Melita/Drugi dio/XI

← X

Melita —  Drugi dio - XI. autor: Josip Eugen Tomić

XII →

Melita je naizmjence prebivala sad u Zagrebu, sad u Delidvoru, koji je sada imao posve ino lice. Bio je posve obnovljen, i to ne samo dvor već i sve gospodarske zgrade, dapače i perivoj. U dvoru dao je Branimir odstraniti stare trošne stube i namjestio nove, u hodnicima izmijenio već raspucani kameniti pločnik prepruganim podom, a sobe dao iznova najukusnije oslikati, ili novim tapetama obložiti. Stari zvjezdani parketi od javorova drva, koje je dao praviti otac grofice Ane, bijahu još dobro sačuvani, a bili su tako krasno izrađeni da se u njih nije diralo. Cijelo dvorište dao je Branimir izravnati, batudirati i onda finim pijeskom nasuti, a isto tako popravio je iz temelja privozni put koji je sa zemaljske ceste vodio u Delidvor.

Stari dvor se je upravo pomladio u rukama novoga gospodara koji je i u gospodarstvu i kućanstvu novi red uveo. Meliti svidjelo se sada još više na njezinoj djedovini, jer sada joj se činio dvor nekako veseliji, svjetliji i u svem prijatniji.

Njezini susjedi i znanci, kada su doznali da je Melita došla u Delidvor, dolazili bi joj često u pohode da joj vrijeme prikrate. Grof Janko, maestro Nikola, a najviše Ela sa svojim bratom, bijahu često u posjetima kod Melite. Ela je dapače znala po nekoliko dana ostati kod svoje prijateljice i nudila joj se da će je naučiti voziti se na biciklu.

Melita se je prije rugala tomu sportu. Njoj, koja je bila tako izvrsna jahačica, činilo se smiješnim na jahačku sjediti na mrtvom vozilu i svojom ga snagom kretati da s tobom juri. Dopuštala je da to može biti ugodna igračka za djecu, ali ne za onoga koji je vičan sjediti na plemenitu jašcu koji pun vatre i snage pod tobom podrhtava, s kojim se razgovaraš i koji te razumije, pa na zapovijed s tobom ili lagano potitrava, ili strelovito juri kao da se nagoni s vjetrom. Ali sada ujedanput njoj se počeo taj sport ipak sviđati. Nije to bilo bez uzroka. Ela joj je pri jednom svom navratku u Delidvor pripovijedala da se je sastala blizu Podsuseda s nekoliko ulanskih časnika koji su na biciklima dojurili onamo iz Mirovnika. Među njima bio je i Alfred s Ljubicom, od kojih je razumjela da ih ima više među časnicima koji taj sport tjeraju, i da prave velike izlete u Štajersku, Kranjsku i Zagorje. I nju su dopratili čak do Oroslavja i vratili se natrag.

Ta zgoda nije išla Meliti iz glave. Nema ljepše prilike sastati se s Alfredom nego na ovakvim ciklističkim izletima gdje se može stvar udesiti tako kao da je slučajno nastala. Ona već nije mogla odoljeti želji da se sastane s Alfredom, što joj je dosada nemoguće bilo. Barunica Andrina bila je u Borkovcu proti svomu običaju, jer je redovito ljetovala u Winterhofu, no ove godine morala je učiniti iznimku. Čim je Alfred premješten bio sa svojom pukovnijom u Mirovnik, u blizinu Melitina boravišta, mislila je ona da ne smije biti daleko od svoje djece. Trebalo je paziti na njih i još na nekoga čija je blizina bilo vrlo opasna. Radi toga imala je Ljubica stanovati u Mirovniku zajedno s Alfredom. Bilo bi joj doduše ljepše kod pomajke u Borkovcu, ali Alfred nije smio ostati sam. Vojnički stan što su ga imali u Mirovniku bio je neudoban i pretijesan, pa se je Alfred često tužio pred strinom na to, no ona nije mijenjala svoje odluke. Mladi supruzi imali su i nadalje skupa ostati. Alfred je dobro znao zašto ima da bude tako, ali Ljubica nije ni slutila radšta je pomajka neće da ima uza se. Za nju je ona kobna winterhofska zgoda još uvijek ostala tajnom. Njoj je trebalo stoga ipak donekle razjasniti da je najbolje po nju da se od Alfreda ne dijeli.

