Melita/Drugi dio/VII

← VI

Melita —  Drugi dio - VII. autor: Josip Eugen Tomić

VIII →

Prošla su više od dva mjeseca dok su mogli krstiti Branimirova prvorođenca. Melita morala se je prije potpuno oporaviti i ojačati, da prisustvuje tomu svečanomu činu. Mali dobio je na krstu ime svoga djeda po ocu, a kumovali su mu grof Slavomir i Alica koji su sada po drugi put došli u Orlovac gdje su našli i Branimirova oca. Starac se je silno veselio svomu unučetu, možda baš zato jer je vidio da je živa slika i prilika svoga oca čije je opet lice u mnogom opominjalo na djeda. Boravak njegov u Orlovcu bijaše kratak. Melita sa svojom hladnoćom i aristokratskom nadutošću nije mu mogla učiniti prijatnim vrijeme što ga je nakanio bio sprovesti kod sina. Njegovo iskusno oko opazilo je dobro da u braku njegova sina i snahe nema ništa što bi kadro bilo čovjeka usrećiti. On bijaše na svom mjestu, on da. On je ljubio svoju ženu, bio obziran i nježan s njom; bio radin i čestit, da je zaslužio svačije štovanje. Ali ona! Ona je mislila samo na se, a za muža nije osjećala ni iskre nagnuća. Sve je to starac dobro opažao i zato je žalio svoga sina. No pred njim nije o tom ni riječce spomenuo. To bi ga kadro bilo još više unesrećiti nego je uistinu bio. Da ne mora dulje gledati tu žalosnu sliku porodičnoga života, starac je odmah slijedeći dan poslije krstitaka otputovao iz Orlovca.

Kada ga je Slavomir prije odlaska upitao zašto tako naglo odilazi, odgovori starac svojstvenom si iskrenošću:

- A što da radim ovdje? Unuče sam vidio i naradovao mu se pa sada idem. Ne da mi srce da dulje gledam nezadovoljstvo svoga sina... Te sudbine nije Branimir zaslužio, ali to se već popraviti ne da... Ona žena, moja snaha, nema srca... Možete joj slobodno kazati kako sudim o njoj.

I oni su to rekli Meliti još isti dan bivši s njom nasamu, utroje. I Slavomir i Alica predočili su Meliti da mora radi vlastite svoje reputacije napustiti način kojim je dosele postupala s Branimirom.

- Govorilo se već mnogo toga nelijepa - kazivaše joj Alica - kad ste preko pol godine rastavljeni bili. On se nije ni živoj duši potužio niti je ikomu povjerio uzrok zašto je morao u progon. Ali se je ipak stvar pročula. Jedan je čuo ovo, drugi ono, dok se napokon nije saznala cijela istina. Njega nije nitko krivio, ali sve je odsuđivalo tebe... Mislim da ti ipak ne može biti povoljno ako svijet o tebi tako ružno sudi.

- Bila sam bolesna - primijeti Melita susprežući se koliko je mogla.

- Dobro, ali sada si zdrava, pa ipak se naprama Branimiru ne ponašaš kako bi se pristojalo. Otac njegov odmah je to opazio, opazili smo i nas dvoje, a opazit će i svatko drugi koji oči ima.

- Ja se ne mogu drukčijom pokazati nego što jesam - reče Melita.

- O, varaš se, draga moja. Prije udaje, dok si još djevojka bila, ti si se u taj posao vrlo dobro razumjela. Sjeti se samo časova koje si sprovela s Branimirom kod nas i kasnije u Delidvoru kada ga je trebalo očarati i zaluditi... Sjeti se samo!

Melitu nisu uvrijedile ove riječi kojima ju je Alica polušaljivo razoružala; ona se je dapače morala nasmiješiti svojoj neprilici kako je u laž natjerana.

- Vama za volju pokušat ću dakle - pretvarati se.

- Bolje i to nego biti bezobzirna i okrutna s mužem koji je vrijedan tvoje ljubavi i zahvalnosti.

Ovu posljednju riječ je Alica hotimice naglasila, a ta riječ nije promašila svoga cilja. Udarila je poput strelice u Melitino srce, no ona je šutjela i nije rekla ni riječi.

