.

- Taj glas - nastavi istim tonom Nikola - okrenuvši se prema grofu Orfeu kao da apeluje na njega kao oca - trebalo bi da se sluša u obadva svijeta, s ovu i s onu stranu oceana, da mu se narodi dive i klanjaju.

- Dopuštam... Uistinu, Melita ima krasan glas - stade se izvinjavati grof - ali to još nije razlog da mora biti pjevačica. Djevojka njezina staleža ne posvećuje se tomu zvanju bez osobita povoda...

- A umjetnička slava, kolosalni dohoci? - upade mu Nikola u riječ.

- To dvoje može da privlači djevojku plebejku - odvrati mu grof. - Kad pjevačica koja nije potekla iz viših slojeva društva steče slavu i prihod o kom može sjajno živjeti, često se primakne meti, za kojom je išla, osobito ako uz krasno svoje grlo ima ljepušno lice i zamamljive oči. Nađe se blazirani aristokrat ili novčar koji je uzme za ženu, a time svršava se njezina karijera, svjetskoj slavi izgubi se glas, a umjetnički život prestaje. Da tu sreću postigne, nije nužno djevojci iz staroga, uglednoga plemstva širom svijeta pjevati i glumiti drugima na razveseljenje... To je ispod našega dostojanstva...

- Gospodin grof ima pravo - primijeti Branimir koji je pozorno slušao što grof Orfeo govori. Ne, to se ni njemu nikada ne bi svidjeti moglo da bi Melita postala pjevačicom. Sav nimbus kojim obasjana stajaše pred njim poput nekoga božanstva, rasplinuo bi se i iščeznuo kada bi ona postala pjevačicom.

Ova primjedba Rudnićeva samo je još više razljutila Nikolu.

- Gospoda imadu o umjetnicima vrlo konzervativna načela koja su se preživjela, zastarjela - reče umjetnik jetko. - Naši se nazori o toj stvari vrlo razilaze... Šteta za kontesu!

Rekavši to, pođe Nikola dalje... Ozlovoljio se, slušajući grofovo razlaganje. Prolazeći mimo Melite, nije mogao a da joj ne dobaci: - Vaš je papa užasan filistar što se tiče umjetnosti.

- Znala sam ja da ćete se sukobiti - odgovori mu Melita i, smijući se potiho, gledala je za umjetnikom koji je pošao da potraži markezicu Mary uvjeren da će mu ona povratiti njegovu dobru volju. Ta ga je dama začudo zanimala. Činilo mu se kao da se već više godina s njom poznaje. Njezin način općenja s ljudima koji su joj se sviđali bio je tako intimna karaktera, da su osobe kojih prije ni vidjela nije za kratak čas općile s njom kao stari znanci.

Markezica, kad je do nje stao Nikola, razgovarala se baš s grofom Arturom s kojim se je malo prije izmirila, ali uz uvjet da ga u četiri oka smije zvati svojim "bebeom", pa i on nju isto tako ako ushtije. Grof Artur shvatio je ovaj put posve dobro da su to nepritajene avance koje markezica naprama njemu poduzima. Taj mladi, friški i jedri "bebe" ipak ju je privlačio, a zašto bi se ona tomu opirala, zašto bi otklonila tu ljubavnu igru koja je i za nju imala u sebi mnogo nepoznata i nova. Dok je bude zabavljala, ona će ustrajati u njoj, a kad joj počne dosađivati, segnut će za nečim drugim, novim. To je njezina stara metoda.

- S dopuštenjem, markezice! - javi se Nikola. - Sada je na vama red...

- Da pjevam? - nasmija se Mary. - Ah, kako ste se zlo namjerili... A tko vam je rekao, dragi maestro, da ja umijem pjevati?

- Vaš glas je tako zvučan i melodičan - primijeti Nikola.

- Prevarili ste se, mon cher! - odvrati mu markezica prihvativ ga za ruku. - Timbre moga glasa nije neugodan, ali to ništa ne znači... Ja sam vrlo malo muzikalna... Ne znam pjevati ni jedne arije, ni onih koje sam možda stoput čula, a na glasoviru usuđujem se jedva zaigrati koji plesni komad.

- Vi, dakle, ne ljubite muziku? - zapita Nikola.

