Melita/Drugi dio/XII
| ← XI | Melita — Drugi dio - XII. autor: Josip Eugen Tomić |
XIII → |
Sutradan je Branimir rano ujutro dok je još Melita spavala odvezao se u Zagreb, otkuda se je podvečer vratio ali ne sam. Povezao je sa sobom i sinčića s njegovom bonom, a grof Orfeo ponudio se sam da ide također s njima. Sam nije mario da ostane u Zagrebu. Njegov unuk bio mu je nadasve, i on se je s njim po više ura na dan zabavljao. Dovezli su se u dvojim karucama, a na jednima, u kojima je grof Orfeo sam sjedio, bio je i bicikl Branimirov, koji ga je često rabio osobito na svom slavonskom imanju pregledavajući nedogledne površine svojih pusta i majureva.
Melita je s Elom sjedila na terasi iza dvora kada su karuce dojurile u dvor.
- Gle, gle! - povika Ela veselo. - Branimir je poveo Ivicu sa sobom.
U Melite se smrklo lice.
- To je znak - reče zlovoljno - da je nakanio dulje ostati u Delidvoru... I papa je došao.
Ela se je požurila pridošlim u susret, a i Melita morala je, ako i ne veselo, povesti se za njezinim primjerom.
- To je iznenađenje, zar ne, Meli? - doviknu joj grof pokazavši na svoga unuka koga je bona držala na ruci jer je bio još pospan. On je, naime, najveći dio puta slatko prespavao i probudio se tek onda kada su karuce stale u dvorištu delidvorskom.
- On je još pospan! - reče hladno Melita. - Odnesite ga odmah gore u sobu, možda će još spavati.
Mali bješe naslonio glavu na bonino rame, pa je ispod oka, kao da se boji ili kao da mu ne ide od srca, pogledavao na svoju majku. Dijete, kao da je znalo da ga mati ne ljubi, držalo se odvratno naprama njoj. Niti ju je rado gledalo niti joj se ikada nasmiješilo ili ručice k njoj ispružilo ako ga je k sebi zvala, što je uostalom rijetko, vrlo rijetko bilo. A na očevoj ruci ili na djedovu koljenu, kako je bilo to dijete veselo i živo, kako je tada neprestano tepalo i smijalo se - posve drugi stvor! Melita je to vidjela, ali si nije radi toga glave trla, samo ju je ljutilo da joj taj mali stvor vraća milo za drago kao da joj prkositi hoće.
Branimir je, kako je pravo sudila Melita, odlučio bio više tjedana ostati u Delidvoru. Njegovu sinčiću prijat će zdravi zrak koji je do dvora dopirao iz uvala i visova goleme Ivančice, a i njemu samomu dobro će doći boravak izvan grada i promijenjeni način života. On je to kod večere lijepo razložio prisutnima, a Melita je počela odmah misliti: što će sada biti? Neki nutarnji glas joj je govorio da Branimir nešto zna i da na nju sumnja. U tom ju je ukrijepio i jučerašnji razgovor između njega i Ele na zabavi u Oroslavju o kom joj je Ela danas pričala. Njezini izleti na koturu i sastanci s Alfredom i njegovim društvom nisu sada mogli imati za nju nikakve cijene. Branimir je dopremio amo svoje vozilo, a to je znak da je kani pratiti na njezinim izletima ili, jasnije govoreći, da kani paziti na nju. Da se o tom potpuno uvjeri, zasnovala je s Elom izlet u Stubičke toplice pa je o tom obavijestila Alfreda šifrovanim pismom dodavši na koncu da će po svoj prilici doći u pratnji svoga muža koji da nešto sluti.
Kada je Melita priopćila Branimiru da su se njih dvije riješile na izlet u Stubicu, on se je odmah izjavio spremnim pratiti ih. I tako je bilo. Došlo je u Stubicu njih troje, gdje su već zatekli Alfreda s Ljubicom i još jednim časnikom.
Prisutnost Branimirova bila je vrlo neprilična zaljubljenicima. Alfred je jedva ugrabio zgodu da nekoliko trenutaka govori s Melitom.