- Ti moraš ostati uz svoga muža! - govorila je pomajka. - Niste još ni dvije godine svoji, pa da živite rastavljeno. Što bi svijet kazao? Pa onda Melita je blizu... Nje se čuvaj, drago dijete... Vjeruj mi, nje se moraš vrlo čuvati.

- A zašto, majčice? Ona je sada posve drugačija spram mene - branila je Ljubica koja je Melitu veoma zavoljela otkad joj je ponudila intimno svoje prijateljstvo.

- Zašto? Ja ću ti odmah kazati. Ona ne ljubi svoga muža, njihov brak nije sretan... A da je tako, samo je ona kriva... A tvoj Alfred lijep je čovjek kao rijetko koji muškarac. Kad je lane bila kod nas u Winterhofu, ona je bila vrlo ljubezna s njim. Nisi li opazila?

- S Alfredom su sve gospođe tako... sve ga rado imadu!

Barunica je skoro planula s toga naivnoga odgovora, ali u isti čas je osjetila i samilost s mladom ženom koja bijaše bezazlena kao dijete. Prevariti je, bijaše najlakši posao.

- Ima svakakih gospođa... dobrih se ne boj, ali zlih se čuvaj kao žive vatre. Što onda ako bi se prohtjelo Meliti da ti preotme Alfreda, da ti ugrabi njegovo srce?

- To ona nije kadra učiniti - izusti s nekim strahom Ljubica problijedjevši u licu.

- Ali recimo da jest - reče barunica tjerajući u tjesnac Ljubicu. - Bi li ti to pravo bilo?

- Ah, ja bih bila jako nesretna! - reče tjeskobno Ljubica.

- Onda pazi na svoga muža, pazi na Melitu, na oboje, njih - svjetovala je barunica. - Pobrini se da se ne bi sastajali iza tvojih leđa, da ne govore sami u četiri oka; drži Alfreda uvijek pod budnim okom i ne vjeruj mu mnogo... Svi su muškarci jednaki kad se o ženama radi; lakoumnost im je prirođena... Obećaješ li da ćeš raditi po mom savjetu?

- Hoću, majčice! - odgovori tiho Ljubica koja još nije uvjerena bila da je nužno tako raditi. Zato ipak ona se je vrlo često sjećala baruničinih riječi i pazila na Alfreda. Ako je išao u Zagreb, ona bi išla s njime; ako bi odjašio komu poznatomu vlastelinu u posjete (a poznavao ih je mnogo, gotovo sve), ona bi mu se pridružila. Alfred ju je naučio jašiti, imala je svoga jašca, nije dakle bilo nikakve zapreke da ga ne bi pratila na njegovim jahačkim izletima. Kada se je u časničkom zboru Alfredove pukovnije sastavio mali klub časnika koji su naumili tjerati ciklistički sport te se počeli učiti na vozilu, Ljubica je također zajedno s Alfredom postala biciklisticom. Ona je to dapače i zahtijevala, jer joj je u pravi čas palo na um da bi Alfred mogao praviti daleke ciklističke izlete bez nje samo zato jer ona ne umije voziti.

Alfredu je već počela dodijavati ta vjekovita Ljubičina pratnja, osobito od časa kada je saznao da je Melita u Zagrebu i da često boravi u Delidvoru. Ovamo ne bi on doduše smio zalaziti jer je barunica prekinula svaki saobraćaj s Melitom, a to je morao učiniti i on, dakako po njezinu nalogu. Ali u Zagrebu bila bi vrlo zgodna prilika sastajati se s njom, a ipak mu se ta želja nije ispuniti mogla jer ga je Ljubica vazda pratila. Postao je već nestrpljiv. Melita boravi već preko mjesec dana u njegovoj blizini, a on je još ni vidio nije a kamoli govorio s njom. U nevolji pomože mu opet puki slučaj. Kada je jedanput bio sa svojim drugovima i s Ljubicom na koturaškom izletu prema Bistri, sastane se njihovo društvo s Elom i njezinim bratom koji su im u susret jurili.