Razgovor taj utroje nije ostao bez dobrih posljedica. Melita se je silila da bude s Branimirom ljubeznija negoli dosele. Govorila je s njim više, pazila je na riječi kojima se služi, na sastanku i rastanku u odajama dvora pružila mu ruku, hvatala mu se dragovoljno ispod ruke kad bi se on ponudio da je vodi, dapače pokušala je da po koji manji napjev iz poznatih joj opera pred njim uz pratnju glasovira otpjeva. A da ne bude s nikoje strane prigovora, ona je odsele djetetu posvećivala neku pažnju. Bar jedanput na dan morali su joj ga donijeti poslije kupanja. Mati bi tada dijete ravnodušno pregledala i, pogladivši ga po licu, otpravila dojilju natrag. Taj novi način saobraćaja s Branimirom počeo je dok su još Slavomir i Alica bili u Orlovcu gdje su nekoliko dana ostali. Branimir nije si mogao rastumačiti otkuda ta nenadana promjena, isto tako ni Ela, dočim su se grof Slavomir i Alica zadovoljno smiješili, da je dobar nauk, podijeljen Meliti, urodio dobrim plodom. Oni su je u njezinu naporu, dok su zajedno bili, vješto podupirali da joj samo što jače prijeđe u običaj ta makar i usiljena ljubežljivost.

Kada su grof Slavomir i Alica skupa s Elom koju su sa sobom poveli, otputovali iz Orlovca, pobojao se Branimir da ne bi Melita postala opet onako mraznom i nemilom kakva je dosele bila. Ali ta se bojazan nije ispunila. Ona je ustrajala u svojoj odluci i držala obećanje koje je na rastanku dala Alici, da će, naime i nadalje takva ostati naprama Branimiru. A kako je on bio kraj toga sretan i blažen! Ona ljubežljivost, što ju je naprama njemu pokazivala Melita, ne bijaše doduše ni sjena ljubežljivosti kojom iskreno ljubeća žena susreta svoga muža, ali Branimir bijaše i tim zadovoljan i sretan poslije onoga pakla u kome je imao da sprovede prvo vrijeme svoga braka.

Branimirov boravak u Orlovcu oduljio se preko njegova računa. Nastalo je već i proljeće, jer je već prošlo bilo Josipovo, prvi proljetni dan. Branimira su odazivali u Zagreb razni novčarski poslovi, i on je sada počeo misliti na to kako da uredi stvar s Melitom i sinčićem.

Kada se je jednoga podneva vraćao sa izleta u pustu Jasen, poče on o tom predmetu s njom govoriti.

- Za koji dan ja ću se morati vratiti u Zagreb, Meli... Trebalo bi znati što ćemo s djetetom, pa i radi same tebe morali bi se sporazumjeti.

- Ja trebam oporavka, dragi moj, temeljita oporavka... U ovom toplom i teškom zraku neću se nikada oporaviti.

- I ja sam to mislio. Ti treba da promijeniš zrak. Hoćeš li na more ili u Alpe?

- Može se udesiti jedno i drugo.

- Prepuštam tebi. Posavjetuj se s liječnicima i biraj si lječilište po volji.

Branimir je govorio kao da joj u srcu čita, a tim joj je uštedio neugodnost da ga ona ne treba na ništa opominjati. Istini za volju mora se priznati da se je Melita doduše prilično oporavila, ali ne potpuno. Još se je vidio na njoj trag pretrpljena stanja, a manjkala joj je i ona svježost tijela i duha kojom nas samo pravo zdravlje dariva. Možda tomu sporomu oporavku i nije bio toliko kriv orlovački zrak kao nutarnje nezadovoljstvo... Ona je jedva čekala da se riješi toga dosadnoga "gnijezda", kako je nazivala Orlovac, i da poleti u bijeli, veliki svijet kamo ju je srce neodoljivo vuklo. Već sam taj kratki razgovor s Branimirom o tom predmetu razigrao je njezinu dušu, i ona je postala učas veselom i živahnom, dok je prije toga nujno i sumorno sjedila u kočiji uz svoga muža.

- A što ćemo s malim, jesi li već razmišljao o tom? - upitala sada ona.

- S malim? - ponovi veselo tu riječ Branimir, presretan što vidi da i Melita misli na nj.

- Da, s njim. Ja sam mislila o tom i došla do toga zaključka da ga ne mogu sa sobom uzeti.

- Tko da traži od tebe tu žrtvu... Ti se ne bi uza nj nikada oporavila. Mali ostat će sa mnom.

