Melita/Prvi dio/III

← II

Melita —  Prvi dio - III. autor: Josip Eugen Tomić

IV →

Gospoštija šestinska priredila je odmah početkom listopada iste godine prvi lov na srne. Mladi grof je više godina čuvao svoje srne i brinuo se da se što više rasplode. Niti je sam lovio niti je dozvolio ikomu drugomu loviti, a na zvjerokradice sa zagorske strane vrebao je dan i noć sa svojim lugarima. Bili su kod njega loše sreće i napokon se kanili njegova lovišta u Zagrebačkoj gori. Trud grofov obilno se naplatio. Broj srna umnožio se za kratko vrijeme. Bilo ih je puno lovište. Svaki čas su viđali lugari i sljemenski turisti srne i mladu lanad gdje pase na grebenima planine - oko Kraljičina zdenca i u gudurama između gorskih ogranaka. Divljač, kao da je znala da joj ne prijeti pogibelj od lovačke puške, dolazila je bez straha u blizinu turističke kuće navrh Sljemena, šuljala se oko kolibice poznatoga sljemenskoga pustinjaka i oko lugarskih kuća. Jedine srnjake, koji smetaju rasplodu divljači, smjeli su grofovi lugari da tamane. Sve je to pomoglo da se je u grofovu lovištu umnožavala divljač kao u malo kojem lovištu oko Zagreba. Lanjske godine držan je poslije stanke od pet godina prvi lov u šestinskom lovištu, a ove godine lovilo se drugi put na srne. Bijaše pozvano mnogo gosti iz Zagreba i Zagorja.

Zagorski gosti došli su dan prije uvečer od Gornje Stubice. Medu njima bijaše i grof Orfeo Armano. Stari grof imao je radi svojih novčanih stvari posla u jednoj zagrebačkoj banci pa se je rado odazvao pozivu u lov. Došao je i popularni grof Janko Zabočki, najviđenija ličnost u svim velikaškim i plemićkim društvima, koji je prije više godina izgubio u dvoboju desnu ruku, ali zato ipak nije napustio lovački sport. Lijevom rukom pucao je iz svoje nove ekspres-puške s takvom sigurnošću i lakoćom, da su ga prijatelji lovci zvali drugim Vilimom Tellom. Budući udovac, nije imao nigdje mira ni stalna boravišta. S jednog svoga imanja išao je na drugo i svagdje ostao nekoliko tjedana, a onda se dao na put po Zagorju gdje je obilazio prijatelje. Svagdje su ga rado primali jer je bio na glasu sa svoga nenatkriljivoga humora koji ne bijaše doduše uvijek najfiniji, ali se je od grofa Janka ipak rado primao. Na njega glaseći poziv s oznakom "ibi, ubi" zatekao ga je u dvoru baruna Zdenka Bužinskoga, gdje su ga, idući za njim u potragu od Oroslavlja, njegova zagorska dobra, napokon sretno našli. Jer je i barun Zdenko dobio poziv, odvezla se njih dvojica, uzevši sa sobom i Elu, na sastajalište u Donju Stubicu gdje su ih čekali Armanovi s Melitom. Uz nje bijaše tu i kotarski predstojnik Dobrovoj sa mladom svojom suprugom, rođenom Bečankom, pravim bečkim djetetom, vesele, nestašne ćudi i užasno razgovornom. Našao se tu i lovac grofa Janka, koji je iz Oroslavlja doveo i glasovite istarske kopove, diku svoga grofovskoga gospodara.

Poslije podneva urečenoga dana počelo se društvo sa stubičke strane uspinjati prema Sljemenu, gdje su imali prenoćiti u turističkoj kući. Gospoda su išla pješice, dočim su gospođe po šumskom putu, dok ga je bilo, naizmjence jašile na poniju što ga je grof Armano za Melitu sa sobom poveo. Otraga išli su gospodski lovci i lugari sa skorlaćenim psima i dva seljačka momka koji su u dosta omašnim košarama nosili jelo i piće.

Upravo je zapadalo sunce za štajerske planine kada su putnici stigli na vrh Sljemena. Imali su još vremena da s piramide napasu oči veličajnim pogledom na dobro im poznate zagorske predjele koji su se pred njima talasali u svjetlu zapadajućega sunca uzdižući se valovito sve više prema sjeveru koji je bio obrubljen lancem visokih planina. Imajući više dalekozora uza se, lovci su potanko razabirali sve sitnice predmeta koje su motrili, dapače je na opći smijeh ustvrdio grof Janko da dobro vidi ovrhovoditelja kako se šulja oko njegova dvora u Oroslavlju. Ali hulja neće ništa opraviti, jer eno već sluge vode iz staje mladoga bika koji će bijesno navaliti na ovrhovoditelja čim se pojavi u dvorištu. Tako ga je grof Janko dresirao, pa je radi toga dao za jednoga slugu nabaviti odijelo, baš onako kako je nosio ovrhovoditelj.

