Leksikon hrvatskih književnika BiH od najstarijih vremena do danas/A

Leksikon hrvatskih književnika BiH od najstarijih vremena do danas: — A
autor: Mirko Marjanović

B →

ADŽAMIĆ, Anto (Donji Kladari, Modriča, 15. svibnja 1942.). Novinar i pripovjedač. Osnovnu školu pohađao u rodnom mjestu, gimnaziju završio u Gradačcu, Učiteljsku školu u Derventi. Diplomirao na Pedagoškoj akademiji u Beogradu. Pripovijetke i prozne zapise objavljivao u zagrebačkom "Poletu", "Posavskom glasniku" i drugim listovima. Radio kao novinar u Modriči i bio dopisnik Radio Sarajeva iz Modriče.

Djela: Pripovijetke i prozni zapisi u listovima i časopisima.

ALAUPOVIĆ, Tugomir (Dolac kod Travnika, 18. kolovoza 1870. – Zagreb, 9. travnja 1958.). Pjesnik i pripovjedač. Osnovnu školu završio je kod franjevaca u Docu, gimnaziju u Travniku, Sarajevu i Zagrebu. Studirao slavistiku i klasičnu filologiju u Zagrebu i Beču. Bio profesor gimnazije u Sarajevu, ravnatelj Velike gimnazije u Tuzli, savjetnik odjela za školstvo i nadzornik srednjih škola u BiH. Zbog jugoslavenske orijentacije otpušten je iz službe 1915. i stavljen pod krivični sud kao veleizdajnik, zatim oslobođen. Godine 1916. je umirovljen i interniran u Franjevački samostan u Sarajevu. Godinu dana kasnije preseljava u Zagreb i postaje tajnikom Matice hrvatske. U Sarajevu je ponovno 1918. godine, postaje članom Narodnog vijeća Države SHS u Sarajevu, te povjerenikom za prosvjetu i bogoštovlje. Do 1920. je ministar za vjeru u prvoj vladi Kraljevine SHS u Beogradu, onda i šef povjerenstva za prosvjetu u Zemaljskoj vladi u Zagrebu i privremeni pokrajinski namjesnik u Hrvatskoj i Slavoniji. I nakon drugog umirovljenja 1922. je aktivan: prvo je član, potom i predsjednik Državnog savjeta, te osnivač i član Demokratske stranke. Konačno je umirovljen 1929. kada se povlači u Zagreb, gdje ostaje do smrti.

Djela: Nesuđenica (ep, 1893.), Naše rane (ep, 1898.), Probrane pjesme (1902.), Ispod Vlašića (pjesme, 1906.), Sjene i uspomene (pripovijetke), Iz starog zavičaja (pripovijetke), studija o Marijanu Šunjiću (1906.), studija o Ivanu Frani Jukiću (1907.) i studija o fra Grgi Martiću (1907.), Radoslav krstjanin (dramski spjev, u rukopisu),

ALFIREVIĆ, Frano (Zadar, 11. rujna 1903. – Zagreb, 2. veljače 1956.). Pjesnik, esejist i putopisac. Završio romanistiku i slavistiku u Zagrebu. Kao gimnazijski profesor radio u Trebinju, Sarajevu, Beogradu, Zemunu i Zagrebu. Prevodio s talijanskog i francuskog jezika.

Djela: Pjesme (1934.), More i daleki gradovi (pjesme, 1941.), Putopisi i eseji (1942.), Izabrane pjesme (1952.), Proza (1956.), Izabrane pjesme (1963.), Izabrana djela (1969.).

ALILOVIĆ, Ivan (Ružići, Grude, 25. veljače 1927.). Istraživač književne i kulturne prošlosti Bosne i Hercegovine. Pučku školu završio u rodnom mjestu, potom položio prijemni ispit za upis u Franjevačku klasičnu gimnaziju na Širokom Brijegu. Međutim, gimnaziju nije nastavio. Do upisa u Vidovićevu dopisnu školu u Sarajevu, čija je četiri razreda uspio završiti, bavio se poljoprivredom u Ružićima. Od 1941. do konca rata radi kao učitelj u Borajni (kod Vitine) i pomoćnoj školi u Blaževićima, a potom polaže III. pedagoški tečaj u Mostaru. Radi kao učitelj u više mjesta, a često mu je taj posao i uskraćivan bez ikakvih objašnjenja. Na Višoj pedagoškoj školi u Mostaru završava studij hrvatsko-srpskog jezika i jugoslavenskih književnosti i od tada službuje kao nastavnik materinskog jezika u Viru, Posušju i Klobuku. Upisuje se na studij književnosti u Skoplju: tamo ga, zbog jednog pisma upućenog rođaku u Pariz, sumnjiče i ispituju kao antikomunistu, te razmišlja da prekine studij. Biskup Smiljan Čekada, s kojim je bio u vezi, odvraća ga od toga i materijalno ga pomaže da nastavi studij. Kao apsolvent radi na Medicinskoj i Muzičkoj školi u Mostaru, ali, kako još nema diplomu, ubrzo gubi i taj posao, a vraća mu se nakon diplomiranja. Komunisti ga potom optužuju da u mostarskom pododboru Matice hrvatske, koji u to vrijeme u tom gradu nije ni postojao, djeluje kao nacionalist. Godine 1970. uhićen je i osuđen na tri godine zatvora. Nakon izlaska iz zatvora, nikada se više nije uspio zaposliti kao profesor.

