Leksikon hrvatskih književnika BiH od najstarijih vremena do danas/Proslov autora

Leksikon hrvatskih književnika BiH od najstarijih vremena do danas: — Proslov
autor: Mirko Marjanović

A →

U ovaj Leksikon uvrstio sam književnike čija je pripadnost hrvatskoj duhovnoj i književno-jezičnoj tradiciji Bosne i Hercegovine neupitna, a koji su rođeni u Bosni i Hercegovini, kao i one koji su rođeni izvan nje a živjeli su u njoj i stvarali.

U Leksikon sam uvrstio samo autore s književnim ostvarenjima (pjesnike, romanopisce, pripovjedače, esejiste, književne kritičare, putopisce, dramske pisce, pisce za djecu, ljetopisce, memoariste, autore književnih crtica i bilješki, svjedočenja i sl.), i to ne samo one koji su svoja djela tiskali u knjigama, već i one koji to za života nisu uspjeli učiniti, osim u periodici.

U Leksikonu se ne nalaze književnici iz BiH i Hrvatske muslimanskog podrijetla, jer je njihovo djelo, u književno-povijesnom i kritičkom smislu, već obrađeno u sličnim publikacijama u Hrvatskoj i jer su se društveno-političke prilike za takav posao i u Bosni i Hercegovini stubokom promijenile.

Tu prije svega mislim na književnike muslimanskog podrijetla između dvaju ratova među kojima su: Salih Alić, Salih-beg Akamović, Safet-beg Bašagić Redžepašić, Abdurezak Hifzi Bjelavac, Mehmed Čaušević, Džemaludin Čaušević, Husnija Čengić, Enver Čolaković, Musa Ćazim Ćatić, Vejsil Ćurčić, Mehmedalija Mak Dizdar, Abdulah Dizdarević, Husejin Đogo, Rasim Filipović, Mustafa H. Grabčanović, Kasim Gujić, Osman Nuri Hadžić, Fadil Hadžić, Muhamed Hadžijahić (koji o ovome problemu raspravlja u svojoj knjizi Hrvatska muslimanska književnost prije 1878. godine, Sarajevo, 1938.), Hadži Mehmed Handžić, Rešad Kadić, Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, Riza-beg Kapetanović Ljubušak, Hasan Kikić, Hamdija M. Kreševljaković (autor djela Kratak pregled hrvatske knjige u Herceg-Bosni, Sarajevo, 1912.) , Džafer-beg Kulenović, Nahid Kulenović, Mehmed Dželaludin Kurt, Ademaga Mešić, Edhem Mulabdić, Hamdija Mulić, Ahmed Muradbegović, Abdurahman Nametak, Alija Nametak, Fehim Hasan Nametak, Šemsudin Sarajlić, Fehim Spaho, Hamid Ekrem Šahinović, Munir Ekremov Šahinović, Murat Šuvalić, Mahmud Traljić, Seid M. Traljić, Džemila Hanumica Zekić, Omer Zubrić, Ismet Žunić, i dr. Ne zaboravljam ni genarcije nakon II. svjetskog rata (njihova imena neću nabrajati), čiji su se predstavnici za života opredjeljivali kao hrvatski književnici i koji su svojim ukupnim djelovanjem pripadali hrvatskoj književnosti, što neki od njih, još živući, i danas s ponosom potvrđuju, dok se drugi povlače i izjašnjavaju isključivo za bošnjačku književnost, ali, neka taj složeni problem ipak ostane izvan ovoga Leksikona.

U Leksikon nisu uključeni pisci latinskih gramatika (počev od Stjepana Marijanovića do danas), niti jezikoslovci (D. Brozović, Krunoslav Pranjić, Josip Baotić, Ivo Pranjković, i, dakako, svi oni prije njih), niti isključivo teološki pisci, filozofi i povjesničari.