Oštri, hladni vjetar koji se obično diže pri zapadu sunca, potjera društvo s piramide i svi se sklonuše u turističku kuću. Tu su se gospođe odmah prihvatile posla. Ela i gospođa predstojnikovica prostrle su stol, dočim je Melita kuhala čaj. Na stolu bijaše poredano tečnih hladnih jela kojima su se lovci obilno opskrbili bojeći se da na svom noćištu ne bi ništa dobili. I nisu se prevarili. Lugareva žena mogla ih je ponuditi samo kukuruznim žgancima i kiselim vrhnjem, koju su ponudu mlade dame radosno prihvatile, dočim su gospoda s velikim zadovoljstvom motrila na stolu tuste domaće purice, gnjetele iz šuma zelendvorskih, što ih je grof vlastelin poslao na dar grofici Armano, i ogromni but s aspikom.

Čaj je bio odmah gotov. Mali samovar što ga je Melita sa sobom ponijela ovdje je baš dobro došao: kraj lugareve vatre i ognjišta mogli bi bili lovci dugo čekati dok bi čaj bio gotov. Uz izvrsne sendviče prijao je vanredno i gospođama i gospodi pravi kineski čaj što ga je barun Zdenko dobivao izravno iz Bombaya od prijatelja koji je s njim nekada zajedno učio u Orijentalnoj akademiji u Beču, a poslije bio namješten kod poslaništva u Bombayu. A Melita bijaše na glasu sa svoje vještine u varenju čaja. Taj posao nije nitko umio tako valjano obaviti kao ona, i zato su u ovakvim intimnim društvima samovar odmah predali njoj u ruke.

Jelo se je s velikim tekom. Gospoda su i gospođe penjući se uzbrdice tri dobre ure u oštrom jesenskom zraku, osjetili neobičnu volju k jelu kakva se obično kod ovakvih partija javlja. Grofovski lovci, koji su sada oko stola dvorili, puniti su marljivo čaše gospodi starim zagorskim vinom koje je preostalo još iz dobrih prijašnjih vremena dok su zdravi stajali vinogradi s domaćom lozom. Za gospođe bijaše španjolskoga port-vina i viskija, koji je Meliti i Eli vanredno prijao, dočim si je prenemagljiva Bečkinja jedva usne nakvasila tim žestokim pićem. Ona je neprestano uzdisala za pivom i žalila da nije donijela sa sobom nekoliko boca svoga domorodnoga pića.

Grof Janko bio je izvrsne volje pa je kao obično vodio glavnu riječ i zabavljao goste svojim neiscrpivim humorom. On si je u svakoj takoj prilici birao nišan svojim dosjetkama i šalama, a ovaj put bila je to nestašna Bečkinja koja se je isprva i sama smijala grofovim šalama, no poslije, kada je šala postala sve oštrija i krupnija, počela se je ljutiti i prepirati, a umalo da nije došlo i do plača. Grof je, vidjevši to, za dobe uzmakao, i da udobrovolji gospođu predstojnikovicu, obećao da će joj odmah čim se kući vrati, u znak kajanja radi grijeha današnje večeri poslati burence plzenjskoga ležaka (piva) što ga ima spremljena u pivnici.

- Prihvaćate li moju ponudu? - upita grof pružajući joj ruku u ime pomirbe.

- Zašto ne? - odvrati Bečkinja. - Samo se bojim da već nije ovrhovoditelj i to pivo zaplijenio.

Društvo udari u smijeh, komu se i pogođeni grof Janko pridruži, no vidjelo mu se na licu da mu taj smijeh ne ide iz srca. I on je spadao među ljude koji rado na druge odapinju oštre strelice svoga sarkazma, ali im nije pravo ako njih tko uzme na nišan. Tada je znao biti vrlo uvredljiv, dapače surov.

Grof je htio da parira taj udarac, ali je bio očito u neprilici. Smeo ga je neočekivani nasrtaj gospođe predstojnikovice koja se je slavodobitno smiješila radi svoga uspjeha. Na sreću otvore se u taj čas vrata od sobe, i uniđe lugarica s velikom zdjelom kukuruznih, pušećih se žganaca nalivenih do vrha kiselim vrhnjem, i učini kraj neugodnoj situaciji.

