Melita/Drugi dio/VI
| ← V | Melita — Drugi dio - VI. autor: Josip Eugen Tomić |
VII → |
Nekoliko dana prije Božića te godine stiže Branimiru radosna brzojavna vijest od Ele da je Melita sretno rodila sina. Ta vijest ga je elektrizovala. Dobio ju je oko podne, a tek uvečer mogao je otputovati i sutradan ujutro prispjeti u Orlovac. Tako dugo morao je da čeka, a već je duhom bio uz kolijevku čeda i postelju ljubljene žene. U kući bijaše mu pretijesno, pa je sašao dolje na ulicu. Ljudi su prolazili mimo njega, a među tima i mnogi dobri znanac, a on se je čudio da ga ne sustavljaju i da mu ne čestitaju.
Ne imajući određenoga cilja, otišao je lagano na brzojavni ured da javi ocu sretan događaj. Uzbuđen i rastresen kako je bio napiše na bjelicu kratku vijest:
- Dobio si sina, raduj se sa mnom!
Činovnik koji je dobro poznavao staroga Rudnića i Branimira, koji je znao da je stari Rudnić već preko deset godina udovac, posumnja o ispravnosti te vijesti, vrati je Branimiru i pokaza na riječ "sina".
- Ovo će biti jamačno krivo!
Branimir pogleda na papir i zažari se u licu.
- Dašto da je krivo, to se znade!... Zamijenite, molim vas, to riječju "unuka".
- To sam si odmah mislio!... Čestitam!
- Hvala vam! - zahvali se Branimir sa sretnim smiješkom na licu. Taj činovnik bijaše prvi koji mu je čestitao, i to čestitanje mu je vrlo ugodilo.
Kada se je vratio kući, sjeti se na što je u prvoj uzbuđenosti posve zaboravio, da ima telefon u kući kojim može obavijestiti najbliže znance i prijatelje da mu se je rodio sin. Poslije objeda bio je neprestano kod telefona i javljao prijateljima radosnu zgodu, te primao njihove čestitke. Grof Slavomir i Alica bijahu prvi koje je obavijestio.
Vrijeme je međutim odmicalo i Branimir se je morao spremiti na put. Jedva je dočekao čas kad je mogao sjesti u svoj posebni spavaći kupe. On je mislio da će cijelu noć lijepo prospavati, pa frižak i počinut osvanuti u Orlovcu. Ali ovaj put nije mogao nikako da usne. Inače je on u kupeu spavao slatko i tvrdo kao i kod kuće u postelji, ali danas bijaše njegova uzbuđenost tako velika i jaka da je san nije svladati mogao.
Na zadnjoj željezničkoj postaji čekale su ga njegove karuce u koje brzo sjede. Začudo nije osjećao ni najmanje pospanosti ili umornosti. Kočijašu zapovjedi da nešto oštrije nego obično tjera. Bila je suha zima. Na planini vidjelo se nekoliko velikih krpa snijega, ali u ravnici ne bijaše mu traga. Hladni sjever duhao je oštro od Drave, i Branimir se je morao dobro umotati u svoju skupocjenu, dabrovinom podstavljenu bundu da ne prezebe. Čim se više primicao Orlovcu gdje ga nije bilo preko pol godine, sve mu je žešće srce kucalo od uzbuđenja i nestrpljivosti. Danas mu se je taj put od željezničke stanice do Orlovca činio mnogo dulji nego obično. Napokon stigoše u selo Orlovac. Branimir priviknu kočijašu:
- Potjeraj brže! - što ovaj odmah i učini premda je i dosele oštro tjerao i s naporom suzdržavao konje koji su bili od zime nervozni i jurili bez sustanka. Za nekoliko časaka zakrenuše karuce na put k orlovačkomu perivoju i zamalo eto ih pred dvorom gdje pod stupovljem altane kočija stade.
