Ljubica/VII
| ← VI. | Ljubica — I. čin autor: August Šenoa |
VIII. → |
Đuro, Vlatko
VLATKO (uniđe, dok Marko odlazi:) Evo biljetâ! (Sjedne.) Al reci mi, Đuro, kako si se s tim Biberovićem sprijateljio?
ĐURO: Na nesreću smo bili u gramatici konškolarci. Onda smo se razdijelili. Ja sam išao napred - a njega je tertia ex omnibus obustavila. Ostavio je školu, bio u kojekakvih zavodih, postao agentom, da, kazali su ljudi, da je za bachovanja javno mnenje iznjuškivao. Novaca je imao kao blata, to je istina, al otkud, to se ne zna. U svih je društvî, na svih zabavâ, nosi se po žurnalu - ja mu se ugibam, al on ne pusti čovjeka, pa se svud nameće.
VLATKO: A što je sad? - šta radi?
ĐURO (slegne rameni:) Šta je? Moralni fakin - šta radi? To pitaj stare bake zagrebačke.
VLATKO: Da, ima te gube dosta u nas. - To je ona trublja, kroz koju vrag crne i lažne glasove po svijetu o nami trubi.
ĐURO: Pusti to smeće - govorimo rađe o tebi.
VLATKO: Ah, brate, tu ima malo razgovora.
ĐURO (zamisli se, nagne glavu, dube po džepovih:) Hm, hm! - kako bi vrag - zar ne bi nikakove pomoći bilo? (Uhvati papir u džepu, plane, izvadi. papir.) A! - kako ti se djevojka zove?
VLATKO: Benčićeva!
ĐURO: E, ne to! krsno ime kaži - krsno!
VLATKO: Ljubica!
ĐURO: Ljubica? zbilja Ljubica! (Skokne k Vlatku, grli ga.) Živio! - živio, kume - još nismo propali - možebit - ha, ha, ha - da, da, tako ćemo -
VLATKO: Al šta ti je, zaboga?
ĐURO: Šta? - Ljubicu ću ti prišišati - ha, ha, ha, možebit, - o, pukla mi je misao u glavi - prekrasna - al teška - teška - ništa zato; audaces fortuna juvat.
VLATKO: Al reci, zaboga, kako?
ĐURO: Toga ne trebaš znati. - Nu jedan uvjet ima, jesi l' čuo?
VLATKO: Koji?
ĐURO: Slijepa subordinacija mojoj zapovijedi, bez pitanja, umovanja, prigovaranja. Hoš li? - (Pruži mu ruku.)
VLATKO (neodlučno:) Ali -
ĐURO: Nikakov ali - hoćeš - nećeš, da - ili ne?
VLATKO (stisne Đurinu ruku:) Hoću!
ĐURO: Živio! tako valja - a sad naperi uši, pa slušaj zapovijed tvoga apsolutnoga gospodara ad hoc. (Zamisli se pa mrmljajuć broji na prste.) Hm! - hm! (Klima glavom. Broji na prste.) Da - pro primo: gospodin Vlatko Cvjetinić, pleno titulo hrvatski literat, preselit će se odmah u stan gospodične Ružićeve, osobite ljubiteljice pjesničtva, - pro secundo: gospodin Cvjetinić ne smije pred nijednom osobom više nego krsno ime drage i želju oženit se kazati, - pro tertio: ne smije gospodin Cvjetinić do dalnje naredbe pohoditi koga, - pro quarto: ne smije nikakvih pisama u svom stanu primiti, - pro quinto: pohodit će ga samo doktor Radić, al kad bude nasamu - a to će mu gospodin Cvjetinić naznačiti postaviv cvijetnjak s bijelom ružom na prozor. Punctum. Ova provizorna naredba valja, dok se autonomija gospodinu Cvjetiniću ne povrati. Tko griješi proti ovoj naredbi, kaznit će se gubitkom gospođice Ljubice Benčićeve.
VLATKO (u čudu:) Al, čovječe!
ĐURO (uhvati ga za ruku i tura prema vratima:) Ništa! - sic volo, sic jubeo, sic impero! - Allons enfants - allons. (Isturi zapanjenoga Vlatka.)