- Trop tard! - nasmije se Ela gledajući kako je lugarica muče položila omašnu zdjelu na stol. - Poslije purice i fazana tko da jede žgance?

- Pokušajmo! - reče Melita, koju je originalno pučko jelo vanredno privlačilo. - L'appetit vient en mangeant, vele Francuzi posve istinito! - Ona dade pogledom znak lovcu koji je oko stola dvorio, i ovaj položi pred Melitu tanjir sa žlicom.

- Zar ćeš zbilja jesti? - pitala je u čudu Ela.

- Zašto ne?... Ovaj me miris vanredno podražuje - odvrati Melita zagrabiv dva-tri puta iz zdjele velikom drvenom žlicom koju je lugarica među žgance utakla. Smiješeći se poče zatim jesti, isprva kao od šale, ali poslije prihvati se ozbiljno posla.

- To je zbilja izvrsna stvar! - reče Melita.

- Baš ću i ja da kušam! - riješi se Ela i povede se za Melitinim primjerom. Ova tek što je počela jesti, uze s punim ustima uzvikivati: - Izvrsno, božanstveno! - Sada već ni gospođa predstojnikovica, kojoj se je inače durila kukuruzna hrana, nije mogla da odoli napasti. I ona prione jesti jelo koje je dosele poznavala samo po tom jer je to bila svagdanja hrana njezine služinčadi.

- Ah, to je što drugo! - izusti prokšena Bečkinja poluglasno, čim je htjela kazati da je velika razlika među tim jelom i onim što ga njezina družina dobiva.

Zaraza prijeđe sada i na muškarce. Grof Armano, u čijoj je talijanskoj krvi jamačno zaostalo još dosta simpatije za kukuruzne žgance koji su u blizom srodstvu sa talijanskom polentom, požurio se prvi, da se uvjeri da li lugaričina frugalna večera uistinu zaslužuje toliku hvalu. Skeptički je okusio jelo, ali odmah zatim dobilo mu lice drugi izraz.

- Superbe! - klikne grof. Kušajte samo, gospodo, uistinu, vrijedno je kušati!

- Neka bude! - reče nehajno barun Zdenko. - Nisam ih od djetinjstva jeo.

Dok je barun vadio žgance na svoj tanjir, nadviri se grof Janko nad zdjelu, i kad je vidio da je jedva još dno pokrito, povuče zdjelu preda se i poče iz nje jesti velikom drvenom žlicom kojom se jelo vadi, što je izazvalo opći smijeh.

Lugarica koja je malo zatim nadošla zadovoljno se smiješila, vidjevši praznu svoju zdjelu. Morali su njezini žganci, koji su i zagrebačkim gurmanima dobro poznati, tim grofovima i barunima osobito ići u tek kada su ih poslije onih finih i tečnih pečenka onako temeljito počistili.

Uto se je već i mrak uhvatio. Bijaše krasna jesenska noć koja je cijelo društvo izmamila na trijem. Na vrhu planine vladala je svečana tišina samoće. Sve je u prirodi utihnulo i počivalo. Samo katkad prošvrljao bi strelimice kozodoj oko turističke kuće goneći nevine kukce, a iz podaljega dopro bi ovda-onda do lovskih izletnika glas ušare koja je pošla u lov na puhove. Nad savskom ravnicom dizao se je na nebu lagano i veličanstveno pun mjesec koji je bajnim smiješkom obavijao crno ruho noći. Drveće na vrhuncu gore kao da je spavalo tvrdim snom. Nijedna grana nije se gibala. Tek neznatno osjetila se slaba struja zraka što je iz zagorskih strana prelazila preko Sljemena. Bio je to znak da će biti i sutra lijep dan, jer je ta struja odavala da sjever, koji bistri i vedri, gospoduje u zraku.

Tajinstveno-lijepa slika prirode zanijela je gospođe društva. Predstojnikovica je često uskliknula: - Divno, magično! - pa uvjeravala ostale goste da ne može biti ljepšega prizora ni na Kahlenbergu gdje je jedanput kao djevojka upravo za ovakve jesenske noći prenoćila u društvu sa svojom materom i starijom sestrom.

Melita se naslonila na ogradu trijema i naslonivši glavu na ruku, zagledala se sanjarski u "kralja noći" koji je na protivnoj strani lebdio iznad ravne Posavine. Ujedanput padoše joj na um Alfred i Ljubica na koje za cijeloga toga izleta nije ni pomislila. To je rasrdi i ona se pridiže sa ograde i ispravi svoj vitki stas. Do nje je stajala Ela koja je rječito razlagala da je pogled na zagorsku stranu mnogo ljepši od pogleda na zagrebačku ravnicu.