Upravitelj u svečanom odijelu pristupio kočiji i pomogao Branimiru saći iz nje, a u taj čas zakucalo do tri puta vratarovo zvono da navijesti dolazak gospodara dvora.
- Je li sve zdravo? - bijaše prvo što je Branimir pitao.
- Sve, milostivi gospodine!
- Hvala Bogu! - reče zadovoljno Branimir i pojuri gore uz stube da ga je upravitelj jedva stizati mogao. Pošao je odmah prema krilu dvora gdje su bile Melitine odaje, jer je htio da govori s Elom. Ova je, međutim, obaviještena odmah o dolasku Branimirovu, izašla preda nj u topli loženi hodnik.
- Dobro došli, mladi papa! - pozdravljala ga ona hrleći mu u susret i pružajući prema njemu obje ruke koje je Branimir toplo prihvatio.
- Dakle je sretno prošlo i sve je zdravo?
- Ah, sada je sve dobro, sada je sve prošlo! - odgovaraše Ela živo i rječito. - Ali bilo je strašno, neopisivo strašno!... Ja sam bila kod nje od početka do kraja i moram Bogu hvaliti da nisam s uma sašla. Ah, dragi Branimire, to je neiskazano što je trpjelo to ubogo stvorenje... Čudim se i sada da je mogla sve to izdržati kad je bilo već nepodnošljivo meni koja sam samo gledala njezine muke... Sada sam tek sretna da sam ostala starom partom... Volim moj bicikl nego najljepšega muža na svijetu... - I rekavši to prirođenom si prostodušnošću, uhvati se ispod ruke s Branimirom i povede ga u svoje sobe.
- Melita je maloprije zaspala - nastavi Ela kada su bili u njezinu malom ukusnom salonu. Ne smijemo je probuditi. Možete si misliti da je slaba i obnemogla... Inače je sve normalno... Apatična je naprama svemu i svakomu. Jedva će koju riječ prozboriti i samoj meni koju najviše k sebi zove i uza se trpi... Ali to će okrenuti nabolje. Svaki dan će se poboljšavati njezino stanje.
- A mali? - zapita Branimir koji je već gorio od nostrpljivosti da čuje što o svom prvom čedu, svojoj prvoj očinskoj radosti.
- Ah, taj mali nevaljanac! Samo da ga vidite! Cijela vaša slika i prilika... I svojeglav je već sada kao njegov papa! Kako se samo srditi zna i derati se! Morali smo ga smjestiti s dojkinjom daleko od matere, jer Melita ne bi mogla spavati. Takav ima glas! Branimir je slušao to pričanje Elino i smijao se smijehom koji je naličio jecanju. I doista, njega je nešto u grudima i grlu sapinjalo kao da ga guši...
- Mogu li ga vidjeti? - upita gotovo molećim glasom Branimir.
- Ta vam se želja može odmah ispuniti... Čini mi se da ga baš sada kupaju... O, to vam je momčić od oka!... Čim smo ga prvi put okupali, liječnik, koji je bio poroda radi prizvan, vagnuo ga je i što mislite kako je bio težak taj mali pogančić?... Četiri kilograma, što velite na to?
Branimir ne reče ništa, ali se je slatko, tako slatko smiješio kao nikada prije. Nije mogao dulje čekati; ustade sa stolca i ponudi ruku Eli koja ga odvede u sobu gdje su smjestili njegova prvorođenca.
Kad su stupili unutra, bio je mali već okupan i ležao je sav zamotan u ponjavi na postelji. To mu valjda nije bilo pravo, jer se je iza glasa derao i bacakao nožicama.
- Vidite kako je jogunast! - primijeti Ela Branimiru koji je odmah pristupio k postelji i rukom se dotaknuo glavice sinove. Bilo mu je odmah lakše na srcu.
- Nestrpljiv je mladi gospodičić! - reče dobroćudna, vremešna primalja - ali mi ćemo ga odmah obući čim se osuši. Još je mokar kao pokisao miš...
