Ljubica/III
← II. | Ljubica — I. čin autor: August Šenoa |
IV. → |
Đuro, Vlatko, Lujo
LUJO (otvara vrata, zviždajuć, okrene se van vičuć): Dijana! - Dijana! - vražja psino, gdje si? Dijana!
ĐURO (Vlatku): Nazdravlje, evo napasti!
VLATKO (hoće da ide) Odoh!
ĐURO: Ne! ostaj zaboga!
LUJO (uniđe, pokloni se, metne šešir na stol, skida rukavice, ne opaziv Vlatka): Servus, carissime! - Prošo sam kraj tebe, pa ti dođoh u pohode. (Rukuje se sa Đurom.)
ĐURO (smeten): Servus! servus! - osobito mi je drago - osobito.
LUJO: Pa kako je? dobro, je l' da je? (Cifra se pred zrcalom.) Pa kako da ne bude! mlad doktor, mlada praksa, mlade gospoje, ha, ha, ha! Zaviđam ti to, ma foi, zaviđam -
VLATKO (Đuri): Luda brbljavica!
ĐURO (Vlatku): Tako će nam svirati do sudnjega dana. (Na glas.) Ta i ti imaš svoju praksu!
LUJO (cifrajuć se svejednako): He, he! - malenkosti - (Ljutit.) Gle magarca brijača, ošišo me ko kakva pudlića! - malenkost je ta moja praksa - al nesretna Dijana - gdje je, bogzna.
ĐURO (pecavo): Zar nevina ona božica?
LUJO (okrene se): Nevina božica? ha, ha, ha - ti mi se rugaš! i ne znaš, gdje i kada živimo? (Opazi Vlatka.) A! gospodin Cvjetinić, naš ovjenčani pjesnik, mon compliment! - Oprostite, da pred vami u takovu žicu udaram - al šta ćete - ja sam nevjerujući Toma - ja sam realista!
VLATKO: Svaki po svojem!
LUJO: Da, ja imam svoja načela! - (Njuška duhan Đurin.) Čuješ, Đuro, tvoj duhan krasno miriši - daj mi cigaretu -
ĐURO (daje mu papir i duhan): Evo ti svega!
VLATKO (za sebe): Lijepa negdje ta načela!
LUJO (praveći cigaretu): Merci! - a može l' čovjek u Zagrebu drugim biti nego materijalistom? - (Zapali cigaretu, pa se baci na divan.) Ne, vjerujte mi, ja ga poznajem kao mačka miševu škuljicu, kao da mi na dlanu stoji. Zagreb je Pariz en miniature - pjesnička materijalnost ili materijalistička poezija, kako hoćete - tko njekoliko mjeseci ovdje žive, znade, da Zagreb ne leži u Arkadiji - a čovjek pjesnik kao vi, gospodine! - badava će tražiti Lauru - van da svoje sonete zavije u savjetnički dekret!
VLATKO: Vi dakako po sebi pravo govorite. Tko traži, naći će, veli se - al glave moje, ako ste vi ikad Lauru tražili!
ĐURO: Ha, ha, to zacijelo ne! Uzdasi, suze et caetera, to je Luji slaba hrana!
LUJO (smijuć se): Živio! - bene dixisti, amice! - al čuješ, taj tvoj duhan je izvrstan - nu vjerujte, sad mi je Zagreb već fade - sve jadno i dosadno - sve (puhne dim) dim! dim! dim! Ispio sam sve njegove slasti ko čašu hladne limunade, a na cjedilu je ostala gorka koštica.
VLATKO: Pa ste od hladne limunade nazebli.
ĐURO (ironički): Koliko toj gorkoj koštici ima godina?
LUJO (sa strane Đuri): Zmijo! (Đuro se pokloni, Lujo na glas.) - Ne, jedna mi kronička bolest ostala - dug čas. Slušao sam sve koncerte, sve predike kod Svete Katarine, pljesko sam svim našim žalosnim komedijam i smiješnim tragedijam, brusio sam sto puta pete u bijeloj i crnoj Reduti, Dvorani, Streljani, počeo sam diplomatičko dopisivanje sa cijelim udatim i neudatim ženskim svijetom, no, nije bilo ni krštenja ni proštenja, ni bala ni škandala bez mene, svršio sam trinaestu školu prefriganosti, načinio doktorat iz škandalozne kronike.
VLATKO: O, vi ste velik - čovjek!
LUJO: A šta sad? čuješ, daj mi jošt jednu cigaretu - (Ustane, pa napravi i upali cigaretu.) A šta sad? - (Metne ruku u džep, raskreči noge.) Kamo s tim prokletim dugim časom? - (Puhne dim.) Sve je dim - dim - dim!
VLATKO: Čini se, da u veoma čudnoj - maglovitoj atmosferi živite.
ĐURO: Varaš se, Vlatko! Lujo nije prijatelj eteričkih stvorova!
LUJO (okrene se na peti): Ha, ha! smijte se vi - eterička il neeterička - zagrebačka je! - al mene to već davi. - Htio sam si kupit promesu.
ĐURO: Da dobiješ dvjesta tisuća forinti - skromna željica.
LUJO: Da, da idem u Pariz, da si malo razigram živce. Htio sam ići u Meksiko.