- Ovdje?

- Ne, ja ću ga uzeti sa sobom u Zagreb. Dijete je u većem gradu gdje je liječnička pomoć pri ruci najsigurnije. Bude li dobar, otići ću s njim na nekoliko dana u Delidvor k tvojima, da se upoznadu.

Melita se nasmiješi. Ona bijaše posve sporazumna s tom osnovom. Na to da bi ona sama uzela dijete sa sobom, nije nikada ni pomislila, a ono što je glede toga rekla bijaše kazano samo zato da u ovom času još više udobrovolji svoga muža koji je tako divno dirnuo u najslađe njezine želje. Bila je cijelu večer vrlo dobre volje, razgovorna i živahna. Sjela je čak i k glasoviru, što je rijetkost bila, i na želju Branimirovu pjevala krasnu Nemčićevu barkarolu Gori nebo visoko, koja je baš odgovarala raspoloženju njezine duše koja je već sada lebdjela u čarobnom jugu uz žale morskih pučina.

Legavši ranije u postelju nego obično, namjestila se kako joj bijaše najljepše na meku uzglavlju, uzvila obje ruke gore i, sastavivši ih ispod glave, počela snatriti o - Alfredu. Odmah poslije poroda, kada se je riješila nesnosna stanja koje je slomilo i sav polet njezina duha, njezina se je misao zaletavala svaki čas u blizinu Alfredovu. Počela je čeznuti za njim i osjećala je da ga još uvijek ljubi, sada dapače mnogo silnije nego prije. U svom braku bez ljubavi ona je žeđala za bićem koje joj je srcu drago, žeđala je za ljubavlju. Njezina mašta dovodila bi Alfreda k njezinoj postelji, gdje bi on svoju glavu položio na uzglavlje uz njezinu, a ona razdragana i opojena savila mu ruke oko vrata, svoja usta željno primakla k njegovima i zamirala u slatkom, žarkom cjelovu.

- Ah, zašto je to samo san! - govorila je poluglasno večeras kad je tako slatko snila. I raznježena počela pjevuljiti i ljubavnu pjesmicu koju je čula od maestra Nikole:

Tu reposais les bras ouverts...

iz koje je posudila sliku svoga milovanja s Alfredom.

Snatrila je dalje:

- Ali tko zna da li on mene još ljubi, hoće li mi uzvratiti žarku moju ljubav?... Kad smo se zadnji put vidjeli, ja sam ga jako uvrijedila... skoro pogrdila... On mi to neće oprostiti... On se je sigurno već posve priljubio uz Ljubicu, a ona ga ne pušta iz svoje vlasti... i lijepa je...

- Ali ja ću joj ga ugrabiti! - stala se ona žestiti u svojoj misli - sve mi se čini da imam još toliko vlasti nad njim da ga mogu predobiti kad mi se prohtije... Samo s njom ne znam da li ću izaći na kraj... Dugo je već nisam vidjela; moguće da se je promijenila za to vrijeme... Ženske se preko noći preobraze tako da se prepoznati ne mogu... Ako je ostala ista koja je bila, onda mi je lak posao s njom; - ona kraj otvorenih očiju ništa ne vidi; no ako je progledala i bdije nad njim, tada će ići teže - ali svejedno: ja ću je ipak nadmudriti i izigrati... Samo kako?

I nato okrenula se k stijeni i zamislila se u to pitanje. Nekoliko časova ležala je tako nepomično dok se nije ujedanput trgla i glasno izustila riječi:

- Ha, sada mi je sinulo... tako ću raditi!

Pripreme za put u Zagreb počele su već sutradan. Razne predmete koji su se imali otpremiti iz Orlovca oprezno je služinčad pod nadzorom upravitelja slagala u kovčege i putne košare koje su onda odmah otpremljene u Zagreb. Početkom travnja otputovala je napokon cijela porodica sa sobarima, sobaricama i ostalom služinčadi. Sa najmanjim putnikom bilo je najmanje brige. Mali sinčić skoro je cijelim putem spavao, što je osobito povoljno bilo Meliti koja se je bojala na tom putu neprilika s djetetom.