- Ali mali jako plače!... Da mu nije što? - reče zabrinuto Branimir.
- Nije mu ništa, milostivi gospodine! - odgovori, smiješeći se, primalja, koja nije prvi put imala razbijati ovakve bojazni mladih, neiskusnih roditelja. - Mali je gospodičić nešto srdit pa zato plače.
- Ništa mu nije!... Zločest je! - reče Ela i odvuče Branimira u drugu sobu. - Tu ćemo čekati dok ga obuku; vi im samo smetate. Branimir bi dakako volio ostati uz čedo i pomagati dok ga obuku, ali Ela nije dopustila. Molio je da mu ga bar pokažu, ali i to mu ne bude dozvoljeno, jer da bi se mali nahladiti mogao. Nije mu, dakle, preostalo ino nego posjesti u drugoj sobi s Elom i čekati dok mu ga donesu.
Napokon dočeka i taj sretni, blaženi trenutak. Jedra i rumena Moslavčanka, koju je Branimir najmio za dojkinju svomu sinu, priđe s čedom na rukama k Branimiru koji ga odmah prihvati, zagledavši se najsrdačnijom ljubavlju u malo lišce djeteta. Mali je taj čas bio posve miran i imao otvorene očice koje su se modrele kao dvije rascvatene ljubice. Bile su to očeve oči... Branimir pridiže čedo k sebi gore i obasu ga cjelovima.
- Prođite se sentimentalnosti, molim vas - oglasi se Ela vidjevši kako su se Branimirova lica zažarila i na oči mu navrle suze. - Mene to uzrujava... Vidite, sad zijeva! - reče naglo Ela u namjeri da Branimira otme časovitoj raznježenosti. - To je znak da će skoro zaspati. Trebat će ga dati dojilji jer gladan neće dugo spavati... No čekajte da vam prije samo nešto pokažem. - Ela upre prstom u čelo djeteta iznad desnoga oka:
- Vidite li ovu žilicu? To ima od matere! - reče.
Neugodan izraz poput sumraka preleti preko lica Branimirova.
- To je najgore što je mogao baštiniti od svoje majke... O, poznam ja dobro tu žilicu - reče on.
Ela ga samo pogleda i ne reče ništa. Jedan čas su mučali. Branimir je držao čedo na krilu i motrio ga sada bolno-sretnim osjećajem. Htio je da Elu još nešto pita, ali mu se nije dalo... Borio se sam sobom, ali se nije mogao svladati.
- Ima li majka veselje s djetetom? - zapita ujedanput okrenuvši se prema Eli.
Ela se je toga pitanja bojala i bila je na nj spremna. Istina je bila da Melita svoga čeda ni vidjela nije, da ga dapače nije poželjela ni vidjeti. Štoviše, ona je zahtijevala da se to "derište" što dalje premjesti, samo da ne čuje njegov glas o kom joj se činilo da vrlo sjeća na glas svoga oca. Ela nije mogla da takvo šta povjeri ocu koji je uživao u svom čedu. Ona sama nije si mogla protumačiti takvo duševno raspoloženje u mlade majke znajući da je svakoj majci prva i najvruća želja poslije poroda da vidi svoje čedo.
- Tko će to sada znati? - poče Ela okolišajući oko istine. - Ona je izmučena, bešćutna i apatična naprama svemu... Ne mari za čitav svijet.
- Ali ne mariti za svoje čedo, prvo svoje čedo, to je ipak neprirodno - primijeti bolno Branimir.
Mali uto poče ujedanput plakati a dojilja posegnu sada za njim svojim snažnim rukama:
- Molim da ga sada meni date - reče ona - poslije kupelji ja ga dojim i on to već zna pa plače jer nije još ništa dobio.