Naravno da su svi sašli s vozila i pozdravili se, pri čem se je razvezao živahan koturaški, pravi sportski razgovor.

Alfred je odmah pridružio se Eli i poveo je nešto postrance da može s njom nesmetano razgovarati. Od nje je mogao čuti o Meliti najnovijih i najpouzdanijih vijesti. Ne okolišajući dugo, on joj stavi odmah pitanje koje se je ticalo Melite.

- Jeste li bili skoro s Melitom?

- Jučer smo je posjetili u Delidvoru - odgovori Ela.

- Dakle je u Delidvoru?

- Ona je sad u Delidvoru, sad u Zagrebu, ali je mnogo više na imanju... Zašto je ne posjetite?

- Kako će dugo ostati u Delidvoru? - upita Alfred izbjegavajući odgovor na Elino pitanje.

- Ona kani podulje tamo ostati ne bude li joj dosadno.

- Neka se nauči voziti na koturu, pa joj neće biti dosadno. Sada će moći praviti izlete na kojima ćemo se često sastajati.

- Ona ne mari za koturaški sport.

- Nisam ni ja, ali sada mi je vrlo omilio... Recite joj samo da ja i Ljubica pravimo česte izlete.

Time je razgovor svršio među njim i Elom jer je Ljubica k njima pristupila, ali Alfred je kazao Eli sve što je želio i o čem je bio uvjeren da neće ostati bez uspjeha.

Ela je drugi dan poslije toga sastanka opet bila kod Melite i priopćila joj svoj razgovor s Alfredom. To bijaše dovoljno da se je ona počela baviti biciklom. Ela je morala ostati kod nje, a izvrstan bicikl dopremljen je za Melitu već sutradan iz Zagreba. Odijelo biciklističko naručila si je brzojavno iz Beča. Nije trebalo ni tjedan dana i Melita je već izvrsno vozila na koturu. Učila je neumorno, a kao dobroj jahačici nije joj bila vožnja na tom vozilu naporna. Imala je uz to u sebi osjećaj sigurnosti kada je na koturu sjedila i njim upravljala. Ona se nije ustručavala natjecati se ni sa samom Elom koja bijaše biciklistica na glasu. Njih dvije pravile su u tih sedam dana i poveće izlete do pedeset i šezdeset kilometara daljine, pa je to Melita izdržala bez ikake poteškoće. Osmi dan iza kako je Melita počela bila učiti vožnju na biciklu, javila je Ela malim pisamcem Alfredu da će prekosutra (bijaše nedjelja) podvečer stići s Melitom u Oroslavje gdje ih kod grofa Janka očekuju.

- Izvrsna ideja - uskliknu Alfred i obavijesti odmah svoje drugove o skorom izletu koji je mogao da bude vrlo zabavan. Ljubica je radosno primila tu vijest. Začudo je baš kako ju je srce vuklo k toj Meliti. Ona je u taj čas zaboravila na sve savjete pomajke i samo mislila na to kako će se sastati s Melitom. Ova ju je neodoljivom nekom snagom privlačila kao što privlači zmija svojim pogledom nježnu ptičicu koju je za svoju žrtvu odabrala.

U nedjelju krenule su u proračunano vrijeme dvije razne partije prema Oroslavju, jedna iz Delidvora a druga iz Mirovnika. Melitu i Elu pratio je brat Elin kao njihov chevalier d'honneur. Bijaše vruć ljetni dan; zato su oba društva mogla krenuti istom onda kada je sunce počelo naginjati k zapadu i bilo mjestimice sjene na cesti vodećoj uz šumovite brežuljke Zagorja. Melita imala je na sebi široke hlače od tamnomodre tvari i blijedožutu bluzu, a na glavi sjedila joj koketno modra laka kapa a la matrose. Bila je dražesna u tom odijelu, tako da je i Ela bila sva ushićena kad ju je vidjela.