Došavši u Zagreb, Melita je odmah stala misliti na svoje ljetovanje. Najprije je trebala znati kamo će ići, da prema tomu sve ostalo udesi. Kada su liječnici razumjeli iz njezinih riječi da ona kani sprovesti u inozemstvu tri do četiri mjeseca, a znajući da imadu posla s osobom koja je kadra na se mnogo potrošiti, davali su Meliti savjete jedan ljepši od drugoga, da je njoj teško bilo među njima birati. U tom su bili svi složni da prvo proljeće probavi na rivijeri, a poslije u planinskom zraku. Tu su joj spomenuli sijaset lječilišta u Solnogradskoj, na Tatrama, u Bavarskoj, a najviše su joj preporučivali Švicarsku, za koju je i ona bila. Tu dolaze bogati Englezi koji u tuđini žive najvećim komforom i od kojih može čovjek naučiti svašta novo i originalno.

Melita kada je bila načistom glede svoga ljetovanja, otišla je na nekoliko dana u Beč gdje si je naručila najizboritije stvari za svoju toaletu, Sam Branimir je rekao neka ne štedi, a ona se je njegovom ovlasti savjesno poslužila.

Na te stvari trebalo joj je čekati bar dva tjedna, a da to vrijeme ma kako ispuni, nakanila je poći u Delidvor da posjeti roditelje, osobito staru majku za koju je još najviše osjećala.

Branimir je odobrio tu njezinu nakanu tim više jer je opazio da joj se boravak u Zagrebu ne sviđa. Porodica koje bi po rodu bile njoj ravne bijaše u gradu vrlo malo, a one slabe stvorove koji su se nametavali boljarskim krugovima ona je prezirala i nije htjela s njima ni da opći. U Zagorju je to posve inače. Tu je na svakom puškometu pozdravlja kao dobri znanac stari plemićki dvor, pa ako su mu gospodari i napol propali, u njihovim žilama teče ipak plemenita krv koja ih veže u veliko, otmjeno bratstvo komu i sama pripada. Tu je ona u svom elementu u kojemu oživljuje i koji joj prija.

Do zadnjega časa Branimir je uzalud čekao neće li Melita spomenuti što o sinu. Dok su bili u Orlovcu, bijaše spomena i o tom da bi maloga poveli sa sobom u Delidvor, u pohode starim roditeljima. Branimir je dapače držao da su dužni to učiniti s obzirom na staru groficu koja se iz svoga dvora nije nikamo micala. Ali Melita ne spomenu o tom ni riječi. Taj postupak je Branimira silno ozlovoljio, i on ne bijaše kadar da tu svoju zlovolju sakrije. Bio je naprama Meliti hladan i sustezljiv, što ona, međutim, nije primijetila jer nije nikada osjećala potrebu ljubežljivosti s njegove strane. No premda ga je boljela ta bezobzirnost Melitina, on joj nije o malom ni riječi spomenuti htio. Bio je suviše ponosan da svoje dijete šalje ljudima koji ga ni ne žele vidjeti. Grof Orfeo, je doduše u svakom listu spominjao svoje unuče i isticao želju da ga može što skorije vidjeti. Da je mogao, on bi ga već potražio bio u Orlovcu ili Zagrebu, ali njegova bolest ga je priječila. U tom pogledu bijaše on mnogo bolji od svoje supruge koja je kraj sve svoje svetosti sačuvala neku odvratnost, ako ne i sam prezir spram osobama koje bijahu neplemenita roda.

Istoga dana ujutro kada je imala Melita otputovati u Delidvor, upita ona pri svršetku doručka:

- Kaniš li sa mnom poći?

- Ne! - odgovori on kratko.

- Imaš li što poručiti ocu?

- Ništa!

- Tim bolje... Ja ću se skoro vratiti... Čim stignu moje stvari iz Beča, brzojavi mi.

Pružili si ruke i rastali se. Ona se odvezla u Delidvor, a on otišao prigledati svomu čedu. Čim je više bila osamljivana njegova ljubav prema tomu djetetu, tim je postajala jačom i toplijom. On se je gubio u tom osjećaju koji je poput anđela čuvara sterao krila nad njegovim prvorođencem.

- Ne boj se, čedo moje! - znao bi mu govoriti držeći ga na svom krilu. - Tvoj otac je uza te... On ti je i otac i majka!

