Ladanjska sekta/VI

← V

Ladanjska sekta —  VI. autor: Ante Kovačić

VII →

VI.

Ladanjski gospodin i Tomaš stupivši u školski dom nađoše veselo, mlado društvo u najbujnijem viru zabave kakve ne poznavahu članovi Motike. Upoznaše tu profesora Vinka Lučića, zaručnika Sofijina; Otona Habera, apsolviranog gradačkog pravnika, gospodičića aristokratičkog ukusa bez zanimanja, i napokon Pepo upozna gospođu udovicu Katu, ženu plavušu od kojih dvadeset i osam godina, stvorenu za život i raskoši.

Vinko Lučić bijaše mladić srednjega, čvrstoga uzrasta, plavokos, velikog sivomodrog oka, lica okrugla, nosa izbočena. Živ kao munja, govorio je hitro, ali jasno i krepko; dočim u Otona Habera bijahu crne, glatke, svijetle kose, lice blijedo, dugoljasto, oči male i crne kao žižak, nos dugoljast, zavinut. Govorio je hladno, razborito i polagano, zatežući glavnijim riječima u izreci. Bijaše pratiocem gospođe Kate, njezinim prijateljem još od mlađih dana. A Kata? To vam bijaše prava amazonka današnjega udovičkog pokoljenja. Pa, ako je djevojka poput Sofije sanjarenje mladenačkoga života, to je udovica poput Kate uživanje muževnosti. Oko, čas bistro i nevino, čas zamamljivo, namigušavo; čas rastvoreno puno nekakve vlage kano da se u njem kriju sve miline i sav čemer prošloga života; čas pako nebrižno i nehajno kano da čitav svijet struji rijekom ispod njezinih nogu. Takva vam je Kata, takvo vam je čitavo njezino biće.

- Tomašu, ti si mi se postarao, vrlo postarao - bijahu Katine riječi kadno se cijela družba upozna.

- Nas dvoje pravi kontrast. Ja starim, a ti mladiš, kako vidim.

- Ah, mladim, da - uzdahnu koketno udovica ošinuvši ispod oka Otona, i ja sam ti skoro stara, pročitana knjiga, koju će ljudi baciti u arhiv da je prašina izjeda... - tužakaše Kata, kako običaju sve udovice tužakati.

- Ja bih takvu knjigu, kada bih je pročitao, dao vezati najfinijim vezom i postavio bih je među prve u svojoj knjižnici - reče Vinko. - Pak šta onda ako knjiga u lijepom vezu stoji za paradu u ormaru? - umiješa se Sofija.

- Ako tko izboran dođe, posudi mu se na čitanje - reče polagano Oto.

- Ja ne bih takve knjige dala nikome čitati. Kada bih je malo zaboravila, opet bih je uzela iz knjižnice i čitala - usprotivi se Kata Otonu.

- Po mom sudu dobro si shvatila cijelo biće žene. Ona zaista niti nije drugo nego knjiga. Govoriš da je samo uzmeš čitati. Dočitaš li je, ako je nešta obično i jednostavno, baciš je na budžak i ne pitaš više za nju. Je li zamršena i učena, zaviriš češće u nju. Knjigama štono su u bogataša suđeno je da ih vežu u fine korice. Nu zar je bolja sudbina gledati staru knjigu u finim koricama nego bez korica ležati u prašini na tavanu - rastumači Tomaš.

- Moj je običaj da rabim i čitam knjigu dok se dade i dok ne postane dosadnom - ustane Oto i prođe mimo udovice do glasovira, na što se ona zamisli i uzdahne.

- A kako vi mnite, gospodine vlasteline? - upita preko srca udovica kano onaj komu se iscrpio predmet razgovora.

- Ja, ja, gospođo uopće malo čitam; što mi prijatelj Tomaš posudi, to pročitam - odgovori nevino Pepo.

Udovici zadršću usne na smijeh.

- Gospodina vlastelina zastalno zanimaju samo gospodarstvene knjige?

- Ne, gospođo, ja ne gospodarim po naputku gospodarstvenih knjiga, pa stoga ih niti ne čitam.

- Nego kojih se vi uzora držite u ekonomiji? - uleti u pitanje Vinko.

- Uzori? Uzori? Kakvi uzori? Ja se držim uzora sam sebe i onako kako moji pređi gospodariše.

Vinko i Oto pogledaše se kano dvije kokete, a Tomaš migne kćeri i udovici Kati. Ove zajedno s Tomašem udaljiše se da spreme ležište gostima. Sada je došla među ladanjskim gospodinom te Vinkom i Otonom posve druga stvar na dnevni red.