- Usuprot... ja je fanatički ljubim... Slušala bih cio dan glazbu, osjećam je živo, srce mi osvaja, ali sluha mi se ne prima... Ma ništa... Nije li to čudno? - Sada se okrenu markezica prema grofu Arturu koji je s druge strane stajao ozbiljna, skoro mrka lica, po kom bi se suditi dalo da mu nije po volji što je Nikola k njima pridošao. - Vaša sestra pjeva savršeno; ona je gotova umjetnica... Kad što takvo čujem, onda mi je žao da i ja tako ne umijem, štoviše, zavist oblada mnome.

- Zavist?... Vi nemate uzroka da ikojoj zaviđate - reče umjetnik. - Zar ne Arture? - upita Nikola mladoga grofa s kojim se je prije dvije godine upoznao i pobratio na jednom elitnom plesu Crvenoga križa u Zagrebu.

- Kako to misliš? - upita Artur s čudnim izrazom kao da na odgovornost poziva.

- Nije moguće da toga ne razumiješ... Vidi se da ti je markezičina ljepota smutila razum... Htio sam reći da je markezica toli dražestan stvor da ne treba nikomu zaviđati... Nije li tako?

- O da, to je istina - potvrdi Artur.

- Ali treba onima zaviđati koje markezica odlikuje svojom nježnom pažnjom - produlji Nikola nišaneći na Artura što je ovaj odmah osjetio.

- Mene se to ne tiče! - reče brzo mladi poručnik tonom koji izaziva odgovor.

- Mislite? - primijeti Mary pogledavši vrlo koketno mladića koji je u svojoj naivnosti očekivao mnogo više uime odgovora.

Nikola se je sada samo smiješio motreći čas markezicu čas mladoga grofa, koji je bio u očitoj zabuni ne znajući što bi dalje rekao. Od neprilike počeo si namještati na lijevo oko svoj monokl da fiksira ne znajući sam koga.

Markezica svrnu sada govor na drugi predmet.

- A propos, dragi maestro, meni je rečeno da ćemo i vas slušati.

- Svakako; ja sam na to spreman svaki čas.

- I vi još oklijevate? O, vi okrutniče! - uzviknu markezica uhvativši se Nikoli ispod ruke i povede ga do glasovira. - Dođite, grofe! - doviknu ona Arturu, no ovaj se nije odazvao pozivu već se je pridružio predstojnikovici i Eli koje su baš počele raspravljati o ciklističkim zimskim kostimima.

Opća uzbuđenost i gibanje nastade u sobi kada je Nikola sjeo za glasovir. Sve se je počelo tiskati k glasoviru i za čas savio se gusti krug slušalaca oko njega. Mladi umjetnik sjedio je jedan čas, gledajući preda se kao da je zamišljen, da o nečem razmišljava. Pa to je sada i bilo. On je najvolio improvizirati i u zadnji bi čas odabrao motiv koga bi onda majstorski obradio i do kraja izveo. To je bila njegova navada za koju su svi znali. Zato je vladalo opće mučanje dok je on časak razmišljao. Nije to dugo trajalo. Na njegovu licu pojavi se ujedanput smiješak i on pogleda markezicu koja je nestrpljivo tik njega stajala.

- Došla je! - reče joj poluglasno.

- Tko? - zapita ona.

- Inspiracija! - odgovori umjetnik i započe svoju igru. Iz početka čuli se lagani, duboki akordi, zvuci puni tuge i boli. Čini ti se kao da netko uzdiše, stenje i uz suze da pjeva i u pomoć zove. Sjetni zvuci pjesme narodnoga buditelja Tužno pjeva vitez u planini prepleću se ovda-onda s tom fantazijom o prvom osvitu ilirske dobe... Turobni glasi pomalo se gube... Mjesto njih zamnije divan, junačko-veseli zbor viših bića, nešto vrhunaravno i nadzemaljsko... Vile su to... koje su doletjele da sokole i ohrabre svoga pobratima viteza... Njegova pjesma postaje sada energičnom, snažnom... Ona budi, zove, drma i ori se poput groma... I gle!... Javlja se nešto novo... Razabireš kako se svijet budi i u život iz sna vraća. Laste cvrkuću, slavulji biglišu, a ševe titrajući u zraku pjevaju... Čuješ kako se razlijega junački "oj" s jedne planine na drugu, iz jednoga kraja u drugi, kako se jedra mladež, muško i žensko na sve strane kupi pa razdragano klikuje i jujuška. Ti nepravilni zvuci budne radosti dobivaju sve izrazitiji oblik, dok ujedanput poput bistrog gorskog potočića počne provirati ispod prstiju umjetnikovih milozvučna melodija Oj Ilirijo, oj, veselo nam stoj!, kojom Ilir pozdravlja prvo, krasno jutro svoga probuđenja.