- Alfred će izgubiti glavu kad te vidi - rekla joj u šali kada su počele voziti.

Melita se samo nasmiješila i trgnula jače naprijed, za svojim mislima koje su letjele u susret njemu, samo njemu. Njih troje stiglo je prvo u Oroslavje, u dvor grofa Janka na kom se je vijala zastava, znak da je gospodar dvora kod kuće. Mirovničke partije ne bijaše još vidjeti. Ela je zato predložila da im se u susret voze, no barun, njezin brat, nije pristao na to jer je bio suviše umoran. On je uopće mnogo trpio od migrene i morao se je čuvati. No Melita bijaše odmah sporazumna s Elom. Pošto je svaka ispila čašu uhlađena groga koje im je piće osobito preporučio grof Janko, sjele su opet na svoja vozila i pojurile u susret časnicima. Nisu trebale daleko voziti. Na posljednjem brijegu pred sobom opaze očekivane koturaše koji su do navrh brijega išli pješice, a sada su zasjeli opet svoje koture na kojima su se spuštali niz brijeg. Jedni i drugi spazili su se u isti mah i počeli se pozdravljati mahanjem šešira i rupcima. Za nekoliko časaka sastali se, poskakali sa svojih vozila i pozdravili se međusobno.

Melita i Ljubica radosno se zagrlile, prva usiljeno i bez osjećaja, druga iskreno i svesrdno.

- Kako ti divno pristaje to odijelo! - polaska Ljubica Meliti. - Zar ne, Alfrede?

A Alfred se samo smiješio i stisnuo nježno pruženu si Melitinu ručicu.

- Još nisam obikla tomu odijelu - odvratila je Melita zaklanjajući se u dražesnoj smetnji za svoj kotur, jer je vjetar sa sjeverne strane bio nešto jače zaduhao i zanosio njezine široke i lake hlače tako da su se jasno mogle razabirati oble joj bedre.

Požudnim pogledima promatrao je Alfred ne mogavši skinuti očiju s nje, a ona mu je istom vatrom uzvraćala žarke poglede. Bila je od napora zažarena u licu kao da se nalazi u najvećoj duševnoj uzbuđenosti. To ga je lice sjećalo sastanka u winterhofskom perivoju i on je osjećao kako mu srce guta plamen neobuzdane i neutišane ljubavi.

Krenuše dalje put Oroslavja, kamo su za četvrt sata stigli u veselu razgovoru i vozeći lagano kao da se odmaraju. Grof Janko dočekao je goste sjajno, po svom starom običaju. Cio prvi sprat bijaše sjajno rasvijetljen. Svjetionici u pojedinim sobama i velikoj dvorani bijahu svi u plamenu. Domaćina je osobito mislio i na ples, jer kako da mine bez plesa i zabava gdje su tri krasne gospođe i petorica mladih časnika koji u zabitnoj svojoj posadi čeznu za takvom zabavom.

Kada su se gosti odmorili i uredili koliko se dalo svoju sportsmansku toaletu, išlo se je k večeri kod koje je grof Janko, po navadi, blistao svojim humorom, a pri tom se brinuo da njegovi kavaleriste, kojim je bio veoma sklon, ne ostanu žedni. Livrejovani sluge točili su neprestance divno uhlađeni šampanjac u tulipanske čaše (grof nije trpio šampanjskih posudica u obliku zdjelica), koje su se marljivo praznile. Danas ga nije boljela nimalo ruka, a nisu ga uznemirivale ni brige sa ovrhovoditeljem komu je nedavno isplatio nekoliko tisuća poreznoga zaostatka, pa si ga tako za dulje vremena skinuo s vrata.