Melita bijaše neugodno dirnuta svim što je pri svom dolasku našla u očinskoj kući. Naučena na najveću eleganciju u dvoru i kući svoga muža, nje se je nepovoljno dojmio već sam dolazak u dvor. Nigdje nikoga pred nju, zvona ne kucaju kao u Orlovcu, niti joj itko pri silaženju iz kočije pomaže. Grof je, ne mogući plaćati brojniju služinčad, otpustio sve što je smatrao suvišnim. Naloživši kočijašu svoga muža da se njezine stvari za njom gore donesu, počela se je Meli uspinjati u prvi sprat drvenim stepenicama koje su već bile dosta trošne, a k tomu odavna već neolaštene.

U hodniku (a bila je točno najavila svoj dolazak) nigdje nikoga. To ju je rasrdilo.

- Zar tu još spavaju ili su svi nekamo otišli? - viknu ona ljutito da se je orilo po cijelom hodniku.

Nato se pojavi muškaračka sijeda glava na poluotvorena vrata.

- Meli! - doviknu starac rasrđenoj ženi.

- Ha, ti si to, papa!... Ma gdje ste, zaboga? Ta ovdje kao da je sve izumrlo! - vikala je Melita još uvijek razdraženim glasom.

- Uniđi k meni! - reče joj Orfeo i odmah zatvori vrata za sobom da se ne bi prehladio.

Melita uniđe u očevu sobu. Orfeo se je baš spremao da se na ramenima izrani Baumscheidtovim "čudotvornim", kako ga je on zvao, aparatom. Dolazak kćeri spriječio ga u tom.

- Pravo veliš da je tu sve izumrlo! - reče joj umjesto pozdrava. - Ja se eto liječim, a one dvije su sigurno u kapelici na molitvi.

- Koje dvije? - zapita naglo Melita koja se u prvi mah nije mogla sjetiti na nove prilike u dvoru.

- Ta maman i njezina drugarica, bogomoljka.

- Čula sam o tom... Sirota maman!... Zašto ti ne učiniš tomu kraj, papa?

- Što mogu ja? - nasmijao se grof. - Maman drži do te bogomoljke više nego do nas svih... A ružna je, samo da je vidiš!

- Kako si je mogao uzeti u službu?

- Ja? - uleti joj grof u riječ. - Uzeli su je za moga odsustva... Doveo ju je u kuću tvoj muž, Branimir, pa nam je sada na vratu... A imali smo tako dražesno čeljade prije nje... Bila je lijepa, naobražena, a znala je biti i nabožna.

- Zar ona koja je pobjegla s Arturom?

- Da, ta ista... On ju je zaveo, taj nevaljanac! Piše li ti?

- Među nama je prekinuto svako dopisivanje. Pomisli samo, patvorio je mjenicu na deset tisuća forinti, gdje sam ja bila žirant i koju smo morali platiti... Jamačno ti je pripovijedao Branimir?

- Ni riječi!... To je prvo što čujem.

- Da, platili smo mjenicu koju je on krivotvorio.

- Nesretni dječak, taj je na putu u tamnicu!... On će nanijeti još veliku sramotu našemu imenu.

Sada netko pokuca tiho na grofovim vratima i uniđe u sobu grofov sobar koji je ujedno obavljao i službu ključara. Maloprije bio je u kuhinji gdje se je pod njegovim nadzorom dijelio kruh i drugo jelo družini. Bilo je, naime, već podne.

- Milostiva grofica želi vidjeti... i dalje ne reče ništa, već samo svrnu pogled na Melitu koja je odmah znala da se to nje tiče. - Mene?... Dobro, ja ću odmah doći, ali reci milostivoj grofici da želim sama biti s njom.

Sobar ode.

- To je pravo! - povladi joj grof. - Pri vašem viđenju poslije tako dugog vremena ne treba svjedoka, a maman ne bi je sigurno otpravila.

Melita se oprosti s ocem i najprije pođe u svoje sobe kamo ju je odvela grofičina sobarica, gdje je popravila svoju toaletu pred velikim, posve zaprašenim zrcalom, a onda se uputila k materi.

- Otvorite širom sve prozore! - naloži ona sobarici koja je u sobi zaostala. - Te sobe nisu sigurno zračene od časa kada sam ih ja ostavila.

Stupivši u sobu k materi, našla ju je zbilja samu gdje sjedi u svom običnom naslonjaču, nujnu i neveselu. Nju je vrlo neugodno dirnula poruka kćeri da želi sama biti s njom. Evelina, njezina dobra i kreposna Evelina odmah je pogodila da se to nje tiče, i smjesta otišla u svoju sobu. Ali je grofica opazila da je uvrijeđena, jer je, čuvši poruku Melitinu, odmah ustala i, ne rekavši ni riječi, izašla.