- Osobito po noći kada je tako sjajna mjesečina kao danas - govoraše Ela - neopisivo je lijep pogled u naše Zagorje. Kako bi bilo da se uspnemo na piramidu?

Ali taj prijedlog ne nađe odziva.

- Kanimo se toga, djeco! - reče grof. - Noći su hladne, a mi stariji moramo se veoma čuvati nahlade.

- Ti, papa - prihvati brzo Melita kojoj se je sviđala Elina ideja - mogao bi ostati tu dok se mi vratimo.

- Bome ću i ja ostati - umiješa se u riječ grof Janko. - Po noći vrlo loše vidim; moglo bi se dogoditi da posrnem i padnem i prelomim desnu ruku! - To bijaše naime ruka: koju je grof uslijed dvoboja izgubio.

- Ima li zmija na Sljemenu? - upita naivno predstojnikovica. - Ja se silno bojim zmija u noći.

- Dakako da ih ima - potvrdi grof Janko - dapače i klopotuše ovamo zablude! - Time je nišanio na brbljavost mlade Bečkinje, no ona ga nije razumjela već je samo odbila grofov atentat na njezino prirodoslovno znanje.

- Idite, molim vas! - odvrati ona prpošno. - Toliko sam valjda učila te znam da ovdje nema klopotuša. Ali ja se ipak bojim...

- Mi ćemo ostati tu gdje jesmo, zar ne? - javi se sada barun Zdenko govoreći predstojnikovici. - A vi, gospodine predstojniče?

- Ja ću ostati uz svoju ženu kao njezin, chevalier d'honneur - odvrati kićeno predstojnik.

- Chevalier du pantoufle - primijeti srdito upol glasa Ela prema Meliti. Ljutila se videći da većina otklanja njezin lijepi prijedlog.

- Što ćemo, dakle, gospodo? - upita grof Orfeo. - Bilo bi još prerano da idemo spavati.

- Kada bi imali karte, mogli bi igrati nekoliko partija ruskoga preferansa - primijeti barun.

- Kako možeš pitati za karte? - uleti mu u riječ grof Janko. - Orfeo ih ima uvijek uza se kao fratar svoj brevijar.

- Uistinu, ja sam ih ponio sa sobom - potvrdi Orfeo. - Čovjek mora na sve misliti kada se sprema na ovakve izlete.

- Visoko ne smijete igrati jer je u mom džepu nastupila oseka - pripomenu grof Janko prije igre stvar koja nije nikoga iznenadila.

- A što će gospođe? - upita barun gledajući u lice Meliti čiju je riječ smatrao odlučnom.

- Mi ćemo... spavati! - odgovori Melita, a Ela i gospođa predstojnikovica pristadoše drage volje na Melitinu odluku jer su osjećale da su umorne i željne počinka. Za njih bijaše priređena jedna soba sa tri kreveta i nekoliko drvenih stolaca oko četverouglasta stola, zbijena od jelovih dasaka. Na jednoj stijeni visjelo je prosto, malo zrcalo, koje je Melita odmah skinula i namjestila na stolu da pred njim obavi svoju noćnu toaletu. Iz svoje torbice od pravoga marokena izvadi nekoliko bočica, škatuljica i jednu kutiju koju odmah otvori. Bijaše u njoj poznati creme ravissante bečke Madame Schaffer, koje je sredstvo Melita rabila već dvije godine da sačuva svježost i elastičnost kože svoga lica. Ona je to sredstvo veoma hvalila i preporučala ga Eli i predstojnikovici. No Ela kao prava ciklistica prezirala je sva ta ljepšala i bila posve zadovoljna svojim žarkastim od sunca i vjetra tenom, a predstojnikovica je izjavila da ima posebno svoje ljepšalo koje nabavlja ravno iz Pariza, ali kao tajno sredstvo. Njezino društvo nije ta tajnost učinila nimalo izvjedljivim, jer lice gospođe predstojnikovice nije odavalo ništa friško i cvatuće. To je tajno sredstvo mogla slobodno zadržati za se.

Trebalo je više od ure, dok je ugasnula svijeća u sobi gdje su gospođe imale prenoćiti. I ležeći u postelji, one su se još o koječemu razgovarale kao da se otimlju o slavu posljednje riječi. Kad su već prestale govoriti, opet bi se jedna ili druga javila, dok nije napokon Melita izjavila: da ima biti mir!