Društvo je odmah u početku bilo veoma živo i veselo. Vladao je u njem neusiljeni, prirodni ton, kakav je već svojstven mladomu svijetu. Melita je sjedila između Alfreda i jednog njegova druga, natporučnika. Naprama njima sjedila je opet Ljubica uz koju si je osigurao mjesto sam grof domaćina komu se je lijepa i umiljata ženica s tim blagim očima i vazda smješljivim licem vanredno sviđala. On je svoju susjedu tako izvrsno zabavljao svojim šalama i dosjetkama da se je neprestano smijati morala. Za nju je sve ostalo društvo postalo suvišno, pa je ona slušala samo svoga zabavnoga susjeda. Za Alfreda i Melitu nije se brinula. Ta oni sjede vis-a-vis, tu nije moglo biti nikakve opasnosti po njezinu sudu. Pa ipak su je naočigled njezin varali. Oni su govorili poluglasno i kazali si sve što su si imali kazati; kazivali su jedno drugomu slatka, nježna imena, njihove su se ruke kriomice sastavljale i stiskale, a ramena u dodir dolazila. Njih dvoje slabo je marilo za ostalo društvo, a Melita je, samo da sačuva skrajnu učtivost, ovda-onda upravila bud kakvo pitanje na svoga drugoga susjeda ili kratko i rastreseno davala odgovore na njegove upite.

Alfredu, a i Meliti isto tako bijaše najveća želja da se mogu gdje udvoje bez svjedoka sastati. O tom su oni za večere najviše razgovarali. U Delidvoru to nije moguće jer Alfredova strina zabranila mu je jedanput zauvijek pohađati osobu koju je ona brisala iz čisla poštenih žena. U Zagrebu bilo bi to lakše, osobito u odsutnosti njezina muža, ali nipošto u njezinoj kući. Ako bi se desila dobra prilika, imala je to Melita odmah javiti Alfredu koji bi je onda potražio. Dogovorili su se da će si pisati šifrovana pisma, a Melita trebala je da mu odmah sutra pošalje ključ za to pismo u Mirovnik. Izleti na koturu i sastanci s tim spojeni imali su i nadalje trajati. Melita je imala samo brzojavno priopćiti dobu i pravac izleta. Bolji su i takvi sastanci nego nikakvi. Mogli su se bar vidjeti, stisnuti si ruke, progovoriti si koju milu riječ i bar donekle ugasiti žeđ ljubavi. Sve to bijaše među njima ugovoreno, i s tim su se morali zadovoljiti dok se ne desi bolja prilika.

Iz velike dvorane gdje je bilo po grofovoj odredbi priređeno sve za ples, čuli su se ujedanput skladni zvuci glasovira. Jedan od časnika bio je međutim sjeo za glasovir i jer je bilo u njega lijepo bariton-grlo, prohtjelo mu se da se producira. Odabrao si je Schumannovu kompoziciju Die zwei Grenadiere i stao je pjevati svojim zvučnim, ali podrhtavajućim glasom, običnom manom pjevanja u diletanta. Kada je bio pri koncu i prvi se akordi marseljeze, kojima završuje pjesma, stali razlijegati dvoranom, otvorila se vrata blagovališta i Branimir uđe u sobu.

- Došao sam u potjeru za svojom ženom - reče on šaljivo rukujući se s domaćinom. - U Delidvoru nisam nikoga našao pa jer mi je bilo samomu dosadno, dadoh upreći i evo me tuj.

Nenadani dolazak Branimirov bio je svima prijatan, samo ne Alfredu i Meliti. Oni sada već nisu bili tako slobodni kao u prisutnosti same Ljubice koja nije ništa opažala, na ništa sumnjala. U Branimira bijahu druge oči i drugačija ćud. Grof Janko posadi ga između Ele i Ljubice, tako da je sjedio spram Alfreda i Melite s kojima je preko stola često zapodijevao razgovor. On ih je neprestano držao pod okom, jer kraj svega toga što se njih dvoje usiljavalo da se pokažu ravnodušnima jedno spram drugoga, nije im to ipak pošlo za rukom potpuno. Iz njihovih riječi, pogleda i kretnja provirivala je neka intimnost koja je Branimiru padala u oči. Na Melitinu licu zamijetio je nedvojbeni izraz duševne razigranosti i uživanja, dok je ona mislila da se posve ozbiljno drži.