Podatke o uvrštenim autorima u ovaj Leksikon pronalazio sam na više izvora, koji će ovdje biti navedeni, ali, nažalost, i u njima su bili nepotpuni, kako za književnike iz razdoblja starije i novije hrvatske književnosti u BiH tako i za suvremene. I ovo je, dakako, ilustrativan primjer našega nemara prema vlastitim duhovnim i kreativnim vrijednostima, koje do Bio-bibliografije starijih hrvatskih pisaca Bosne i Hercegovine Veselka Koromana u časopisu Život (1979.), potom Biobibliografije hrvatskih pisaca Bosne i Hercegovine do godine 1918. i Biobibliografije hrvatskih pisaca između dvaju ratova Ivana Alilovića (1986/1989.), te antologijâ Veselka Koromana Hrvatska proza Bosne i Hercegovine od Matije Divkovića do danas (1995.) i Hrvatsko pjesništvo Bosne i Hercegovine od Lovre Sitovića do danas (1996.), kad je u pitanju književno stvaralaštvo, nikada nisu bile objedinjene, na jednome mjestu, kako to nastojim učiniti, makar i s manjkavostima, i u ovom svom Leksikonu. Alilovićeve bio-bibliografije i Koromanova Kronološka bio-bibliografija hrvatskih pisaca Bosne i Hercegovine, tiskana u navedenim antologijama (koja, osim datuma o rođenju, i smrti, za umrle, nema drugih podataka o životopisima obrađenih autora), uveliko su mi olakšale ovaj posao, iako su i one nepotpune, bez oko 200 suvremenika. Neke podatke za ovaj Leksikon, dakako, pronašao sam i u starijoj literaturi: kod Filipa Lastrića (Epitome vetustatum Bosnensis provinciae, Ancona, 1776./Pregled starina Bosanske provincije, Veselin Masleša, Sarajevo, 1977.), Ivana Franje Jukića (Bosanski prijatelj, sv. I i II, 1850., 1851.), Jake Matkovića (Biobibliografija bosanskih franjevaca, Sarajevo, 1896.), Mihaela Napotnika, Šime Ljubića, Hamdije Kreševljakovića (Kratak pregled hrvatske knjige u Herceg-Bosni, Sarajevo, 1912.), Julijana Jelenića (Biobibliografija franjevaca Bosne Srebreničke, I, Zagreb, 1925.), Safvet-bega Bašagića (Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci, Zagreb, 1931.), Muhameda Hadžijahića (Hrvatska muslimanska književnost prije 1878., Sarajevo, 1938.), Krešimira Georgijevića (Hrvatska književnost od 16. do 18. stoljeća u sjevernoj Hrvatskoj i Bosni, Matica hrvatska, Zagreb, 1969.).

U ovaj Leksikon književnici nisu birani na temelju vrijednosnog, odnosno, apsolutnog estetskog kriterija. Eksluzivnost takve vrste ovaj je Leksikon isključio, jer bi to za njega bio prvorazredni luksuz, i jer se radi o književnosti na koju je takav kriterij jednostavno neprimjenjiv, pogotovu u pokušajima prvoga sagledavanja cjeline njezina povijesnoga razvoja. U njemu, istina, ima dosta autora, iz novijeg i suvremenog razdoblja posebice, čija djela i taj rigorozni kriterij i te kako zadovoljavaju, što hrvatskoj književnosti u ovoj zemlji daje značenje respektabilne književnosti, ali i onih čija nam djela pružaju samo psihološke, socijalne, vjerske i moralne informacije, izdašnije negoli estetičke. Za malu književnost kakva je hrvatska u BiH i to je bitno jer se i takvim djelima potvrđuje njezin povijesnokulturni kontinuitet, na razne načine ometan, pogotovu u smislu nacionalnoga održanja u višenacionacionalnoj sredini.