Branimir poljubi još jedanput dijete i predade ga dojilji koja s njim ode u djetinju sobu gdje se je lijepo namjestila u udobnom naslonjaču i, prebacivši jednu nogu preko druge, stala dojiti maloga koji je pohlepno počeo sisati kao da hoće nadoknaditi što je zadangubio na očevu krilu.
Ela i Branimir, da može mali mirno spavati, vratiše se sada opet u Eline sobe gdje su nastavili prekinuti razgovor.
- Zna li Melita da sam tu?
- Mislim da zna, jer sam joj kazala da ste brzojavno najavili svoj dolazak.
- Nije tada ništa rekla?
- Ništa.
- Niti je poslije pitala za me?
- Ne.
Branimira nije to nimalo iznenadilo; on nije što drugo ni očekivao. To Melitino držanje bilo je po njegovu sudu zaostatak njezina bolesnog stanja koji će se sada, poslije poroda, malo-pomalo gubiti.
- Kako izgleda? - pitao je dalje Branimir.
- Još uvijek jednako... a povrh toga je sada izmučena, što joj se također na licu vidi.
Branimiru bijaše neugodno čuti taj odgovor. On je dobro znao da s Melitom nema saobraćaja, da njezina razdraženost neće prestati dok joj lice ne bude onakvo kakvo je bilo prije trudnoće.
- To je fatalno! - primijeti pokunjeno Branimir.
- Ne budite nestrpljivi, ta danas je istom drugi dan poslije poroda... Liječnik je rekao da će se sve to doskora izgubiti.
- Bog zna kada ću je opet vidjeti.
- Vi je želite vidjeti?
- Oh, i kako, premda znam da ona ne želi mene vidjeti - reče sjetno Branimir.
- I to će se popraviti čim Melita ozdravi - tješila je Ela čestitoga muža kako je najbolje znala. - Vi ćete vidjeti da će ona biti posve drugačija čim se oporavi i pridigne.
- Vi biste mi veliku ljubav iskazali da me obavijestite kada ću je moći vidjeti - reče Branimir i zaključi svoj razgovor o Meliti. Ela je bila ganuta s držanja Branimirova... U ovo nekoliko časova što je s njim dosele sprovela, uvjerila se da je u toga ozbiljnoga i oporoga čovjeka meko i plemenito srce, da nadasve ljubi svoje dijete, pa i samu ženu koja za nj ne pokazuje nikakva saučešća. Ela, zamislivši se u položaj Melitin, došla je do zaključka da ona na njezinu mjestu ne bi mogla biti takvom. Ali Melita je bila vazda neko iznimno, svoje vrsti biće, čije su misli i djela bila drugačija nego u običnih ženskih glava. Makar baš i ne bilo po volji Meliti, ona je odlučila da će, kad se desi dobra zgoda, govoriti s njom o toj stvari.
Branimir je najveći dio dana bavio se oko svoga čeda. Da mu se samo ništa ne dogodi i da bude posve siguran, on je dao svoj kabinet i svoju spavaću sobu urediti tik uz sobe gdje je bilo smješteno dijete s dojiljom i sobaricom kojima je bilo dan i noć na brizi. Sada je i Branimir htio da s njima dijeli istu brigu, što je kraj pouzdane služinčadi suvišno bilo, ali je njega bilo kadro da umiri. Bio je u tom tako pretjeran da je svaki put kada bi dijete zaplakalo, bilo danju, ili noću, stvorio se kod zipke da vidi nije li mu šta. On je bio prisutan kada su dijete kupali i kad su ga oblačili. To su mu bili najslađi časovi u kojima je bio blažen i sretan, a ta sreća bila bi potpuna da je samo ona drugačija. No ona je još uvijek ostala ista naprama njemu i djetetu, a to ga je peklo i boljelo. Eli, koja bijaše dobroćudna i čuvstvena djevojka kraj sve svoje vjetrenosti nije se nimalo sviđalo da Melita za dijete ni ne pita, a već je tjedan dana minulo što je na svijetu. Što će reći na to služinčad, što će govoriti dojilja kad se vrati u svoje selo? Nitko joj neće tamo vjerovati da među gospodskim svijetom ima tako neprirodnih matera koje u svom čuvstvu naprama vlastitomu čedu zaostaju daleko iza posljednje seljakinje, dapače i same živine.