VLATKO: Da tamo studirate kanibalsku škandaloznu kroniku.
LUJO (puhne): Fu! - he, he, he - bravo, gospodine pjesniče - dobar vic - dobar - à propos - škandal, vidite, - to me jošt drži u Zagrebu.
ĐURO: Daj se na politiku!
VLATKO: Budite državnikom!
LUJO: Politiku? - dajte si mira! - bio sam lud, vikao sam "živio", da me još grlo boli - kortešovao sam - pa što od toga? - Njekoliko flaša vina, koje su se davno iskadile. - Politika? - ha, ha, ha, gledajte vaše uske, nespretne hlače, u kojih se potite do bijesa, to je domorodstvo - ako nosite pošten, komodan kaput mjesto šarene surke - izdajice ste - budućnost domovine visi na crvenoj žnorici vaše surke - a radi nesretne Zvonimirove krune moraš dati, da ti uske čižme kurja oka mrcvare - pa šta ćemo mi osobitoga - molim vas - ja nisam Švaba - nego sam Hrvat - al što ne ide, to ne ide - eleganca je eleganca, kako svijet, tako moramo mi. To je moja politika.
VLATKO: Kod zagrebačke reštauracije ste drukčije vikali -
LUJO: E, onda! - al pustimo politiku. Avec permission, (Đuro se nakloni - on pravi cigaretu, ide prozoru.) Dijane još ne ima - herrliches Aroma - à propos škandal, da vam jedan kažem. Njeki dan sam se sa poručnikom šahiro -
ĐURO: Šahiro? - Zbilja?
LUJO: Al pogodite, za što?
VLATKO: Valjda za kabanose!
LUJO: Jok! - za jednu pripovijetku iz zagrebačke kronike - tko izgubi, mora jednu pripovijedati. Ja ženijalno igram -
ĐURO (smiješeć se): O! znadem!
LUJO: Pa sam ga načinio mat!
VLATKO: Je li moguće?
ĐURO: Neobične sreće!
LUJO: Parole d' honneur - načinio sam ga mat, a on mi je pripovijedao historiju.
ĐURO (uzdiše za sebe): Pomozi, bože! (glasno): A?
LUJO: Vi poznajete tajnika Babića. Čovjek je živ i zdrav, pa ima lijepu gospoju. U dvorani kod kadrile stari pije, a gospoja pleše sa drugim - neću reći, s kojim gospodinom. On joj se dopada, on ima prijatelja doktora. "Zaboga", veli doktor Babiću, "gospodine, vi ste bolesni!" - "Ja?" će mu Babić. "Da," opet doktor. "Ne," opet Babić, pa da, pa ne, dok je doktor perkutacijom i auskultacijom starcu dokazao, da mu je bubreg otvrdnuo, da mora u Varaždinske toplice. Starac mora, živ i zdrav, hoćeš nećeš u toplice, da liječi bubreg, a prijatelj doktorov pliva u veselju zabava sa gospojom Babićevom kao bubreg u loju. - Ha, ha, ha! - šta na to - kako vam se dopada ta komedija?
VLATKO: Tako kao što onaj, koji ju je smislio.
LUJO: Vam je fantazija veoma čista!
VLATKO: Bar takova nije, kao što u ljudi, što svoju ljagu svemu svijetu nameću.
ĐURO: Naš Lujo je pravi arkiv grada Zagreba - al zbilja, Vlatko, hoćeš li danas u talijansku operu?
VLATKO: Hoću - a ti?
ĐURO: I ja ću - što će se pjevati?
LUJO: "Lukrecija" - "Lukrecija", gospodo! - A to će biti prava slast - samo da Lukrecija - primadona bude bolja - al signora Beuedetti - to je škandal - ta grozno tralaliče.
VLATKO: O! - ja mislim, da je baš izvrsna pjevačica.
ĐURO (sa strane gledajuć Luju): Svakako bolja nego altiska, signora Manzini!
LUJO: Šta - šta? Ta vi ništa ne razumijete! - Manzini je anđeo, pjeva kao slavulj, superbe, manifique, slušajte ju samo danas kao Orsina. (Stane pjevati ariju alta iz "Lukrecije", agirajuć.) Scherzo bevo tra la la la la la trala la..... O, božanstveno!
ĐURO: A! Manzini će danas predstavljati muškarca, čini mi se, da te je kostim signore više nego grlo uznio.
LUJO: Ah, ja bi tu Lukreciju sto put slušao - al čuješ, Đuro. (Ogleda se na Vlatka.) Ja bi ti imao dvije tri nasamo reći.
ĐURO (neugodno): Tako?
VLATKO: Ja odoh! slaga - (uzme šešir).
ĐURO: Molim, idi pa kupi za mene mjesto u kazalištu, hoćeš li?
VLATKO: Hoću.
ĐURO (tiho Vlatku): Al, zaboga, vrati se brzo, pa me izbavi toga čovjeka. (Vlatko migne glavom.)
VLATKO: Gospodine Biberoviću, sluga! (Pokloni se, odlazi, Đuro ga prati do vrata.)
LUJO: Zbogom! - zbogom! - sluga - osobito mi je drago bilo! (Pokloni se više puta, za sebe): Hvala bogu, da je ta nesreća otišla - sad na juriš!-