Nastala mala stanka. Sve je napeto očekivalo što će dalje doći. Jedan dobro ugojeni mladi odvjetnik iz Zagreba koji je više godina bio predsjednikom pjevačkog društva "Kola", pristupio tiho k Meliti i prišapnuo joj:

- Motivi iz pjesama ilirske dobe.

- Prekrasno! - primijeti Melita.

Nikola nastavi. Bijaše drugi odsjek njegove fantazije koja je počela umjerenim, jakim akordima. Najprije čuješ pojedine akorde; ovima se pridružuju drugi, sve više, sve žešće, pa se miješaju, prepleću i rastu do bučna rogobora, iz koga se, kao da se ne da ušutkati, sveudilj izvija budnica Il je možno, il nemožno, samo naprijed, samo složno! To je domorodni dogovor, to je prepirka, rasprava i napokon sporazum o pokretu... Nato je brzo slijedio prijelaz na bojno polje... Čuje se glas trubalja i bojna vika junaka... Čini ti se da čuješ, kako oštre strelice sikću, kako zveče teški mačevi, kako se koplja krše i štit o štit udara. Davorija Prosto zrakom ptica leti izmjenjuje kadšto bojnu graju kao da opominje naše na pobjedu slavnih djedova na Grobničkom polju. Malo-pomalo stišava se bojna graja... Trublja se samo još katkad javi, a žamor uzmičućega dušmana i slavobitna vika pobjednika gube se sve više u daljini, dok napokon posve ne utihnu.

Dolazi posljednji prijelaz. Pobjednici vraćaju se u slavlju kući... Stupili su na prag svoje domovine... Posvuda se ori pjesma i klicanje... Oživjele su visoke planine i ravna polja; sve hrli da pozdravlja dobitnike koji kroz suze radosti gledaju preobraženi lik rodne, predrage zemlje... Slobodna je, svoja... Sve je uzneseno i opojeno miljem, koje u tim radostima, svečanim zvukovima vri i kipi... Sve su oči uprte u mladoga umjetnika. Lice mu je preobraženo, oči mu plamte od nutarnje vatre, a usnice se trzaju... Kao da su svi očekivali i kao da nije moglo inače da bude, zamniješe dvoranom uzvišeni, sveti nam zvuci himne: Lijepa naša domovina! Sve zapjeva... S jakim muškim glasovima sljubila se umiljata ženska grla... Bijaše to jednodušan, oduševljen pjev koji je svakomu izlazio iz dna srca, čist i istinit.

Umjetnika osipaše hvalom i odobravanjem. Ela bijaše dapače tako ushićena da ga je svojim snažnim rukama ogrlila i u lice poljubila. I grof Janko bijaše zadovoljan. - Bilo je vrlo lijepo - rekao je umjetniku - samo ne znam što je.

- Ilirski vijek - odgovori kratko Nikola.

- To mi je drago - primijeti grof Janko - i moj otac je živio u njem.

Otac grofa Janka, jedan od najuglednijih kavalira hrvatskih, bijaše naime oduševljen Ilir.

Uto otvoriše livrejovani sluge dvokrilna vrata sjajno rasvijetljene blagovaone, znak da valja ići k večeri. Grof Orfeo povede groficu domaćicu k stolu, a za njime krenula duga povorka ostalih gosti i gostinja.

Branimir sjedio je do Melite naprama grofici Alici. On bijaše stoga sretan i osjećao se odlikovanim. Zabavljao se izvrsno s kontesom koja ga nije već puštala iz čarobne mrežice u koju se bijaše zaletio. Bila je uvjerena da joj neće više izmaći.

Poslije večere bijaše ples, familijaran i neusiljen, koji je sam od sebe nastao i trajao do zore.