- Maman, draga moja maman, kako je tebi? - reče Melita priletjevši k materi, koju, onako sjedeći u naslonjaču, zagrli i u čelo poljubi.

- Ah, kako te već dugo nisam vidjela, a kako sam te vruće željela! - govoraše starica tihim, slabim glasom, pri čemu pogladi rukom Melitu po glavi i čelu. Ova osjeti nešto tvrdo na svom čelu i prihvativši materinu ruku, ogleda je.

- Što to imaš na ruci, maman? Ah, gle... Ta to je čislo!

- Da, čislo, dijete moje, uz koje nižem molitve Bogu za nas stare i za vas djecu.

- Čujem da si postala velika bogomoljka, da se neprestano Bogu moliš i u crkvi vrijeme sprovodiš... Ti bi mogla još oboljeti!

- Treba, dijete, misliti na vječnost, na dušu... Meni godi taj bogobojni život, i ja sam uz taj život sretna i blažena... Ne mogu dosta da zahvalim Bogu što mi je poslao u kuću moju Evelinu... To je divan stvor, pravi božji anđeo... Moram ti je predstaviti. - Grofica htjede već da pozvoni, ali joj Melita zaustavi ruku.

- Neka, maman, ja je nisam željna vidjeti.

- Ah, ne budi kivna na tu sirotu... Meni za volju ne... Papa je ne trpi, a ja je tako volim.

- Ne boj se, maman, ja joj neću ništa učiniti... Ta ona za me i ne postoji!

Kod objeda imala je Melita priliku da vidi toga anđela čuvara svoje majke. Kad ju je grofica predstavila kćeri, ova ju je jedva pogledala, a za objeda upriličila konverzaciju tako da Evelina nije imala ni prilike zahvatiti u razgovor. Grof ju je u tom začudo vješto podupirao, te je tako grofica morala govoriti samo o onom što su njih dvoje htjeli. Ali i bez toga Evelina jedva bi se usudila bila umiješati se u razgovor. Nju je uhvatio neki strah pred tom mladom, ponositom damom, da se je osjećala nesposobnom nešto pametno smisliti, još manje izustiti. Tako nijema bijaše Evelina u Melitinoj prisutnosti sve vrijeme što je ona tamo boravila. Grofica je više puta pokušala uvesti je u razgovor, ali Evelina nije imala snage ni odvažnosti da to učini.

- A što vam je, dijete moje? - pitala je grofica kada su bile same. - Zašto ništa ne govorite? Još će moja kći misliti da ste neuka, a vi ste tako pametna djevojka.

- Kada je mlada grofica polag, ja zbilja postanem neuka... zaboravim sve... ne znam ništa - priznade iskreno Evelina. - Ja se bojim mlade grofice. Ona je tako ponosita.

- Da, da... Melita nema prijatan način općenja.

- S nižima od sebe - primijeti Evelina pokazujući tim riječima da i u nje ima oštar zasidjelački žalac.

Peti dan što je Melita boravila u Delidvoru, dobi grofica list od barunice Andrine kojim joj javlja da je na nekoliko dana stigla u Borkovec s Ljubicom i da se veseli što će je moći vidjeti.

Nikoja ina vijest nije mogla tako dobro doći Meliti kao baš ova. Puki slučaj pomoći će joj eto da može svoju osnovu s Alfredom, koja je bila već u Orlovcu gotova, izvađati po svojoj zamisli. Prva stvar u toj osnovi bijaše da steče prijazan barunice Andrine koja joj ne bijaše dosele osobito sklona, a uz to da sklopi tijesno prijateljstvo s Ljubicom koju je dosada susretala sa najvećom mržnjom i nemilo je od sebe odbijala. Sve drugo bit će lak posao. Glavno je imati pri ruci plašt koji bi imao sakrivati tajne njezine namjere.

- Dakle će doći... To mi je drago! - reče veselo Melita. - Samo da dođu prije nego odem na put... Uostalom svejedno; ne dođe li ona prije, ja ću ih posjetiti u Borkovcu.

- Čudim se tvojoj promjeni - primijeti joj mati. - Andrina ti nije, kako znaš, baš sklona, a Ljubicu nisi nikada voljela.