Jednoga dana kada se je Melita osjećala mnogo jačom i bila uslijed toga veselija nego sve prijašnje dane, poruči Ela dojilji da dođe s čedom do nje. Mali se bješe maloprije probudio i bio je dobre volje. Gledao je bistro, i to je njegov malomu licu davalo miljušan i ujedno pametan izraz. Dobro umotana donese ga dojilja k Eli koja ga uze iz njezinih ruku te ga odmah ponese k Meliti. Sobe Eline bile su u savezu s Melitinima, pa se je moglo iz jednih u druge dolaziti.
- Dobila si posjet! - javi se Ela, stupivši u sobu k Meliti koja je ležala na krevetu s glavom prama stijeni obrnutom.
- Koga? - upita Melita ni ne ganuvši se.
- Pogledaj!
Melita okrene glavu i lice joj se smrknu. Nije joj bio ugodan taj posjet.
- Što ti je palo na um?
- Već je vrijeme da vidiš svoje dijete! - I Ela pristupi tik do postelje s djetetom.
- Nisam ni najmanje ljubopitna.
- Ali pogledaj ga bar! - reče joj Ela ne popuštajući apatiji svoje prijateljice. - Vidiš kako je mio, kako bistro gleda... te lijepe modre oči...
Melita kao preko mrtva srca svrnu pogled na dijete i brzo ga opet skide s njega.
- Otac... puki otac... Dosta sam vidjela.
- Varaš se! Pogledajder ovu žilicu preko čela, to je Melitina, mamina žilica - govorila je živo Ela, u namjeri da koliko-toliko predobije majku za dijete.
- Nije čudo - primijeti Melita - ta je žilica dosta treperila dok sam ga nosila.
- Poljubi ga bar! - usudi se sada izustiti Ela prinesavši dijete bliže k majčinu licu.
Melita učini otklanjajuću kretnju rukom.
- Ne dosađuj mi, molim te! Ja nisam nikada voljela malu djecu.
- Ali ovo je tvoje dijete.
- Od njega... Valjda me sada razumiješ!
- A ti ga prekrsti bar!
- To prepuštam tebi! - odgovori Melita i okrenu se k stijeni.
Ela stajala je jedan čas sva zapanjena, a onda se, ne rekavši ni riječi, okrenula i vratila dijete dojilji. Taj posjet bijaše vrlo kratak i vrlo žalostan.
Ela je bila potresena prizorom što ga je netom doživjela. Nije mogla da vjeruje tomu što je čula i vidjela. Znala je ona da je Melita čudan, neobičan stvor. Takav glas uživala je ona u svim krugovima s kojima je općila. Ali to što je sada vidjela prelazilo je svaku mjeru. Ona se poče sjećati svojih mladih dana kada su njezina potonja braća i sestre dolazile na ovaj svijet. Njezina majka je od prvoga časa brinula se za njih, djeca su bila u najbližoj blizini, pod njezinim okom i uhom, a ovdje? Vidjela je tu materinsku ljubav i drugdje, počamši od velikaškoga dvora do najkukavnije seljačke kolibice. A Melita? Njezina duša odvratila se od prijateljice mladosti... Dosada, slušajući Melitu svaki dan govoriti o zloj sudbini koja ju je snašla s njezine udaje za neljubljena čovjeka, ona je po ženskoj površnoj rasudbi bila na strani svoje prijateljice i žalila je, simpatizirala s njom. Sada je nastao preokret u njoj. Ona je svom dušom pristala uz Branimira, jer se je uvjerila da si je nakopao na vrat ženu s kojom ni anđeoska strpljivost ne može na kraj izaći. Postalo joj ujedanput nesnosno u tom dvoru, u Melitinoj blizini. Vuklo je srce kući, u lijepo njezino Zagorje, ali kada se je sjetila patnika koji bi tada ostao sam u svom mučilištu, ona se je riješila da će u Orlovcu izdržati tako dugo dok samo bude moguće.
