Lišće/Lišće/Sjena
| ← Usidjelica | LIŠĆE Sjena autor: Fran Mažuranić |
Dijana → |
Sjena uredi
Grozna noć!
Tmina i oluja na kopnu i moru. Vjetar zviždi, dažd šiba, more bjesni. Sad bljesne munja, sad grom zagrmi. Grozna noć! — —
Polnoć bije. — — Što vidim?! — Sablast ili čovjek? — — Šulja se tminom. Stane — — prisluškuje, pak ide dalje prema moru.
Kraj mora leži groblje. U grobarovoj kući gori luč, svjetlucajući se kroz prozore — kano oči iz rasvijetljene mrtvačke lubanje...
Sjena se miče baš prema svjetlu. Pred vratima stane. Sluša.
Iz konobe se čuje hrapav glas: »Zakolji ga brže!«
Sjena zakrikne. Vrata se otvore. »Tko je?« — — U konobi kolju za Božić purana — —
Sjena odlazi, zlovoljno mrmljajući: »Kako sam nesretne ruke! Drugi romanopisac bi se bio namjerio na kakvog vampira, ili na razbojnike, ili na hijene koje mrtvace plijene — ili bar na kakve urotnike!«
Zamatajući se u kabanicu mrmlje iznovice: »Prikladnije noći za preljub, zločinstvo, sablazan i nesreću — još nisam doživio. U romanima se, uz ovako povoljne okolnosti, uvijek nešto dogodi. — Idem još malo na obalu, možda se na pirate, ili na kriomčare namjerim; možda se — kojom srećom — kakav brod razbije, ili se koji zaljubljeni đak utopi. — — Kad će, ako ne danas?«
- ^ Progovori, da bih te mogao vidjeti. - Addison, Promatrač