Otonu zape oko među knjigama na stolu o nekakvu njemačku brošuru pod imenom: Kako da ne dolazi čovjek od majmuna?

- Gledaj ti, gledaj! Ne bi li učitelj još darvinistom bio i dokazivao svojim slušateljima odnosno djeci da čovjek dolazi od majmuna? - nasmija se Oton.

- Pa i jest, i ja držim, a ima nas i više ovdje koji držimo da je tomu tako, i da je praotac Adam orangutan bio! - skoči žestoko ladanjski gospodin.

Vinko i Oto pogledaše se u čudu. Taj ladanjski gospodin za koga malo prije držahu da se sva njegova intelektualnost sadržaje u kolendaru Zagrebačkom šoštaru, a sada tvrdi da je Adam orangutan bio, zabezeknuo ih je oba.

- Eppur si muove! - klikne Vinko.

- Kreće se, jest - zamrmori Oton i zavrti se na svojoj peti.

- Vi ćete, gospodine vlasteline, i bezbošcem biti? - upita Vinko.

- Kako bezbošcem? - ispravi se Pepo.

- Ne vjerujete da postoji Bog?

- Ja ni u šta ne vjerujem što se ne može dokazati da postoji.

- Ali kad bih vam dokazao da Bog postoji kao i urar što je izradio ovu džepnu uru - izvadi Oton sitan satić iz džepa; - i kad bih vam dokazao da Adam ne bijaše orangutan kano što i vaši djedovi ne bijahu magarci, vi biste tada morali protudokaze navesti.

Pepo problijedi. Prva muka na koju ga metnu Motika. Ti "dokazi i protudokazi", već kano gole riječi, smetoše ga, nu "njegovi djedovi magarci", to ga je spasilo, jer je planuo.

- Gospodine, opozovite riječ da ne bijahu moji djedovi magarci! - vikne smeteno ladanjski gospodin.

Oton i Vinko da ne pucaju od smijeha.

- Kako opozovite riječ da ne bijahu magarci? - uzme na nos pitati Oton - što da kažem, jesu li bili, nijesu li bili?

- Da nijesu bili! - dahnu Pepo.

- To ne mogu! - utaknu Oton hladno palčeve u hlače džepova.

- Jest, to ne možemo opozvati - šetaše se Vinko.

- A zašto? - osovi se vlastelin.

- Zato jer vi ne opozivate uvrede na sav ljudski rod da mu je pradjed orangutan bio. Ja pako volim, ako smo već od životinja postali, ja volim da postanemo od domaćih nego tamo od azijatskih kojih i ne poznamo! - reče odlučno Vinko.

- Dapače, ja još više tvrdim - opet će na nos Oton - da takvo metamorfoziranje vrlo hitro biva, pa ako vi ne vjerujete u bit Boga, a tim se baš mi ljudi odlikujemo na primjer od domaćega štakora, pa pretpostavivši da su vaši pradjedovi magarci bili, to vi već postajete štakorom...

Pepo raskolači oči.

- Oprostite, to je po analogiji vaših nazora! - reče Vinko.

- Vrag nosio analogiju i nazore! - pograbi ladanjski vlastelin stolac - vi štono ste istom došli u naš kraj, da vi vrijeđate mene koji plaćam porez, koji brojim pedeset devet parcela posjeda, koji sam općinski odbornik i vlastelin toga mjesta, koji dajem Bogu božje a caru carevo!

- Oho, sad priznajete Boga kad mu njegovo dajete!

- Ja ništa ne priznajem, ni Boga, ni ljudi - ja porez plaćam! - vrisnu od ljutine Pepo i poleti onako razoglav napolje.

Tomaš ga sastane na hodniku.

- Kamo, Pepo, kamo? Još ćemo koju čašu? - ustavi ga Tomaš.

- Idi k vragu! Ja porez plaćam, ja porez plaćam! - vikaše kano bez glave i gologlav istrgnu se Tomašu te poleti napolje.

- Nu, što je to moglo biti među vama, gospodo, da taj čovjek kao bijesan leti iz kuće? - zapita tiho Tomaš, uljezavši u sobu.

- A ništa, ništa... mala prepirka, nas dva je skoro izbio taj ladanjski gospodin dokazujući "sa plaćanjem poreza" da ljudi dolaze od majmuna i da ne postoji Bog!

- Ma zašto ga ne tražismo da nam pokaže poreznu knjižicu? - daviše se u smijehu Vinko i Oton.

Tomaš se ugriznu za usnicu i šućaše.

Sljedeća stranica→