Sve informacije o autorima uvrštenim u ovaj Leksikon, do kojih sam u ovom iscrpljujućem poslu za pojedinca, ali i za skupinu strpljivih istraživača, inače, dolazio teško, svedene su na ono najbitnije: u životopisima sam zadržao samo najznačajnija mjesta, uz tiskana djela ostavio sam samo godinu prvoga izdanja, ne i ponovljenih, ne i naslov nakladnika i mjesto u kojemu je nakladnik djelovao (što Koromanova Kronološka bio-bibliografija ima). Uz svakoga autora, kao prvu informaciju o njegovoj žanrovskoj profiliranosti, izvukao sam odrednice: pjesnik, romanopisac, pripovjedač, itd. prema njegovoj bibliografiji, bez obzira na to jesu li djela objavljena kao knjige ili samo u periodici, ili su još u rukopisu (kod najstarijih i gotovo zaboravljenih), poštujući književnu vrstu u kojoj se on okušao i afirmirao. (U tom smislu neka su djela, u nedostatku podataka u pretraženim izvorima, nažalost, ostala bez žanrovskih odrednica, kao i godina prvih izdanja.) Odrednicom pisac označio sam sve autore čiji su opusi pretežito neknjiževni, ali u kojima ima i književnih ostvarenja. Društvene i političke funkcije izostavio sam iz životopisa skoro svih autora koji su ih imali/imaju (kod nekih ih, u nedostatku drugih, nikako nisam mogao izbjeći), kao i podatke (i u slučajevima kada su mi bili dostupni) koji detaljnije opisuju cjelinu njihovih života, u kojoj je kod pojedinaca bilo uistinu dramatičnih i tragičnih razdoblja (uhićenja, progona, političkih suđenja, uskraćivanja građanskih prava i sl.), smatrajući da oni i nisu za ovakvu vrstu publikacije bitni koliko jesu za neku drugu, srodnu i zahtjevniju. Na isti način odnosio sam se i prema podatku o članstvu književnika u književničkoj udruzi, i na regionalnoj i na državnoj i na međunarodnoj razini, ali ne i prema članstvu u institucijama kakve su akademije znanosti i umjetnosti. U Leksikonu sam zadržao podatke o prijevodima na strane jezike kod onih književnika kod kojih sam ih uspio pronaći.

Ovaj Leksikon se nije upuštao u ocjenu književnih opusa, niti u onim slučajevima kada sam kao njegov autor o opusima pojedinaca imao izgrađen sud (mislim na svoje suvremenike čija sam djela pratio i kao književni kritičar), jednostavno zato što ovome Leksikonu to i nije bio cilj. (Tu ocjenu će, nadam se, iskazati budući povjesničari hrvatske književnosti Bosne i Hercegovine, ako ih u dvadeset prvom stoljeću, u koje smo zakoračili, a kojemu prethodnik u naslijeđe donosi već osnažen pokret opće globalizacije, kao istraživača nacionalnih vrijednosti, uopće i bude!?) Književne i društvene nagrade (osim kod Andrića Nobelovu) nisam navodio niti kod jednog književnika koji se njima zakitio, ne zato što ih smatram prolaznim i nebitnim, već zato da bih ovome Leksikonu i na taj način osigurao što manji prostor. On je namijenjen svakodnevnoj uporabi, kao prva informacija znatiželjniku, i zato je u njemu tek minimum relevantnih činjenica.

Do točnih podataka o školovanju kod svih autora nisam mogao doći: kod jednih su potpuni, bilježe sve stupnjeve akademske izobrazbe, kod drugih su jednostavno nedokučivi.

Sve u svemu, ujednačavanje kriterija u obradi životopisa, čemu sam, dakako, težio, ovisilo je o dostupnim podacima u životopisima pojedinih književnika. Propusti te vrste, dakle, bili su mi nametnuti, njihova narav nije u metodološkoj nedosljednosti, već u iznuđenoj neujednačenosti.

Bibliografije suvremenika dopunjavao sam do posljednje redakcije Leksikona (prosinac 2000.), ali mi ni one, nažalost, kod svih autora nisu bile dostupne. Obećanja pojedinaca, kojima sam se obraćao, da će svoje bibliografije dopuniti najnovijim naslovima, nisu u svim slučajevima ispunjena. Krivnju za propuste takve vrste, koji su zanemarljivi, dijelim, dakle, s tim nezaintersiranim i nemarnim pojedincima, javno pozvanim da to učine za svoju korist (Hrvatska misao broj 14/2000.).