- Njegova prisutnost sve kvari. Što da uradimo? - reče on tiho i brzo Meliti.
- Pokušat ćemo još koji izlet... Možda će mu dosaditi ili će biti zapriječen - odgovori Melita.
- A ako ne?
- Čekat ćemo na dobru zgodu, mi je moramo uvrebati - reče odlučno Melita.
Pri tom je ostalo.
Melita i Ela upriličile su još dva izleta, no Branimir ih je na svakom pratio, a nije ničim pokazivao da bi mu ta pratnja dosadna bila.
Alfred i Melita sporazumjeli se da će napustiti te izlete koji im nisu ništa hasnili. Melita je mislila da će biti najbolje ako se sklone u koje lječilište, kamo bi je Alfred, hineći bolest, slijedio. Lanjske godine nije imao dopusta, pa se je nadao da će ga ove godine tim lakše dobiti. Samo što će na to strina?... Ako i povjeruje da je bolestan, neće li joj kraj njezine sumnjičavosti pasti na um da im se s Ljubicom pridruži?... Ta ista briga uznemirivala je i Melitu. Lane ju je doduše Branimir pustio samu u svijet, ali hoće li to i ove godine učiniti?... Ona se bojala da neće.
Kada mu je jednoga dana, samo da sazna njegovo mišljenje, spomenula da osjeća potrebu ići u koje lječilište, on se je odmah pokazao spremnim ispuniti njezinu želju.
- Zašto ne? - odgovori joj Branimir. - Meni je drago ako ideš, jer i ja želim poći s tobom.
- A dijete? - primijeti Melita smrknutim licem ozlovoljena Branimirovim odgovorom iz koga je razumjela da bi i on htio poći s njome.
- I on će s nama, to se zna... Ne možemo ga ostaviti samoga.
- Ne, ja to neću - planula Melita - ja ne trebam nikoga uza se, ni tebe ni djeteta... Idem li kamo, hoću da budem sama, slobodna...
- To neće biti! - reče čvrstim glasom Branimir da ga je Melita začuđeno pogledala. - Dok sam ti ja mužem i ti moja žena, ti nećeš bez mene nikamo poći.
- Što to znači? - upita Melita dršćućim glasom koji je odavao veliku njezinu uzbuđenost.
- Znači to - odgovori Branimir sigurno i odrješito - da mi je zazorna ta sloboda za kojom težiš.
U Meliti je zakipjelo.
- Sram te bilo! - viknu ona bijesno. - Ti se usuđuješ tako podlo sumnjičiti me... Oh, ja te prezirem... Ti ćeš mi to skupo platiti! - dodade ona prijeteći se i plamtećima od gnjeva očima ostavi svoga muža.
- Ha, ja već dugo plaćam! - dobaci joj on s gorkom ironijom. Na te riječi koje su je očito žacnule ona popostane jedan časak i omjeri Branimira pogledom punim jarosti i mržnje. On je očekivao da će Melita što reći, no ona se predomislila te, omjerivši ga bijesnim i prezirnim pogledom, izađe iz sobe.
Taj i slijedeći dan nije s Branimirom ni riječi prozborila niti ga pogledala.
- Što je opet Meliti? - pitao grof Branimira.
- Njezini hiri, ništa novo! - odgovori mu Branimir. - Proći će to.
I kao da je pogodio. Navečer istoga dana dobi ona od Alfreda pismo koje ju je vrlo obradovalo. Bile su u njem dvije važne vijesti. Prva je vijest bila da je postao pobočnikom zbornoga zapovjednika u Zagrebu, koju je službu imao nastupiti odmah slijedećega mjeseca, dakle za tri tjedna, koje je vrijeme mogao biti na dopustu. Melitu je ta vijest elektrizovala. Bit će, dakle, s Alfredom u istom gradu gdje ne mogu na njih tako paziti kao ovdje na ladanju. Sada joj već nije nužda da misli na lječilište, ona će odmah otputovati u Zagreb i tu čekati Alfreda. Prije njega trebala je svakako da stigne u Zagreb jer bi inače njezinu mužu palo odmah u oči kada bi u isto vrijeme onamo stigli.