Sad su utihnule, ali još dugo nisu zaspati mogle. Bunilo ih je društvo kartajuće se gospode, koji su bez obzira na svoje suputnice suviše glasno govorili, dapače ovda-onda čuo bi se i gromorni glas grofa Janka koji se je znao užasno ljutiti kada bi gubio na kartama, premda je inače rasipao novac punim pregrštima. Večeras je bio osobito razdražljiv jer je osjećao velike boli desne ruke koju su mu odrezali bili. Te su se boli u njega javljale dosta često i mučile ga čitave noći. Da ih po mogućnosti ublaži, pio je žestoki konjak dok ga nije omamio. To je i sada radio, jer mu je lovac morao više puta natočiti običnu čašu konjaka koju je poput vina ispraznio. Ali u istoj mjeri kako je pio, rasla je i grofova razdraženost i goropadnost. To su već znali njegovi prijatelji pa su gledali da se ugnu svakomu sukobu s njime.

Orfeo i Zdenko vidjeli su da njihova igra ne može dugo potrajati, jer je grof Janko postajao sve nesnosniji, premda su oni upravo kavalirski igrali samo da ne razdraže druga. Grof Orfeo koji je hotimice dosta već izgubio, pogleda ujedanput na uru i reče: - Ovo neka bude posljednja igra gospodo!... Meni je potreba da idem na počinak!

- Da, da, svršimo! - pristade odmah barun Zdenko. - Sutra ionako moramo rano ustati.

Grof Janko ne reče ništa. Šuteći pruži lijevu ruku Orfeju i Zdenku koji odoše odmah u sobu za gospodu priređenu. Ostavši sam, zapovjedi lovcu da ide spavati jer želi da ga nitko ne smeta.

Sada se je sam dvorio konjakom. Nastala je borba među žestokim pićem i velikom boli u štrljku nadlaktice, koju je odlučio svladati pošto-poto pićem. Tim sredstvom uspio je često, zašto ne bi i danas. Pio je često, naglo i mnogo, i doskora poče osjećati da je omamljen. To je bio kritičan stadij na koji je čekao. U kutu sobe bio je širok naslonjač od tvrde hrastovine. Grof se izvali na nj, podmetne pod glavu nečiji pled i duboko uzdahne.

- Proklet je takav život! - promrmlja ogorčeno, uzdahne duboko još nekoliko puta i primiri se. Malo kasnije stade gromovito hrkati, da se je moglo čuti u svim prostorijama tihe turističke kuće. Krv mu bijaše uzburkana, što se je poznalo po užarenom licu i čestim trzajima tijela. No poslije prvoga sna koji se je završio dubokim, hripljivim uzdahom, stade grof mirnije disati i pade u dubok san iz koga se do zore nije probudio. U ruci nije osjećao nikakve boli. To ga je obradovalo jer inače ne bi sudjelovao u lovu. Njegovo društvo bijaše već sve na nogama. Iz sobe gdje su gospođe noćile, čuo se živ razgovor, ispremiješan kadšto glasnim smijehom. Bile su baš kod jutarnje toalete od koje su morale koješta pregorjeti što kod kuće ne bi nipošto izostati smjelo. No ljepšala za lice nisu ipak manjkala. Samo Ela nije ništa trebala. Ona se je zadovoljila ledenom vodom iz sljemenskoga zdenca od koje se je osjetila neobično friškom i bodrom, dočim su si njezine drugarice izdašno naprahale svoja lica da ih osiguraju proti štetnom uplivu planinskoga oštroga zraka.

I gospoda bijahu već zarana ustala. Obukav se, izađoše na široki trijem kuće gdje su ogledavali svoje lankasterke najnovije konstrukcije i pregledavali naboje.

Bilo je još rano jutro. Na istoku su titrale zlatne maglice i sve se jače žario prostor u kom se je imalo da rodi jutarnje sunce. Zrak bijaše hladan i bistar, pravi jesenski zrak na visokoj planini. Od svoga noćišta imali su zagorski izletnici da krenu na ročište ispod brda sv. Jakoba, gdje će se sastati s lovačkom družinom koja će krenuti od šestinskoga dvora. Barun Zdenko htjede već opomenuti gospođe da požure, kadli se otvore vrata njihove sobe i one se sve tri jave na pragu u koketnom lovskom odijelu.