Najstariji autor u ovom Leksikonu rođen je 1333. godine, Bartol Alvernski, a najmlađi 1972, Bernard Marijanović. (Na 1972. godištu, i na izdanjima tiskanim do konca 2000. godine, ja sam se zaustavio, neka netko drugi, kasnije, nastavi!) Za književnog povjesničara na tom vremenskom prostoru od oko 650 godina jedne još neistražene književnosti ima uistinu zanimljivih podataka. I svojom svedenošću na ono najbitnije Leksikon ga obavještava o tome kada su se u toj književnosti pojedini književni oblici javljali, kako su se razvijali, i, uopće, kako se ta književnost, usprkos svemu, ipak održala u svim nijansama svoje osobitosti i kako je i kada započela svoju korespondenciju s modernim vrijednostima Europe i svijeta, s kakvim idejama i kakvim temama, s kakvim stilom i izrazom.

Kao što sam već rekao, u Leksikonu su samo autori koji su u svom opusu, što je u pojedinim slučajevim najmanje književnog karaktera (starija književnost, na primjer), imali i književne domete, bez obzira na književni oblik u kojemu su ih ostvarili i bez obzira na umjetničku razinu tih dometa. U Leksikonu su našli mjesta i najmlađi autori, koji su svoja prva djela objavili u tek minulom ratu, čiju vrijednost književna kritika tek treba ocijeniti, a bez kojih bi, po mome sudu, ovaj Leksikon bio nepotpun, ma kakva ta ocjena kritike bila. Oni su nada ove književnosti, pa ih ni ovaj Leksikon, koji hrvatsku književnost Bosne i Hercegovine sagledava u njezinoj ukupnosti, nikako nije mogao niti smio zaobići.

Podsjećam da je prva verzija ovoga Leksikona, s pozivom svima koji su mogli njegove nedostatke otkloniti, objavljena u Hrvatskoj misli broj 14 za 2000. godinu. Za nekolicinu književnika u toj verziji podatke sam dobio od Krešimira Šege, Andrije Stojića, fra Andrije Nikića, fra Joze Mihaljevića, fra Marka Karamatića (pomogao mi je prikupiti i ilustrativni materijal za Leksikon) i Dragana Šimovića, na čemu im iskreno zahvaljujem. Gotovo punu godinu otklanjao sam nedostatke u toj verziji, dopunjavajući je novim imenima, a ispravke i dopune pristizale mi kako od pojedinih autora tako i od čitatelja i suradnika Hrvatske misli. Među njima su posebno marljivi bili: Ivan Božičević, Ante Kraljević, Tomislav Šarić (Zagreb), Anto Orlovac (Banja Luka), Tomo Vukšić (Sarajevo), Mato Nedić (Orašje), Zvonko Dragić (Mostar). Svojim prilozima oni su dopunili Leksikon za oko 50 novih imena, i zato im izražavam posebnu zahvalnost. Istu zahvalnost upućujem i akademiku Dragutinu Tadijanoviću, gospodinu Stjepanu Sučiću (Zagreb) i gospodinu Pavlu Ravliću (Zadar), koji su me pismeno, odnosno telefonom upozorili na pogrešne podatke kod nekolicine književnika u Leksikonu, koje sam preuzimao iz navedene literature uvjeren da su točni.

U verziji Leksikona objavljenoga u Hrvatskoj misli, bez ikakvih podataka, bili su navedeni Stjepan Boban, Franjo Ćurić, Drago Kolak i Franjo Krizmanić. Kako do njihovih podataka (izuzimajući Franju Ćurića) do posljednje redakcije Leksikona, kao samostalne knjige, nisam mogao doći, njihova imena "preselio" sam u ovaj predgovor. U verziji Leksikona tiskanog u Hrvatskoj misli bez životopisâ je bilo tridesetak književnika. Nažalost, osim jednoga koji mi je dostavio svoj životopis, navedeni književnici su bez svojih životopisa i u ovoj knjizi. Njihovoj skupini pridružili su se i Željko Roje i Ivica Tomić, naknadno uvršteni u Leksikon.

U konačnu verziju Leksikona uvrstio sam 501 književnika (u prvoj ih je bilo 427). U ovoj nema Ive Kozarčanina. Prema tvrdnji njegova sina, o kojoj me je pismom izvijestio književnik Ivan Božičević, Ivo Kozarčanin nije rođen u Bosanskoj Dubici, nego u Hrvatskoj, a nikada nije živio u Bosni. Mimo utvrđenih kriterija, dakle, nije mogao ostati u Leksikonu, koje, uz njega, naknadnom provjerom podataka, nije ispunila niti Dijana Burazer.

