Lutonjica Toporko i devet župančića/VIII
| ← VII | Lutonjica Toporko i devet župančića — VIII. autor: Ivana Brlić-Mažuranić |
Sjedi župan Jurina pod lipom, na stolici srebrom okovanoj, a stolica podignuta na dvije stepenice; stepenice baršunom obložene. Uz župana samo njegov hlap, koji će ga na zboru poslužiti. Pred županom na deset koraka poredala se sva čeljad i dvorjani - a sve mukom muči s počitanja.
Nije župan Jurina naučio tako zborovati: bez oružja i bez vitezova, bez vlastele i bez bojna kana. Nemilo je njemu do zla boga. A još mu se i ona tuga oko srca ovila, kano guja oko grane. Al što mu je gore, to se tvrđe drži. Jer ako će župan tugu svoju iznositi pred čeljad i kmetove, tko će onda vladati županijom?
Uto zagleda župan, kako k njemu ide jedna sirotica baka, a za njome dječica - sve gola sirotinja. Kad se malo zboru primakoše, stadoše dječica, samo jedan najmanji uhvatio baku za ruku i pošao s njome bliže k županu.
Razvedri se duša župana, kad opazi onoga maljutka u čupavoj šubarici.
- "E, u ovu ti se šubaricu još zerku uzdajem", obradova se župan u sebi, "a sve drugo izdalo je!"
A Toporko i baka pođoše k županu i sagnuše koljeno pred njime. Toporko pako reče:
- "Dođoh ti, župane, kako smo urekli, i dovedoh staru majku svoju, jer i meni treba, tko će mene na zboru poslužiti. Nego jednu milost još u tebe pitam. Evo tamo braća moja mole tebe, gospodara svoga, da dopustiš, da gdjegod u prikrajku gledaju, kako se zboruje.
Nasmija se župan u sebi:
- "Ovako ti još zborovao nisam, da mi bake i sitna dječica na zbor dolaze." Al je župan srca milostiva, pak kad vidje onu djecu sirotinjsku, likom opasanu, a kuštravu kano šumske zvjerke, ne može da im molbu odbije. Dopusti dakle župan Toporki, što ga molio, a djeca, kako doliči bosom i nejakom, obađoše na daleko zbor, da ne budu starijima na smetnju, te priđoše odostrag i poredaše se uz lipino deblo, iza stolice svijetloga župana. A u travi, uokolo lipinog debla, ko da nekakovo srebro viri, zakriveno listom i iverjem. Tko ih naći umije, ono viri balčak do balčaka, njih devet na broju.
Skine Toporko šubaricu, predaje je baki i reče:
-" Samo ti mi, bako, šubaricu sačuvati znadeš, a vidjela si, koliko nam vrijedi!"
Primi baka šubaricu, a Toporko stupi pred župana.
- "Hora je, župane!" krikne Toporko, skokne lagan, prebaci se u zraku - te što bi okom trenuo, leži na crvenom baršunu županu do nogu toporište, gotovo, izdjelano. A kepčića nestalo.
Prenerazi se čeljad. I županu na čudo bi se dalo, ali svakom čudu vremena se hoće, a župan treba da radi, kako je s Toporkom dokončao.
Zapovjedi dakle župan hlapu, da uzme ono toporište i da obreda svu čeljad, te da primjeri, na čiju li je sjekiru toporište pridjeljano. Ne zna čeljad, što će od toga biti, a hlap od jednog do drugog ide.
Toporište veliko, ni u jednu ušicu ne može, al kad došlo do dvorskoga, sjelo toporište odmah u sjekiru dvorskoga i stoji kano saliveno; vidi se: za ovu je sjekiru tesano. Prinese hlap sjekiru županu:
- "Sjekira je dvorskoga, župane!"
Župana kao da si mačem ošinuo. Al on hlapu samo zapovjedi, da rastavi opet sjekiru od toporišta, jer je svaki na tom zboru bez oružja. A onda reče:
- "Čeljad nek odstupi, sam dvorski nek pristupi."
Prišao dvorski do župana, a lijeva mu ruka u njedrima. Tamo iza stolice županove provirilo kuštravih devet glavičica. Bistre oči oštro ti se zagledale, ništa njima izmaknuti neće.
- "Da izvadiš ruku iz njedara, da vidimo, kakvo srce imaš!" reče župan, a oči mu strašne kao oči orla, kad na zmiju ide.
Al su strašne oči u dvorskoga, ko u risa, kad će da zaskoči. Te kako se jedan drugome u oči zagledali, tako jedan drugomu dušu progledali.
Sagne se dvorski kao da će kleknuti, domogne se svog tajnog noža i nasrne na župana goloruka.
Župan goloruk, a čeljad se odmaknula - dok priskoči čeljad, župan će poginuti!
Ali ispod lipe, kano roj pčelica, priletjelo devet župančića, u ruci im devet dobrih mača. Na mačeve dočekaše dvorskog i desnu mu probodoše ruku. Okupili župančići dvorskog, kano vižlad kad okupi vuka. I vuk će ti od vižladi poginuti - a dvorski će od djetinjih mača.
Kriknu čeljad, priskočili dvorjani, digli ruke da obrane gospodara svoga, al već dotle djeca svog oca obranila, a zlotvora sa crnom rastavila dušom.