Djela: Pustinjakove pripovijetke iz seoskog života zapadne Hercegovine (izbor pripovijetki Martina Mikulića, 1972.), Tri zaboravljena imena iz kulturne prošlosti Hercegovine (1974.), Duhan i život naroda u Hercegovini (1976.), Hrvatski narodni običaji u Hercegovini (1977.), Dr. Ante Radić, velikan hrvatske kulture (1979.), Tragom hrvatske kulturne baštine u Hercegovini (1980.), Hercegovci u hrvatskoj poeziji (izbor, 1982.), Hrvatski pripovjedači iz Hercegovine (izbor, 1983.), Biobliografija hrvatskih pisaca Bosne i Hercegovine do godine 1918. (1986.), Biobliografija hrvatskih pisaca Bosne i Hercegovine između dvaju ratova (1989.).

ALKOVIĆ, Marijan (Bukovlje, Slavonski Brod, 4. prosinca 1879. – 24. travnja 1953.). Prozni pisac. Za života objavio jedno djelo: Put: Beograd-Sofija-Carigrad (1911.) i u periodici nekoliko novela. Na objavljivanje još čekaju njegovi rukopisi: Put po Italiji, Vojničke bilješke i Srbija.

ALVERNSKI, Bartol (okolica Alverne, Italija, oko 1333. – Cetina kod Vrlike, 1444.). Šesti vikar Bosanske vikarije, pisac. U Bosnu došao kao svećenik sa zadatkom da obraća " krstjane bosanske crkve". Naučio jezik bosanskih Hrvata i stekao ugled dobrog poznavatelja društvenih i crkvenih prilika u tadašnjoj Bosni. Bosanskom vikarijom upravljao u više navrata (1366.-1375., 1378.-1381, 1390.-1408.). Osim djela pravnog sadržaja Statua… super… regimine fratrum sacri conventus Syon, napisao i teološki spis Tractatus, quomodo debemus nos ponere ad recipiendum corpus Christi. Jelenić je o njemu zapisao: "Na književnom polju je praotac Bosne Srebrene".

ANČIĆ, Ivan (Lipa kod Duvna, 11. veljače 1624. – Ancona, 24. srpnja 1685.). Pisac. Osnovnu naobrazbu stekao je vjerojatno u ramskom samostanu, u kojem je 1643. zaređen kao franjevac. Gimnaziju je pohađao u Velikoj, filozofsko-teološki studij završio je u Cremoni (tri godine), Bressanoni (1650.-1651.) i Napulju (1651.-1653.). U Asizu započinje 1676., a u Loretu dovršava 1677. djelo "Vrata nebeska i život vični". Iste godine tiska u Rimu "Ogledalo misničko". Pisao "dumanskim" ikavsko-štokavskim jezikom, služeći se latinicom u kojoj su prepoznatljivi elementi bosančice. Njegovi prijevodi s latinskog su i danas rječiti primjeri dobrog poznavanja ovoga jezika. Osim tiskanih njegovih djela, sačuvana su i dva opširnija u rukopisu. Prvi je autobiografskog karaktera (napisan 1679.), a drugi je izvješće o stanju Bosne Srebrene (1680.).