Nadala se da će ipak nastati snošljiviji odnošaj među Branimirom i Melitom... S njegove strane nije tomu ništa stajalo na putu, ali ona!
Kada bi joj spomenula da Branimir jedva čeka čas da je može vidjeti. Melita bi kratko i hladno odgovorila:
- Neka čeka!
- Ali on je nestrpljiv - odvrati joj jedanput. - Pomisli da te nije vidio preko pol godine dana.
- Ja neću da me vidi ovako nakaznu; ja znam što radim! - reče srdito Melita.
- Ma, ne srdi se, zaboga! To bi ti moglo nauditi zdravlju! - opomenu ju Ela energično. - Pa nemaš ni pravo kada veliš da si nakazna... Tvoje je lice sada već ljepše, mnogo ljepše.
- Misliš?... Gle, i ja sam to danas opazila gledajući se u zrcalo, ali sam mislila da se varam - reče Melita sjednuvši u postelji.
- Ne varaš se.
- Daj mi, molim te, zrcalo!
Ela joj dodade zrcalo i Melita se stade u njem pomno ogledati. Bio je već dvanaesti dan poslije poroda i ona se je počela očito oporavljati. A i lice se vrlo promijenilo. Podočnjaci se slegli, a i nos je dobio skoro posve svoj prijašnji fini oblik. Usnice samo bijahu još nabubrene, ali ni izdaleka onolike kao što do poroda.
- Imaš pravo... ah, kako sam sretna! - reče Melita prilično zadovoljna. - Samo da to sve što prije prođe.
Liječnik koji je iz sjedišta županije dolazio svaki drugi dan, našao je da se je Melita znatno oporavila i saopćio joj da će se za tri dana morati s posteljom rastajati. Svaki dan sve više... Melitu je silno obradovala ta izjava liječnikova, koji još prije tri-četiri dana nije htio ni da govori o ustajanju rekavši odsječeno:
- Tomu ima još vremena!
Taj dan bila je Melita vrlo dobre volje. O podne jela je s velikim tekom, a poslije je zadrijemala i pala u laki, ugodni san. Međutim je Branimir došao bio k Eli i donio je ciklističke novine Bicycliste iz Pariza, što ih je posebno radi nje naručio. Ela bijaše ushićena, pa je s najvećim interesom gledala ilustracije vozila razne konstrukcije, ciklističke sprave, rekvizite, a nadasve odijela i haljine koturaša. Ova zimska sezona bila je za nju napol izgubljena. Kraj Melite nije se mogla baviti svojim omiljelim sportom, ali kada se vrati u Zagorje, onda će uza nj dvostruko prionuti. Zato se je veselila što je Branimir naručio najugledniji pariški ciklistički list, po kom će se ona pripraviti u svakom pogledu za buduću proljetnu sezonu.
Dok su njih dvoje pregledavali novine, učini mu se ujedanput kao da iz treće sobe, gdje je Melita ležala, netko zove.
- Meni se je učinilo kao da sam čula zvati vaše ime? - reče Ela.
- I meni - odgovori Branimir.
Uzeše slušati.
- Branimir! - zovnu ponovno i jačim glasom Melita.
- Zove vas! - reče radosno Ela.
Branimir skoči sa stolca i kao van sebe pohita u Melitinu sobu. Ela je pošla za njim.
Čuvši ga unići, Melita je ispružila prema njemu jednu ruku, dočim je drugom držala batisteni rubac na licu da joj se ne vidi.