Druga vijest bijaše da je barunica Andrina najedanput oboljela od akutne upale zglobova i da je brzojavno pozvala k sebi Ljubicu jer mora odmah u Varaždinske toplice. Njezina bolest bijaše tako žestoka da sama nije mogla ni ustati, ni sjesti, ni stupati. Liječnici su odredili da mora najmanje šest tjedana ostati u kupelji dok se bar ponešto oporavi. I to je bilo u prilog njima dvoma. Tako su se riješili i Ljubice, premda im ona nije ni dosada mnogo smetala.
Kod večere bijaše Melita bolje volje. Razgovarala se je barem s ocem, dočim je prije mramorkom šutjela i držala se tako hladno i mrko kao da si zabranjuje svaki upit i svaku opasku.
- Ja bih željela otputovati u Zagreb - reče ona ujedanput okrenuvši se prema mužu.
- Što ti pada na um? U toj vrućini, kad sve što samo može bježi iz grada - primijeti grof.
- Dosadno mi je tu, užasno dosadno!
- Kada želiš? - upita je kratko Branimir.
- Čim prije!
- Dobro. Prekosutra otputovat ćemo svi - reče Branimir.
Melita je to očekivala i primila je posve mirno muževu izjavu.
Branimiru nije dakako bio poznat uzrok zašto Melita želi najedanput u Zagreb gdje nije nikada rado boravila, i on je baš toga radi počeo sumnjati, te si preduzeo da će paziti na svaki njezin korak. No toga nije trebalo. Melita je sprovodila najveći dio dana kod kuće. Ustajala je rano ujutro i odmah se izvezla u okolicu zagrebačku dok je bilo još friškog, okrepljujućeg jutarnjega zraka. Onda se je vratila kući i nije nikamo već izilazila do navečer kada je već sunce zapalo. Tada se je znala odvesti u posjete kojoj znanici, čime također nije u svom mužu ni najmanju sumnju pobudila. Branimir nije znao što da misli o njezinu novom načinu života. Više puta mu se narinula misao da ga ona zavarava, ali zašto i kako? O tom da je Alfred imao doći za pobočnika zbornomu zapovjedniku, nije on ništa znao. S vojničkim krugovima nije u dodir dolazio, a krugove s kojima je on općio slabo su zanimale te osobne vojničke stvari. Pod konac mjeseca kolovoza stiže Branimiru vrlo neugodna brzojavna vijest da mu je na pusti Jasen izgorjela njegova velika tvornica žeste. Pecara bijaše doduše osigurana, ali upravitelj je istaknuo u brzojavci da je šteta ogromna. Branimir je morao još isti dan otputovati. Obrekao je da će se za nekoliko dana vratiti, dok stvar uredi.
- Ah krasne li sada zgode! - pomisli Melita kada je Branimir otputovao. - Ali gdje je sada Alfred? Očekivala je od njega pismo koje je već jučer stići imalo pa je izostalo. Ne stigne li sutra, ona će mu brzojaviti sutra i pozvati ga na sastanak u Opatiju. Željno očekivani list stigao je ipak sutradan. Melita ga je pohlepno čitala. Alfred joj iz Borkovca javlja da štajerska i zagorska džentrija daje koncem mjeseca sjajan ples u Rogatačkoj kiselici, na koji se ove godine sprema velik broj štajerske i hrvatske aristokracije i plemstva.
- Ako ikako možeš - tako je završio šifrovani list - dođi i brzojavi mi odmah.
Ona je dašto brzojavila da će doći, i spremila se odmah na put. Prekosutra je ples, a ona će još danas otputovati da se može što udobnije nastaniti, a moguće da i Alfreda već ondje nađe.
Baš u čas kada je, polazeći u karuce, silazila niz stube sa sobaricom koju je sa sobom povela, sastade se s ocem.
- Zbogom, papa, ja idem! - reče pružajući mu ruku.
- Ti ideš, kamo? - upita je grof.
- Idem u Rogatac na ples... Dobila sam poziv!
- Ali ćeš se skoro vratiti?
- Za tri-četiri dana... Dođe li on, Branimir, prije, brzojavi mi.