Taj osjećaj da se nalazi pod motrenjem, počeo ju je napokon ljutiti. Ona opomenu grofa da bi bilo vrijeme ustati od stola, i grof joj učini odmah po volji. Svi su krenuli nato u sobu za pušenje gdje su uz stijene bili namješteni oniski divani pokriti skupocjenim sagovima. Za čas zamirisala je soba od dima najfinijih grčkih cigareta. I gospođe, kao prave sportkinje, pušile su također, dapače i Ljubica koja je to vrlo rijetko činila, a pred pomajkom nikada jer je ova strogo osuđivala taj običaj u gospođa.

- Moja gospodo - progovori ujedanput Ela - meni se hoće danas plesati. Zgoda je prekrasna, ne smijemo je propustiti. Jeste li sporazumni?

Svi prihvatiše taj prijedlog. Mladim ljudima nema milije zabave od plesa. To je stara stvar. Zaključiše dakle da će plesati do ponoći, a onda se razići. Vojnici imali su sutra zorom biti svaki na svom mjestu. Ovu noć će probdjeti, ali veseli, pa to njima nije prva noć koju su tako sproveli bdijući.

Čim su lakaji uredili sve u blagovalištu, ples je odmah započeo. Na glasoviru svirao je prvi natporučnik, pjevač, a izmjenjivali su ga tečajem večeri: Ela, Alfred, Ljubica i Branimir. Melita je mrzila plesnu muziku, pa se nije za izmjenu ni ponudila, ali usprkos svojoj antipatiji proti toj vrsti glazbe, ona je vrlo rado plesala kada ju je presvojila duševna razigranost, a ova u Alfredovoj blizini nije mogla izostati. Ona je čeznula za njegovim ogrljajem, makar i u plesu.

Plesao se prvi lagodni valcer. Bila su samo tri plešuća para: Grof Janko i Ljubica, Alfred i Melita, pa Branimir i Ela. Plesači su se mijenjali, ali su plesačice ostale iste. Držale su se junački i nisu pokazivale nikakva umora. Grof Janko bijaše ushićen sa svoje plesačice. Ljubica je bila izvrsna plesačica, a pri plesu sjalo joj se lice od radosti da pleše, baš kao mladoj djevojci koju su prvi put doveli na ples.

Alfred i Melita plesali su kao što već zaljubljeni plešu. Njihovi su pogledi među sobom govorili tajnu riječ ljubavi, ruke se grčevito stiskale, a u zgodnom času on bi je strastveno privinuo k sebi i gorućim svojim licem dotaknuo se njezina čela. A ona je kao u nesvjestici lebdjela u njegovu na ručaju i istom onda došla k sebi kada bi je ispustio i potražio drugu plesačicu. Njih dvoje je ove večeri najviše zajedno plesalo, najviše zajedno bilo. Htjeli su da budu oprezni, ali nisu mogli. Strast bijaše u njih jača od razbora. To nije izbjeglo oštromu oko Branimirovu koji ih nije pustio s vida.

- Molim vas, draga Elo - reče joj on u času odmora - kakav je čovjek taj Alfred?

- Zašto to pitate?

- Zar ne vidite da on ni ne mari za svoju mladu ženicu?

- Ah, to iz vas govori ljubomor, jer je neprestano uz Melitu.

- Ja nisam ljubomoran, ali ćete priznati da je Ljubica milo i krasno biće, a on se vlada kao da je i nema ovdje. Tomu se čudim! - Zašto da se čudite?... On revient toujours a ses premieres amours! - odvrati Ela smijući se.