ANDRIĆ, Ivo (Dolac kod Travnika, 9. listopada 1892. - Beograd, 13. ožujka 1975.). Pripovjedač, romanopisac, pjesnik, esejist. Dobitnik Nobelove nagrade za književnost (1961. godine). Župnik crkve Svetoga Ivana Krstitelja u Travniku, u naselju Zenjak, Juraj Pušek, upisao ga je u Maticu rođenih pod rednim brojem 70 devetog listopada 1892. kao sina rimokatolika Antuna Andrića, podvornika, i rimokatolkinje Katarine, rođene Pejić. Djetinjstvo je proveo u Višegradu gdje je završio osnovno obrazovanje. Gimnaziju je učio u Sarajevu i maturirao 1912. godine, a doktorirao povijesne znanosti u Grazu s temom:Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine. Kao srednjoškolac i student sudjelovao je u akcijama Mlade Bosne, revolucionarne organizacije jugoslavenske omladine. Na samom početku Prvog svjetskog rata, dok se nalazio na oporavku u Splitu, hapse ga austrijske vlasti. U razdoblju od 1914. do 1917. Andrić prolazi kroz splitski, šibenski i mariborski zatvor. Po izlasku je protjeran prvo u Ovčarevo (kod Travnika), potom u Zenicu. Tisuću devet stotina osamnaeste, dok rat još traje, Andrić je u Zagrebu, gdje s Vladimirom Ćorovićem, Brankom Mašićem i Nikom Bartulovićem pokreće časopis Književni jug. Od 1921. do 1941. Andrić je proveo u diplomatskoj službi, obavljajući različite dužnosti. Prvo je na službi u Ministarstvu pri Vatikanu, potom u konzulatima u Bukureštu, Trstu i Grazu. Nakon što je jedno vrijeme obavljao dužnost tajnika u Ministarstvu, postavljen je za konzula u Madridu, a zatim je radio u konzulatima u Marseilleu i Parizu, u poslanstvu u Madridu i Bruxellesu. Početkom 1930. postao je savjetnik u Ministarstvu, a od 1937. pomoćnik ministra delegacije pri Društvu naroda u Ženevi. Potom je tajnik inozemnih poslova, od 1939. opunomoćeni izvanredni poslanik poslanstva u Berlinu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Andrić se povlači iz službe i književne javnosti. Živi u okupiranom Beogradu, ne pristajući na objavljivanje svojih knjiga, kao i pripovijedaka i pjesama u antologijama i zbornicima. U oslobođenoj zemlji Andrić je aktivan i kao pisac i kao kulturni javni radnik. Prve književne radove - stihove, objavio je kao srednjoškolac 1911. i 1912. u Bosanskoj vili. Kao student u Zagrebu objavljuje pjesme u Mladoj hrvatskoj lirici, a prikaze knjiga i pjesama u Vihoru, Hrvatskom pokretu, Književnim novostima i Savremeniku (1914.). Bavi se i prevođenjem (prevodi Otona Župančića, Josipa Murna Aleksandrova, Vladimira Levstika, a kasnije i Volta Vitmena, Augusta Strindberga i dr.). U razdoblju od 1918. do 1920. razvija živu suradnju s časopisima i listovima: Vihor, Hrvatska riječ, Hrvatski pokret, Ideje, Jugoslovenska njiva, Književni jug, Srpski književni glasnik, venac, Nova Evropa, Književne novosti, Savremenik, i dr.

Djela: Ex Ponto (pjesme u prozi, 1918.), Nemiri (pjesme u prozi, 1920.), Put Alije Đerzeleza (pripovijetke, 1920.), Pripovetke, I (1924.), Pripovetke (1931.), Njegoš kao tragični junak kosovske misli (1935.), Pripovetke, II (1936.), Gospođica (roman, 1945.), Na Drini ćuprija (roman, 1945.), Travnička hronika/Konzulska vremena (roman, 1945.), Rzavski bregovi (pripovijetke, 1947.), Nove pripovetke (1948.), Priča o vezirovom slonu (1948.), Sjeme iz Kalifornije (pripovijetka, 1948.), O Vuku kao piscu, o Vuku kao reformatoru (studija, 1950.), Prokleta avlija (pripovijest, 1954.), Lica (pripovijetke, 1960.), Zapisi o Goji (1961.), Žena na kamenu (1962.), Sabrana djela, 1-10 (1963.), Sabrana djela Ive Andrića, 1-17 (1976.), Omerpaša Latas (nedovršeni roman, u okviru Sabranih djela, 1976.), Kuća na osami (pripovijesti, u okviru Sabranih djela, 1976.), Znakovi pored puta (u okviru Sabranih djela, 1976.), Sabrana djela Ive Andrića 1-17 (1981.).

ANDRIĆ, Ivo Mijo (Čanići, Tuzla, 17. studenog 1948.). Pjesnik. Osnovnu školu završio je u Lipnici, srednju u Tuzli, a Fakultet političkih znanosti i poslijediplomski studij na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Uz poeziju bavi se i znanstvenim radom. Do sada objavio preko 50 stručnih i znanstvenih radova u časopisima i zbornicima.

Djela: Podnebesje (pjesme, 1974.), Poniranje (pjesme, 1982.), Slovo o Mostu (pjesme, 1997.), Pisma iz opsade (pjesme, 1998.), Tužni radijator (pjesme,1999.), Kad pjesme zašute (pjesme, 2000.).