Branimir bijaše uzbuđen i smeten do skrajnosti. Nije kadar bio u prvi mah izustiti ni riječi, već je samo grčevito prihvatio Melitinu ruku i prinio je k svojim usnama.
- Kako ti je, Meli? - upita nakon podulje stanke dok se je sabrao.
- Bolje! - odgovori ona kratko.
Branimir pristupi još bliže k postelji i uhvati je nježno za ruku kojom je rubac na licu držala.
- Čemu taj rubac? - pitaše on tihim, blagim glasom.
- Da me ne vidiš... Ja sam još tako ružna!
- Nije istina, ti si uvijek lijepa, najljepša! - govoraše joj toplo i svesrdno Branimir i, prignuvši se k njoj, zagladio joj crnu kosu s čela s kojim je sastavio svoje usne. Htio se je zatim ispraviti, ali nije mogao. Sva se krv u njemu uzbunila i nešto ga stalo gušiti u grlu. On se silom trže, a u isti čas, ne znajući ni sam kako je do toga došlo, zajeca bolno i teško. Sve što je dosele trpio i pregarao, sve što je silom u sebi stišavao i zatomljivao, sada je u jedan čas zaključalo u njemu i provalilo neodoljivom silom.
- Što ti je? - zapita Melita glasom koji nije odavao nikakve uzbuđenosti.
- Ah, ti ne znaš kako te silno ljubim - mucao je on prekidice prignuvši se opet k njezinu čelu.
Ela, koja nije mogla gledati nikoga da plače da ne bi i sama zaplakala, briznu ujedanput u plač stojeći iza Branimira.
Meliti učini se situacija vrlo komičnom.
- Ta to je plačni duetto! - uskliknu ona i udari u glasan smijeh koji je podsjećao na smijeh ulične djevojke kako ga je ona pjevala u Chanson a rire prigodom svoga prvoga sastanka s Branimirom u šestinskom dvoru.
- Ali, Melito! - prikori je kroz plač Ela - kako se možeš tomu smijati?
- Idite, molim vas! - zapovjedi sada Melita glasom koji je odavao nasilnu njezinu ćud. - Takvi prizori mogu me samo razdražiti.
I da se ona ne razdraži, Branimir se pokori smjesta njezinoj zapovijedi te izađe iz sobe i Ela za njim, koja je bila preneražena s tolike brutalnosti. Dok je Branimir pred njom kod objeda izvinjavao postupak Melitin, ona je postojano osuđivala postupak njezin i nije do večeri k njoj u sobu zavirila. Poslije objeda ona je nešto dulje danas spavala jer je bio tmuran, zimski dan, a poslije se je zabavila kod djeteta gdje je i Branimira našla.
- Gdje si tako dugo danas? - reče joj Melita kad je Ela stupila u njezinu sobu i, ne čekajući, upita je dalje: - Jesi li ga vidjela danas?
- Koga?
- Ta Branimira kad je tuj bio.
- Ti nisi zaslužila takva muža! - reče odrješito i skoro srdito Ela pomislivši na ono što se je dogodilo.
- Zar ne kako je mekan i pokoran? - nastavi Melita koja je slijedila svoje misli ne mareći za primjedbu Elinu.
- On te suviše ljubi, a ti nimalo ne cijeniš njegove ljubavi.
- Varaš se, meni je puno stalo do njegove ljubavi... Ona je za me glavnica koju čuvam i uvećavam svojim načinom.
- Ja ne razumijem taj tvoj način.
- Odbijam i privlačim po volji... To je moja metoda uz koju ću ga uvijek držati u svojoj vlasti.
- Samo da se ne prevariš.
- Ne boj se! Poznam ja muškarce u dušu!
- U tebi je nešto sotonskoga, moja draga!
- Melita sam i - ništa drugo! - I stala se opet smijati sotonskim smijehom, da je Elu zazeblo na dnu srca.