- Ipak ste točne! - pohvali grof Orfeo gospođe, smiješeći se vrlo ljubezno gospođi predstojnikovici koja se je odlikovala najkraćom suknjicom među lovkinjama. Kratko vrijeme zatim dođe u društvo i grof Janko nešto izmučena lica, ali veseo i bistar.

- Hladno je, zar ne, grofe? - primijeti naprama njemu Melita.

- Uistinu hladno! - odgovori grof. - No zato će nam tim više prijati vaš čaj.

- Ah, vi me sjećate moje dužnosti - nasmiješi se Melita taknuv se kažiprstom čela. Zar ne, gospoda će bez iznimke piti čaj?

- Da, da! - potvrde Orfeo i Zdenko, a Orfeo dodade još: - Ali samo brzo, ma chere, jer moramo doskora krenuti. Ta vi kanite još na piramidu da gledate ishod sunca.

Gospođe dadoše se odmah na posao. Za njih je donijela lugarica friško podojena mlijeka, koje su one slasno ispile dok se je kuhao čaj. Sada dođoše gospoda na red, koja su stojeći uzela čaj s nekoliko sendviča, a zatim se odmah spremiše svi na polazak. Dolje su već čekali lovci noseći sa sobom puške svoje i svojih gospodara, pa lagane fusilplume triju gospođa. Istarski kopovi grofa Janka i drugi lovački psi koje su lovci skorlaćene držali, cviljeli su i štektali pridušenim glasom u znak radosti što ih vode na njihovu najmiliju zabavu. Grof Janko opremi lovca sa psima u uvalu k potoku Kraljevcu gdje su se hajkači imali sastati.

Napokon krenu mala povorka. Sva se priroda bijaše već razbudila. Lak lahorić veselo je pirkao između još lisnatih grana starih bukava i mladih omorika. Pjevica nije se čulo, ali se tim više čulo cvrkutanje branjuga, fućkanje kosova i kliktanje kanja i piljuga, koji su željni plijena dizali se uvis, ili prelijetali s jednog planinskoga grebena na drugi. Ovda-onda moglo je vješto uho razabrati kako crni djetel žestoko kvoca u deblo tražeći hranu pod korom i kako kriješte kreštalice kojih je te jeseni bilo neobično mnogo u gori kamo ih je namamio kesten i bukvica što su ove godine obilno urodili. Sljeme i ostali visovi gore bijahu obasjani svjetlom, a zrak bijaše gore vanredno čist i proziran. Iz uvala gore dizali su se još pramenovi magle, a i ostalo podgorje bilo je sumaglicom obastrto. Tim ljepši bit će pogled na visine do kojih magla ne doseže. Došavši do piramide, stade povorka.

- Dakle, naprijed! - pozove Melita gospodu, no njezinu pozivu odazva se jedini barun Zdenko, koji se poče odmah prvi gore uz stube penjati, a za njim gospođe. Grofovi Orfeo i Janko ostadoše dolje. Ovaj se je bojao vrtoglavice, a grof Orfeo si je utvarao da je od jučerašnjega stajanja na piramidi dobio trganje u donjoj čeljusti pa je volio dolje ostati. Tu su njih dvojica čekala i slušala ponovne usklike ushićenih gospođa. Došle su baš u pravi čas. Sav sunčani kolut pomolio se na istočnoj strani koja kao da je gorjela jasnim plamenom. Ali svjetlo sunca nije još moglo da obasja nizine koje bijahu zastrte gustom jesenskom maglom. I ravna Posavina i valovito dolje zagorsko bilo je pritisnuto neprozirnom sivom maglom koja se je neprestano sukala, miješala i dizala kao u ogromnom kakom krateru.

No tim veći užitak imali su gledaoci svrnuvši pogledom na obližnje i udaljenije planine i njihove nebotične vrhunce. Na istoku vidjele se verigaste moslavačke gore i u daljini slavonski Ptuj. Bliže Sljemena isticala se Veternica, Okić i starac Klek pa dalje tamo na štajerskoj granici šiljati Donati, a još dalje tamo na zapadnoj pozadini bjelasao se drevni, veličanstveni Triglav. Gospođe su se opajale divnim prirodnim prizorima i svaki čas našle nešto novo, lijepo i uznosito. Nešto ravnodušnije vladao se barun Zdenko, koji je svojim zornikom obašao sve planine i vrhunce koji su se u ovo doba dana vidjeti mogli. Onda se je naslonio na ogradu piramide i svrnuo pogled na brdo sv. Jakoba koje bijaše sve obasjano sunčanim svjetlom. Tu mu se nešto pričini što je svratilo na se njegovu pozornost. Opazio je istaknut bijel rubac kojim netko maše prema piramidi pa natrag. Pogleda bolje, i zbilja je tako. To je, nema sumnje, signal što im ga daju lovci koji su jutros iz Šestina podranili i prije njih stigli na zakazano ročište.