ANDRIJAŠEVIĆ, Niko (Gradac, na moru, 24. siječnja 1882. – Sarajevo, 25. srpnja 1951.).Pripovjedač. Osnovnoškolsku naobrazbu stekao u rodnom mjestu, gimnaziju u Splitu, a filozofiju (zemljopis, geologiju, povijest i slavistiku) u Beču i Zagrebu. Doktorirao s temom: O vertikalnom pomicanju obalne linije na sjeveroistoku Jadranskog mora. U Sarajevu je od 1911. godine, gdje je prvo sudbeni prislušnik, potom odvjetnički perovođa i odvjetnik.

Djela: Iz Neretvanske krajine (pripovijesti, 1907.), Antun Tresić, nadripjesnik i megaloman (s Srećkom Perišićem, 1909.), Pripovijesti (1912.).

ANIĆ, Ljerka (Sarajevo, 18. srpnja 1959.). Spisateljica za djecu i prevoditeljica. Osnovnu školu i gimnaziju završila u Sarajevu, gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirala anglistiku. Prvu bajku pod naslovom Biserna zvijezda objavila u Malim novinama 1984. Prevodi s engleskog jezika.

Djela: Bajke zaboravljenog jezera (bajke, 1985.)

ANTUNOVIĆ, Zdenko (Bugojno, 8. kolovoza 1960.). Pjesnik. Osnovnu školu i gimnaziju završio u Bugojnu. Diplomirao na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu.

Djela: Pjesme u časopisu Novi i panoramama Svjetlost u mraku (1996.) i Petnaestorica (2000.)

ARAPOVIĆ, Borislav (Bišina, Nevesinje, 11. travnja 1935.). Pjesnik, pripovjedač, prevoditelj. Nakon očeve pogibije 1942. u borbi s četnicima, mladost proveo uglavnom po domovima, u izbjeglištvu (1944.-1947.), i internatima. Diplomirao u Zagrebu na Ekonomskom fakultetu 1965., iste godine otišao u Švedsku. Radio i studirao u Stockholmu, prešao na slavistiku i 1984. doktorirao s temom Hrvatski bog Mars Miroslava Krleže. Nastanak, stil, žanr, koja je i objavljena na švedskom jeziku u Stockholmu 1984. U Stockholmu osnovao 1973. Institut za prevođenje Biblije usmjeren na jezike Sovjetskog Saveza i do 1997. bio njegov direktor. Bio mu je zabranjen ulazak u tu zemlju, ali je nakon “perestrojke” ta djelatnost u Rusiji dobila visoka priznanja, pa mu je Ruska akademija znanosti 1996. dodijelila počasni doktorat, a 1999. izabran je za inozemnoga člana te akademije. Osim u Švedskoj, proveo nekoliko godina u izbjeglištvu, na radu, studiju i sl., u Austriji, Finskoj, Njemačkoj, Engleskoj, Izraelu i nakon “perestrojke” u Rusiji.

Djela: Zvončići (12 knjižica sa stihovima za djecu, 1977.), Dječja Biblija (s Verom Mattelmäki, 1983.), Hrvatski bog Mars Miroslava Krleže. Nastanak, stil, žanr (disertacija na švedskom, 1984.), Sin Östgötlanda (na švedskom, biografija, 1988.), Iz noćnog dnevnika (pjesme, 1989.), Tamnionik (pjesme, 1992.), Svim narodima i jezicima (spomen-knjiga o radu Instituta za prevođenje Biblije, na švedskom, 1993.), Kći Östgötlanda (s Linnéom Johansson, na švedskom, 1993.), Kamenopis (pjesme, 1993.), Biblijin svileni put (autobiografska spomen-knjiga o 25 godišnjem radu Instituta za prevođenje Biblije 1973.-1998., na švedskom, 1997.), Hrvatski mirospis 1778. (književna studija, 1999.), Povratak hrvatskih pukovnija 1779. (književna studija, 2000.).

ARAPOVIĆ, Vera (Mostar, 1940.). Pjesnikinja, povremeno novinarka i prevoditeljica s francuskog i na francuski jezik. Školovala se u Mostaru i Sarajevu (Filozofski fakultet, romanistika).

Djela: Uporno trajanje (pjesme, 1983.), Vrijeme kušnje/Temps des tentations (pjesme, na hrvatskom i francuskom jeziku, 1998.)

ARTUKOVIĆ, Zlata (Klobuk, Ljubuški, 4. rujna 1944.). Pjesnikinja. Osnovnu školu pohađala u Klobuku, srednju medicinsku u Mostaru i Zagrebu, Fakultet političkih znanosti (sociologija) u Sarajevu, gdje je završila i poslijediplomski studij.

Djela: Ljubav s mirisom kadulje (pjesme, 1971.), priče i putopisi u periodici.