- Okolnosti su se promijenile, draga maman - odvrati Melita - i mi se moramo u njima promijeniti.

Treći dan poslije toga lista dovezla se barunica s Ljubicom u Delidvor. Melita, čuvši da su njihove karuce pristale u dvorište, pohita im u susret i sastade se s njima na stepenicama koje su vodile u prvi sprat.

Da ju je samo vidjeti bilo kako je sjala od radosti kako im je svesrdno dovikivala:

- Dobro došli! - i kako je ponizno i s dječinskom nježnošću poljubila ruku barunici! Čovjek bi se morao nehotice zapitati:

- Je li uistinu to Melita, ono biće koje je obično tako ledeno, gordo i okrutno ako ustreba? - I barunica motrila je u čudu, no valja reći da joj je ta poniznost i odanost s Melitine strane veoma laskala. Ona je stoga poljubi u čelo, a Melita se opet priže k njezinoj ruci i dva-tri puta je uzamance poljubi.

- Ti izvrsno izgledaš, Meli! - primijeti vrlo prijazno barunica.

- Prilično sam se oporavila. Ali Ljubica - nastavi slatkim glasom - ah, kako ona divno izgleda! Čovjek bi je jedva prepoznao... Daj da te poljubim! I zagrlila tako burno mladu Alfredovu ženku i tako je vatreno cjelivala u lice i usta da se Ljubica nije mogla u prvi mah razabrati. Otkuda ujedanput ta golema promjena?... Gdje je onaj zmijski pogled u te žene od koga je trnula i zamirala, gdje je onaj izraz beskrajne mržnje na licu kojim ju je donedavno susretala?

Na sve to nije znala Ljubica odgovora, ali je bila sretna da je Melita tako svesrdno prima, da joj dapače ti govori kao svojoj dobroj prijateljici.

Melita povede goste u majčine odaje.

- Maman će nas dočekati po svom običaju u naslonjaču - šalila se idući iza Andrine s Ljubicom ispod ruke - a možebiti i sa čislom u ruci. To je novo!

- Dakle je istina što smo čule? - zapita barunica Andrina okrenuvši se. - Bogomoljka, zar ne?

- Velika!... Papa je bijesan!

- Bolje bi bilo da se papa Bogu moli - primijeti svojom starom iskrenošću Andrina. - On bi se imao za što kajati, ali sirota Ana, ta ona nije ni kadra griješiti!...

Kako je Melita u šali prorekla, tako su sve našli. Grofica je dočekala, sjedeći u naslonjaču, svoje posjetnike, a i čislo je bilo u njezinoj ruci. Kada su gospođe unišle u grofičinu sobu, Evelina prekinula je čitanje o životu i djelima sv. Molanije djevice i tiho se odšuljala iz sobe. Andrina je dospjela da oštro pogleda tu čudotvorku koja je posve ini duh unijela u delidvorski dom. O tom predmetu nije međutim bilo među njima razgovora, jer i Andrina, akoprem žena drugoga kova, sačuvala je u svom srcu osjećaj nabožnosti koji joj je u mladosti usadila njezina majka.

Mlade gospođe posjedile su koji čas u grofičinoj sobi, a onda su kao po dogovoru ustale i preporučile se. Melita je naročito spomenula da si imadu mnogo, mnogo toga kazati.

- Tvoja se je Meli vrlo promijenila! - reče Andrina grofici. - Ovakva mi se sviđa!

- Ona je uvijek bila dobra i mila, samo je ljudi ne razumiju - odvrati grofica koja se je i sama čudila tomu ljubeznomu i nježnomu načinu kojim Melita danas opći s Andrinom i Ljubicom.

Andrina, poznavajući dobro osjetljivost svoje prijateljice i njezinu slijepu ljubav prema svojoj djeci, nije joj ovaj put protuslovila, premda je grofica rekla nešto u što bi malo tko vjerovao od onih koji su Melitu poznavali. Barunica je dala navlaš drugi pravac razgovoru, ter počela govoriti o grofovoj bolesti, o Baumscheidtu i Kneippovoj metodi, onda su povele razgovor o ekonomiji, o velikim porezima i slabom prihodu iz gospodarstva, napokon o Alfredu i Arturu, o lošem nastanjivanju konjanika po selima, slabim gažama i slabom promaknuću.