Kako ne bi junak sina prepoznao, kad ga brani mačem, kojemu ga je junak sam naučio? Prepoznao župan Jurina sinove, kleknuli župančići pred njega, sagnuo se župan nad dječicu, te ne pitaj, što je jošte bilo, jer i junak gdjekad suzi ne odoli.
I sve bi bilo, da ne može bolje, kad al zakukala sirotica baka. Nitko i ne misli, da Toporka nema.
- "Nestalo ga, pa što onda?" misli zbor. "Ostavio svoju šubaricu, poslužio pošteno gospodara, riješio ga crnog dušmanina, spasio mu sinove i život, pa ga u tom poslu i nestalo. Drukčije i ne biva!"
Al tako baka ne sudi. Ona ti jedina znade, kako boli srce za Toporkom! Zakukala, naricati stala i zbor proklinjala:
- "Tko je tebe, lane materino, na gospodske uputio zbore!" - te da će naričući sa zbora otići.
- "Ne plač, bako, ne kvari nam slavlja", vikne njojzi hlap, "evo tebi, što je tvoje", te joj dobaci ono toporište.
Poletjelo toporište, u zraku se prebacilo, a baka ga dočekala u naručaj. A kako se toporište prebacilo, tako u naručaj baki pao živ i zdrav Toporko! Nasmijao se Toporko, pricvrljio se baki oko vrata kano čičak, pa je ljubi, mili bože ljubi! - a bakinog naricanja ko da nikad bilo nije. - Te kad se ona Toporka nagrlila, otrese malo oplećak po ramenu i rekne, ko da nikad ništa bilo nije:
- "Nemoj, dijete, da mi ruho prljaš. Jošte nismo zborovanja svršili, a ovo je moje mjesto bilo." I stane ukraj hlapa, do županove stolice, da ne bi zbor bez bake štogod dokončao.
Kad se župan nagrlio sinova, reče njima i Toporku, neka mu pričaju, kako se sve zgodilo.
Župančići ispripovjedili, kako je sve bilo, i kad je župan razumio, koliko je njima valjao Toporko, upita on maljutka: - "A kakovu nagradu pitaš, kepčiću!"
Pogledaše se župančići i Toporko, nasmijaše se, te kliknuše u jedan glas:
- "Da nam ono oknašce u zidu ostaviš."
Zamislio se župan, mnoge misli mu glavom prohode:
- "Uludo sam diz'o zidove do neba", misli on, "nisu meni miri i zidovi djecu sačuvali, nego rupa, koju kepčić probi! Pa našto mi onda miri i zidovi? Našto miri, kad im rupa treba?"
U župana duša blagorodna! kada daje, na pregršt daje, kada misli, na veliko misli. Podigao se, ele, župan sa stolice srebrom okovane, uspravio se krasan junak pod granatom lipom i glasom gromkim čeljadi probesjedio:
- "Potecite, dvorjani moji, ponesite dlijeta i čekiće, prinesite gvožđa i trnokope, danas ćemo rušiti zide oko grada - sam ću župan prvi kamen svaliti. I poslat ću četir glasonoše, nek razglase širom županije, neka znadu sebri i gospoda: stoji sada bijeli dvor županov kano golub, a na božjoj ruci, stoji sada bijeli dvor županov, kano srce, na čistom dlanu! Nit ga miri nit zidovi kriju, nit ga išta brani ni zaklanja, doli jedne vjere u junake svoje."
Zakliktalo nato sto gromkijeh grla, da sve ori preko polja ravna. Ono klikće čeljad od radosti:
- "Progledat će prozori grada, kano slijepac, kad mu mrenu skineš!" - Čulo se na daleko klicanje, sabralo se puka i naroda, doteglili sprave i naprave, te se praši oko dvora stijenje i kamenje, gdje ga ruši volja župana.
A djedu se Neumijki u pećini kihnulo, jer mu sunce palo na obraze. Skoči djed Neumijka i odmah vidi, koliko se prevario. Istrčao na ponikvu, a na nebu tek što nije podne. Jedva gdjegod još koji oblačak, kud će djed koraknut, takovo ti je danas sunce nad svijetom! Opružio djed skorohode, koraknuo, koračio, što može bolje, da dostigne uskoke.
Al kad on nad grad, ima što da vidi. Pozna djed dakako, što se ono radi. I milo mu je i za čudo mu je, gdje se ruše zidi oko grada - i odmah djed svemu oprostio. Pa kako ti nitko od velikog posla na njega i ne gleda, tako on tihano sjeo na rub kule županove, opustio niza zid noge i skorohode, pa se teško zamislio. Gladi bradu i teško mu je vjerovati, što na svoje oči gleda: eno ga sam župan kamen odvaljuje!
- "E, poravnat ću se s njime, jer je eto veliko dobro učinio! Ali ti nikada njega pogledati neću!", riješi konačno djed Neumijka, te se sagne onako sjedeći nad onu dubljinu pod kulom i pritegne dobro opute na skorohodu, kako će što prije opet u goru, gdje poznaje zvjerku.
Ostario župan, dorasli župančići. A kako ona županije vele prostrana bijaše, tako je podijeliše među se na osam županija, a najjačega među sobom izabrali, te ga zakraljili. I vladao kralj sa braćom županima složno i blagosloveno onim županijama, te se i sad još spominje ono doba.
A Toporko i baka vrvjeli širom kraljevstva. Svuda peča i svuda šubarica, i bez svega bi lakše moglo biti ono kraljevstvo, negoli bez njih dvoje.