- Vrijeme je da idemo! - reče barun gospođama. - Eno nas već zovu sa zakazanog stajališta. - Barun pokaza rukom prema Sv. Jakobu. - Vidite li signal?

- Ajdemo, ajdemo! - riješi se prva Ela koja je kao ciklistica mnogo držala do točnosti.

Melita pogleda još jedanput dobro joj poznati Donati-brijeg, na koji se je prije dvije godine uspela bila, i pođe za Elom. Zadnja se rastade s piramidom predstojnikovica. - Divno, divno! - govoraše sva ushićena. - Kao na Kahlenbergu, i još ljepše! Za pol ure brza hoda stigli su zagorski izletnici na lovsko stajalište na grebenu ispod Sv. Jakoba. Tu bijahu već svi ostali na okupu oko grofa domaćine.

- Mi se moramo odmah povrstati u lanac! - reče grof dolazećima. - Sve je već odavna spremno.

Grof nadlovac opredijeli svakomu svoje mjesto. Gospođe razmjesti tako da je između svake od njih došao po jedan iskusan lovac. Nato pregleda još jedanput dugi lanac lovaca i dade znak rogom da počima lov. Dolje u uvali kao da su jedva dočekali taj glas, jer odmah započe vrlo bučna hajka. Sva se je gora orila od njezine halabuke. Jedni su vikali iz svega grla poznati "haj, haj!", drugi udarali debelim komadima drva po drveću, treći opet klepetali, a u sve to miješalo se cviljenje i štektanje kopova koji su raskorlaćeni po svom nagonu započeli svoj lovski posao. Vidjelo se je kako se poplašene ptice razlijeću u sigurnije strane gdje im ne prijeti opasnost. Na čistinama grebena mogla se primijetiti kako prestrašeni uzbrdo jure najvećom brzinom zečevi pa srne pojedince ili u hrpama, a za njima štekćući kopovi. U lovačkom lancu zavlada najveća uzrujanost. Svi čekaju s velikom napetošću da divljač naleti na spremno prežajuću liniju. Nadlovac grofov umolio je dva-tri puta najponiznije gospodu lovce da pucaju samo na srnjake, jer grofovski vlasnik lova hoće da štedi srne radi bržeg rasploda. Grof Armano upozorio je još posebno gospođe svoga društva da budu oprezne, pa im je ukratko kazao kako se srnjak raspoznaje od srne. Osobito im je naglasio da je srnjak, ako srne idu ili bježe u hrpi, uvijek posljednji.

Kratko vrijeme za tim što je počela hajka, čuo se prvi hitac na desnom krilu lovačke linije, a za njim odmah drugi. Zatim pade još nekoliko hitaca, a u isti čas preletješe jedna srna i srnjak sretno na drugu stranu grebena. Na tom krilu stajalo je nekoliko zagrebačkih takozvanih "nedjeljnih" lovaca koje je grofov nadlovac onamo postavio samo zato jer je držao to mjesto najgorim za lovca. No ovaj put se je čovjek od zanata prevario. Pravi lovci koji su vidjeli taj neuspjeh, silno su se ljutili na te nevježe. Netko im dapače od iskušanih lovaca dobaci da spadaju među hajkače a ne među lovce!

No i lijevomu krilu, na kom su stajali zagorski lovci, nasmija se doskora sreća. Između Melite i grofa Janka projure strelimice tri srne, dvije mlade i jedna starija, i stari jedan srnjak koji je i u toj smrtnoj opasnosti bio zadnji. Melita, ugledav u svojoj blizini čitavo stado plemenite divljači, sasvim se izgubila. Bila je tek početnica u lovu, koja nije kadra da obuzda veliku uzbuđenost koja lovce osvaja kad se divljač na njih namjeri. Njezina laka lankasterka planu i jedna mlada srna, pogođena sretno u glavu, sruši se.

- Čarape plesti, a ne u lov! - promrmlja ljutito grof Janko, najbliži susjed kontesin. U tren namjeri svoju prokušanu pušku za tane i sačmu, hitac padne i pogodi srnjaka u prednje stegno. Životinja padne na zemlju i zableja tužno kao da plače. Zatim pokuša da se pridigne, ali u isti čas obori je smrtno drugi hitac iz grofove puške.