Na kraju, kazat ću još ovo: moguće je da ovaj Leksikon, iako je to njegovom autoru bio jedan od prvenstvenih ciljeva, ipak nije obuhvatio sva imena hrvatskih književnika Bosne i Hercegovine. Neka i te njegove nedostatke otkloni netko drugi, ostavljam mu, nije to neskromno reći, solidnu osnovu, koja je meni i te kako nedostajala u ovom poslu. ¹

Sarajevo, 1996.-2000.

¹Na temelju ovoga Leksikona Uređivačko vijeće edicije Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga utvrdilo je i njezinu strukturu i njezin sadržaj. U ediciju je uvrstilo 350 književnika (iz starije i novije 179, raspoređenih u 7, a iz razdoblja devetnaestog i dvadesetog stoljeća 171, raspoređenih u 88 knjiga). Po dvije knjige u ediciji izdvojilo je za kodekse, zbornike, epigrafiku, povelje, darovnice, oporuke, kronike, rodoslove, legende i životopise, i hrvatsku usmenu književnost Bosne i Hercegovine (lirske pjesme, epske pjesme, priče, drame, sitni oblici). U svojim prosudbama kojim će autorima osigurati mjesto u ediciji, članovi Uređivačkog vijeća nisu se rukovodili apsolutnim estetskim kriterijem, karakterističnim za ekskluzivističke izbore. Rukovodili su se kriterijima koji ne iznevjeravaju primarne estetske zahtjeve i ne zanemaruju odnjegovan književni ukus u djelu svakoga autora uvrštenog u ovaj veliki izdavački projekt, čiji je Leksikon prva knjiga. Podatak da je izvan edicije od ukupno 501, koliko sam u Leksikonu uspio registrirati književnih autora, ostao 151 književnik, također je ilustrativan za nastojanja Uređivačkog vijeća da u ediciju uvrsti djela književnika nesporne umjetničke kvalitete. Posebna pozornost, u tom smislu, poklonjena je književnim stvaraocima svih generacija iz razdoblja devetnaestog i dvadesetog stoljeća, u čijim je djelima Uređivačko vijeće prepoznalo vrhunce hrvatske književnosti Bosne i Hercegovine, njezine najzrelije umjetničke domete, okrunjene i Nobelovom nagradom jednome od njih (Ivi Andriću), pa je zato ovome razdoblju u ediciji osiguralo najviše knjiga (88). Kombinacijom panoramskog, primijenjenog ponajprije na autore starijeg i novijeg razdoblja hrvatske književnosti Bosne i Hercegovine, i antologijskog kriterija, primijenjenog na autore iz razdoblja devetnaestog i dvadesetog stoljeća, u kojemu je hrvatska književnost Bosne i Hercegovine autorski bila i najplodnija i umjetnički najuvjerljivija, Uređivačko vijeće je ovom edicijom uspjelo ostvariti cjelovitu i raskošnu sliku hrvatske književne riječi Bosne i Hercegovine nastalu u vremenu od sredine XIV. do konca XX. stoljeća.

Napomena uredništava Wikipedije i Wikizvora:Zahvaljujemo gospodinu Mirku Marjanoviću, koji nam je ustupio, bez ikakvih komercijalnih ograda, knjigu u svemrežno-dostupnom formatu. U početku smo dvojili da li da stavimo taj opsežni tekst kao dio stranice o Hrvatskoj kulturnopovijesnoj ekumeni, no, obuhvatnost i množina podataka zavrjeđuju, po našoj prosudbi, zasebnu poveznicu na naslovnici. Prenijet ćemo veći dio leksikona, tempom kojim nam vrijeme omogućuje. Ovdje valja napomenuti i to da već postojeće stranice o nekim piscima (npr., u toj kategoriji su Matija Divković, Ivo Andrić, Zvonimir Remeta ili Tomislav Ladan) nisu mijenjane, tj. tekst o tim piscima nije iz Leksikona, e da bi se izbjeglo udvajanje tekstova.