Dok su si grofica i barunica tako vrijeme kratile, šetale su Melita i Ljubica u perivoju koji se je na sve strane zelenio. Trava je bujno porasla, stabla prolistala, a nekoliko voćaka stajalo je već u cvijetu. Bilo je već blizu podne, a sunce je tako toplo prigrijevalo da je čovjek rado potražio sjenato mjesto.

I mlade gospođe odabraše si takvo mjesto pod velikim, starim brijestom gdje su bile namještene već dosta trošne klupe. Tu one sjedoše jedna do druge.

- Ti moraš na sve zaboraviti što je među nama dosada bilo - poče nježno Melita najljubeznijim tonom govoriti Ljubici gladeći je nježno po licu.

- Među nama i nije ništa bilo.

- O da!... Čemu tajiti?... Ja sam bila vrlo neprijazna s tobom... Ja to uviđam i žalim - govoraše Melita živo i s osjećajem. - Činilo mi se da imam razloga mrziti na te, ali poslije sam uvidjela da sam bila nepravedna s tobom... Oprosti mi!

- Nemam ništa praštati! - branila se Ljubica.

- Ne, ne!... Reci da mi praštaš! - silila je Melita.

- Kad silom hoćeš, neka bude: ja ti praštam.

- I bit ćeš mi dobra prijateljica?

- Od srca rado! - odgovori iskreno Ljubica.

Melita klikne od radosti i žestoko zagrli novu prijateljicu. Sirota Ljubica! Ona nije slutila da je guju pritiskala na svoje grudi. No tko bi mogao što takvo i pomisliti gledajući i slušajući Melitu? Glumila je majstorski, da se nije moglo bolje.

- Ta to ide tako lijepo i glatko da si ljepše željeti ne mogu! - mislila je Melita u sebi i bila sve vrijeme izvrsne volje. Taj dan bijaše među mladima dvjema gospođama sklopljeno prijateljstvo koje je potrajati imalo do groba.

Melita je saznala od Ljubice da je Alfred u konjaničkoj garnizoni kod Celovca, da stanuje u jednoj vili i da će ostati tamo do velikih manevara koji će se za tri mjeseca držati negdje u Ugarskoj, kojima će i sam kralj prisustvovati. Poslije manevara ići će Alfred na dopust i ona s njim jamačno u Winterhof.

- Onda ću vas tamo potražiti... To će biti prekrasno!

Melitinoj osnovi stvarale se sve to ljepše prilike. Njoj je uostalom dosta bilo znati gdje se Alfred i Ljubica nalaze i da je dobrodošla u njihovoj kući. Sve će drugo samo sobom doći. Nešto je samo bilo što je Melitu uznemirivalo. Ljubica je, naime, u braku kroz ovo kratko vrijeme postala mnogo ljepšom negoli je bila kao djevojka. Postala je jedrijom i njezin se stas lijepo ispunio. Lice joj je dobilo zdraviju i svježiju boju, a u svem je bila slobodnija i samosvjesnija. Bila je i sada još umilna i blaga pojava, ali one djetinjske skromnosti i čednosti nije više u nje bilo. Ovakva mogla se je Alfredu svidjeti, mogla je i veliku vlast nad njim zadobiti. Ako je to, onda bi njezina osnova naišla na veliku zapreku... No to se mora tek vidjeti. Nije moguće da je Alfred zaboravio na nju i njezinu ljubav.

Ljubici je godilo Melitino prijateljstvo. U Melite bijaše neka čarobna sila ako je koga htjela privući k sebi. Trebala je samo pokazati ljubezno lice, ponuditi nekoliko srdačnih riječi, zatajiti na čas prirođenu si gordost - i pobjeda je bila gotova. Ona je umjela osvajati i vladati i svaki, bio muškarac ili ženska, scijenio se sretnim ako je znao da uživa Melitinu simpatiju.

To je osjećala i Ljubica, pa je to saopćila svojoj pomajci, barunici.

- Ti si vrlo lakovjerna, dijete moje!

- Kako to misliš, majčice?

- Ti suviše vjeruješ tvojoj novoj prijateljici, a ja ti velim: budi na oprezu!

- Naprama Meliti?

- Ona je vrlo lukava i prevejana.

- Ja te ne razumijem, majčice!

- Zasada sam ti dosta kazala... Čuvaj se!