Na cijeloj liniji čulo se sada puškaranje. Među ushajkanom divljači bijaše i stari, prekrasna krzna lisjak, upravo rijedak egzemplar. Taj stari lukavac bio se namjerio najprije na gospođu predstojnikovicu, ali ta, umjesto da opali spremnu pušku, prestrašila se tako da je počela iz svega glasa vikati:

- Lisica! lisica! - Lisjak udari nato oprezno i polagano protivnim pravcem prema stajalištu grofa Armana koji je čekao zaklonjen starom ogromnom bukvom te ga prvim sigurnim hicem oborio.

Prvi pogon svršio se brzo pa je iza kratke stanke imao započeti drugi. Lovci okrenuše samo frontu i prijeđoše na zapadni greben ispod Sv. Jakoba nad dubokom uvalom, otkuda je nova hajka imala da digne divljač. U drugom tom pogonu već su lovci mirnije pucali. Osim zečeva i srna palo je i mnogo jarebica. Vlasnik lova bijaše prilično zadovoljan uspjehom. Srne i zečevi, a osobito prve koje su se u grofovu lovištu pet godina mirno plodile, platile su danas obilan harač svomu vlasniku. Palo je više srnjaka, do dvadeset zečeva, jarebica, ali i dvije mlade srne koje su početnici lovci ubili.

Lugari pobraše lovinu pa je na kolcima i motkama stadoše nositi do Kraljičina zdenca, kamo i lovci krenuše, jer tamo ih je čekao po domaćem običaju priređeni doručak: papreni, vinom začinjeni gulaš i obljubljene pečenice koje su pekla dva gračanska vješta pečenjara. Bilo je uz to i finijih stvari, kao izvrsne vestfalske šunke, mrzle pečenke, sardina i drugih ukusnih zalogaja, no lovci su, ne izuzev ni gospođe, ovaj put davali prednost goveđoj jušadi i pečenicama.

Jelo se je na tratini stojeći i sjedeći, mnogi su dapače i ležali po starogrčkom običaju, kako je već komu više prijalo. Gospoda i gospođe boljarske činili su za se posebno društvo; duh kaste pokazao se i u ovoj neznatnoj zgodici. I domaćina grof bio je najviše u tom krugu u kom su se kao privjesak nalazili predstojnik Dobrovoj i njegova vesela ženica.

Nešto podalje od toga društva, a u blizini vatre uz koju su pečenjari pekli izvrsne svoje pečenice, bijaše sabrano sve ostalo društvo, većinom pozvani gosti iz Zagreba koji su se bučno zabavljali. Sa strane tomu društvu sjedio je na obloj, bukovoj kladi ozbiljan mlad lovac od kojih trideset godina, jakih žutih brkova, crnih očiju i energička, samosvjesna lica. Nosio je jednostavno lovačko odijelo od tirolskoga darovca s isto takvim dokoljenicama. Svojim lovačkim universal-nožem rezao je pohlepno sa ražnjića frišku pečenicu, dok mu je grof Slavomir, koji je malo prije k njemu pristupio, nešto pripovijedao što ga nije baš osobito zanimalo.

- Čujete grofe! - upita kasnije Melita domaćinu. - Tko je onaj mladi čovjek?

- To je Rudnić, ta ja sam ga predstavio! - reče grof.

- Bilo ih je toliko; zaboravila sam.

- Dobro si ga upamtite! - našali se grof. - To je milijunar...

- Plemić?

- Ne.

- Šteta! - primijeti Melita.

- Kraj svoga bogatstva moći će brzo i to postići... Sviđa li vam se?

Melita saže ramenima.

Grof se nasmiješi i pođe u krug zagrebačkih lovaca kamo ga pozvaše da čuje blistateljnu zdravicu kojom ga, je imao da pozdravi vrlo rječiti jedan odvjetnik.

Međutim je Melita postrance promatrala Rudnića koji je tako temeljito čistio svoj ražnjić da nije dospio ni jedan pogled dobaciti aristokratskomu društvancu.

- A propos, grofe - upita iznova Melita grofa Slavomira pošto se je k njima vratio - je li oženjen taj Ru... Ru...

- Rudnić? - priteče grof u pomoć njezinoj pameti. - Ne, on je neoženjen, najnadobudnija partija...

- To je interesantno! - primijeti Melita, a grof se nehotice nasmije!

- Vi se smijete, grofe?

- Kako vidite!... Čini se da vas taj milijunar počima zanimati.

Melita ne reče ništa, već samo smješljivim licem pogleda grofa, a tim pogledom kao da je rekla:

- Možda nemaš baš krivo!