Lutonjica Toporko i devet župančića/VII
| ← VI | Lutonjica Toporko i devet župančića — VII. autor: Ivana Brlić-Mažuranić |
VIII → |
Prevarili lješnjaci djeda. Kako ga glad ne mori, tako mu se pred jutro sanja, da je istom pola noći. Spava dakle djed, kao što se spava o pola noći, a ono zora tek što ne zarudi. A đaci, gladni, prosuli se daleko prije zore, tiho poustajali, pa iz pećine na ponikvu izišli.
Jutro bijelo, kano krilo golubova, a mekane magle nad ponikvom prohode, rekao bi: bjelorune ovce. Ne oklijevaju župančići i Toporko, nego svaki sebi po ovčicu hvata - posjedali svaki na svoju ovčicu maglicu, pa se od planine otisnuli, pa još, kako ih djed naučio, za dobrim vjetrom zazviždali, neka im drži vjetar povod na okupu i neka ih veže jedno uz drugoga. Dunu dobar vjetar sa druge kosine i ponese djecu niz proplanke.
Plove oni, mili brate, plove! i nikada ljepšeg časa, nego kad su nad ravnicu stigli i put male rudinice zaplovili.
A na rudini, na klenu najvišemu, čeka baka još od tvrdog mraka. Čeka ona zoru, ko ozebo sunca, - još što bi zoru čekala, ali što čeka čupavog Toporka! I baš u neke baka s one visine klen promjerila i počela da misli: - "Što li je mene, staru, na tu visinu dalo!"
Kad al iz daleka vidi ona: plovi oblak na deset razdjela. Rujna zora sav oblak ražarila, pa se na njem ruji desetero dječice, kano da su nanizane jagodice. Sve baka zaboravila, što misliti nakanila, i dobro, kad od prevelike radosti sa klena ne skočila!
Oblak pravcem k baki - a kad on već uz klen strugnuo, a baka ti pruži onu šubaricu, koliko joj ruka seže. Uhvati se hitar Toporko za šubaricu, trgnulo se deset oblačića unatraške, kao da je jedan; unatraške, pa onda s vjetrom, da će unaprijed. Ali čvrsto drži baka, još čvršće Toporko, a najčvršće šubara među njima. Čas il dva baka se s vjetrom konobala, al u bake srce ne popušta. Trgnu ona k sebi, što joj snaga daje. Kano da je čudo oblak savladao, osjetio oblak odjedared težinu od djece, poletio dolje prema travi i povukao za sobom i šubaru i baku. Što bi dlanom o dlan udario: cec! sjedi baka na zelenoj travi, a oko nje desetero djece. Tako zreli kesten sa debla opada i rasipa krugom svoje ježurice.
Kad oni sjeli, izmakli se ispod njih oni oblaci, te poletjeli prazni u visinu, kao pahulja, kad za njom duneš.
Baš kruto sjela baka na tvrdu cjelinu - a kruto i dječica. No kako postigli, što im srce iskalo, to im se učini, da nikada mekše sjeli nisu! Ne znadu, tko će koga prije od milja zagrliti: il Toporko baku, il baka Toporka, il župančići jedan drugoga, jer eto na vidiku im se županov grad pomalja! - Neka je daleko, al su s njime na jednoj cjelini!
Kad si sretan i sunce za tobom žuri, ne treba mu tek stazu prtiti! Tako u tili čas nad baku i dječicu sunce granulo i obasjalo ih, a oni još na travi sjede.
Spomenulo sunce Toporka, da odmiče vrijeme.
- "Hajde da požurimo", reče on, "čeka nas župan. Sazvao zbor, a ne može da zboruje bez tebe, bako!"
- "Nek sam i to dočekala", pogizda se baka, popravi peču na glavi, da je priličnija i pohita preko polja, da ne zakasni na zbor. A za njom dječica, kao pilići za kvočkom.