- Kako to mislite? Ja vas ne razumijem - reče Branimir, koga su te riječi žacnule.

- Pa vi ne znate da je Meli prva njegova ljubav... Govorilo se da će je uzeti jer je i Meli njega ljubila; ali njegova strina nije bila za taj brak i prisilila ga da se oženi Ljubicom.

- Vi ste prva koja mi to kaže - izmuca sav uzbuđen Branimir koji se je u čas sav preobrazio u licu.

- Ma zaboga, to je općenito poznata stvar - reče Ela u neprilici jer je vidjela da je proti svojoj volji učinila nešto što bi moglo imati neugodnih posljedica.

Branimir i zbilja nije dosada ništa čuo o tom odnošaju među Alfredom i Melitom. Njemu se je desilo kao obično ljudima koji posljednji doznaju za stvari koje se njih najbliže tiču.

Branimir se je odjedanput poozbiljio i duboko zamislio. Sada su mu se napokon otvorile oči, i on je počeo mnogo toga shvaćati što mu je dosele bilo nejasno i nedokučivo. Sada mu je bilo jasno otkuda potječe ona himba kojom ga je ulovila u svoje mreže, ona hladnoća i mrzost prema njegovoj osobi, neprirodna odvratnost prema vlastitom djetetu, ona brzina kojom je Melita prionula uz koturaški sport, sve, sve mu je sada bilo jasno.

Njemu je postalo nesnosno u blizini čovjeka o kom je sada tvrdo vjerovao da ima u vlasti srce njegove žene, koju je on, kraj svih njezinih poroka u bračnom životu, neiskazano ljubio. Prestao je plesati i hinio veliku glavobolju, pa je molio Elu i njezina brata neka gledaju da bude što prije kraj zabavi koja ga više nije mogla zanimati ali tim više ogorčavati.

On je tek sada vidio kako Melita s Alfredom pleše inače nego s njim i drugim plesačima, kako se posve drugačije vlada u razgovoru s njim, kako je uopće sva drugačija, gotovo preobražena u njegovoj blizini. Takva ne bijaše ona, njegova zakonita žena, s njime nikada, ni u jednom času njihova braka, i to njezino ponašanje danas spram Alfreda uvjerilo ga je dokraja da se je oženio djevojkom kojoj je slatki žalac prve ljubavi ostao duboko zaboden u srcu.

Istom oko ponoći počelo se malo, animirano društvo spremati na polazak. Mjesečina je bila kao dan; za prave koturaše nikada ljepše zgode. Mirovnička partija krenula je prva kući, a malo zatim i gosti delidvorski. Melita i Ela nisu nikako htjele da se voze doma u udobnoj kočiji Branimirovoj, nego su na svojim koturima veselo odjurile naprijed. Branimir i barun Hinko, brat Elin, sjeli su sami u kočiju. Barun je bio užasno pospan i zamotao se u svoj široki pled te se počeo odmah predavati bogu Morfeju. Kraj njega sjedio je Branimir budan i uzbuđen. Mislio je o svojoj sudbini, o onom što ga još čeka u skoroj budućnosti, možda strašnije i groznije od onoga što je dosele doživio. Sve što je bilo on bi još lako pregorio, on bi se možda snašao i u životu kakav mu je dosele tekao u nesretnom braku, ali ako ga ona počne izdavati, ako mu postane nevjernom, okalja pošteno njegovo ime koje joj je dao...

Bilo mu je kao da mora s uma saći, pomahnitati i skončati nju ili sebe ili oboje skupa. Uto mu pane na um dijete, njegov sinčić, sva njegova radost, njegovo prvo blago na svijetu. Bura u njegovu srcu počela se nešto stišavati; nježnije misli zaokupile mu dušu. Sjećao se je prvih dana svoga upoznavanje s Melitom, svoje žarke, neobuzdane ljubavi prema njoj, pa mu je došlo da mora proplakati. I osjetio je kako mu se vrele suze krune niz obraze.

Ljubomor, težak kao gora, svalio mu se na srce.