Ladanjska sekta/V
| ← IV | Ladanjska sekta — V. autor: Ante Kovačić |
VI → |
V.
urediTiha, jesenska noć zaokupila zemlju. Među zvjezdanim bezbrojem lebdio je pun mjesec u srebrno-zlatnoj čađi, kano da je koprenu spustio s doraza. Vlažno povjetarce lahorilo u noćnom carstvu, a jesenski kukčići zasitnili svoju monotonu pjevanku, za koju Zagorci vele da zori grožđe, zato i ta sitna kukačka pjesmica glasi kano da veli: "crn, bijel; crn, bijel", to jest da ovom pjesmom grožđe crni i bijeli.
Nekako plahim koracima odaljivaše se Tomaš od Pepinih dvorova. Možda mišljaše na svoju kćer, možda na današnju večer; samo se njegovo dugoljasto lice na mjesečini odrazivalo smrtnim bljedilom. Daleko negdje iza brda zamirala i opet se pomaljala i sve silnije odjekivala pjesma djevojačkoga društva što je nekud zaostalo na poslu. Tomaš popostane, sluša, prevuče rukom preko obraza, očito ga ganu pjesma i kano da je htio reći: da li zaista ovako miloglasnu pjesmu možeš čuti iz tankih grla majmunskih praunučica... U tim mislima dotrči za njim sablast bez šešira. Vjetar joj se igraše kosom.
- Brate Tomašu, brate Tomašu! - haknu ona.
Tomaš se lecnu.
- Ti li, Pepo, pa bez šešira? - začudi se Tomaš.
- Jest, ja. Danas sam odlučio govoriti s tobom. Nu, u dvoru rogobore, a ti si rekao da ti nas je nužno ostaviti. A moja stvar je prešna. Tiče se mene, tebe, pak i... i...
Tomaš nije niti riječi prozborio.
Tomaš skrenu licem prema mjesecu, spustivši duge ruke niz stegna. Brci mu se još više objesiše, a oko mu posta nepomično kano u mrtvaca. Niti je pristao da Pepo govori, niti mu je dao kakav znak da ne govori.
- Prijatelju, sjednimo na travu, ljepše se dade govoriti, nego ovako idući...
- Rosa je, a meni se žuri, Sofija je sama - ledeno će Tomaš.
- Koji čas prije ili poslije, stani, molim te.
- Dobro. Ti možeš sjesti, ja na rosnu travu ne sjedam, umah se nahladim. Stajat ću.
I Tomaš se ustoboči, okrenuvši lice prema mjesecu. Ladanjski gospodin posjedne na travu. Tomašu rasvjetljivaše mjesečina gornji dio tijela, dočim je Pepo sjedio sav zastrt sjenom obližnje glavice, ponadignute nad običnom površinom. Tomaš prema ladanjskomu gospodinu vidio se kano kakav bog svjetla prema prokletniku što pomalja glavu iz hadskoga mraka.
- Prijatelju Tomašu, ti imaš ljepoticu kćerku. Ja sam, kako vidiš, muž najljepše dobe, vlastelin, tvoj prijatelj, borac za načela i ideje što si ih donio u taj kraj. Za nas nema ljepšega no svezati se rodbinskim vezom. Daj mi Sofiju za ženu.
Tomaš se zaljulja na nogama, a ladanjski gospodin klonu bradom na prsa, a objema rukama stao je čupati travu oko sebe.
- Koja je tvoja misao, Tomašu - osokoli se napokon Pepo - hoćeš li me kano svoga zeta privinuti na grudi?
- Neću - odvrati Tomaš, natežući bradu.
- Nećeš? Zašto? - pomakne Pepo dalje po travi.
- Sofija je zaručena. Kaza mi to umah čim je prispjela. A kako ona shvaća, pripovijeda da se ljube.
Ladanjski je gospodin prestao disati.
- A tko je on, je li bogat, mlad, lijep?
- Profesor, idealista; imetak mu je plaća od službe, kao i meni. Za ostalo dvoje ne znam, jer ga i ne poznam. Ali kad se ljube, bit će valjda i mlad i lijep.
- Ti ga ne poznaješ, a dopuštaš? Čudno.
- To je posao njezine tete. Ne pačam se u takve posle. A tebi se čudim što me baš danas napastuješ, poslije toliko ozbiljnih stvari.
- On je profesor! Hm, velika čast, ali ništa realno; skitati se od nemila do nedraga, po tuđim kućama. Mnogobrojna djeca, smrt, pa golo uboštvo. Djeca velikih časnika pobiraju gradske prnje napokon. Mladost i ljepota, toga će biti i u mene, a uz to realan temelj: ja sam vlastelin koji plaćam veliki porez. Brate, partija bolja, a ti si gazda.
Tomaš kao gvozden stupac.
- Ha? Imaš li šta? - nasloni se Pepo na desni lakat.
- Imam. Ti nijesi lijep.
Ladanjski gospodin se trznu kao da ga je zemlja ujela na kojoj se je tako lagodno posadio bio.
- Ja, ja... ja nijesam lijep? Tko ti to reče?
- Ti nijesi lijep. Duge uši, široka usta; predebele usnice; takav hiperdemokratičan nos; lice istrošeno, posinjavilo; žuti, skoro crveni brci i brada - to nije ljepota. A tvoj realan temelj i tvoj porez, brate, kod nas u Posavlju ima trećinu seljaka što veći porez plaćaju nego ti, pa se ne krste vlastelini. Tvoje vlastelinstvo jest taština među ovim siromasima, a među pravim vlastelinima ti si seljak... Seljak srednje ruke...
- Ti, Tomašu, ti me misliš vrijeđati? - ciknu ladanjski gospodin i skoči na noge.
- Ako istina vrijeđa čovjeka, tada i ja vrijeđam svoga prijatelja - odvrati odrješito nepomični Tomaš; da sam ti tuđ, možda ti ne bih tako rekao, ali tada ne bih niti s tobom govorio. Evo i još jedno što bi i tebe i moju kćer unesrećilo da se uzmete: ona je fino naobražena, finije nego ja i ti. To je dakako opet kriva teta. Sofija dakle ne bi mogla biti dobrom gospodaricom na tvojih pedeset i devet parcela.
Pepo ne mogaše ni riječce izustiti. Tomaš mučaše mukom neko doba, a zatim će:
- Prijatelju, laku noć, ovaj moj iskreni odgovor ne smije pomutiti našega prijateljstva. Laku noć!
- Sprovest ću te do kuće - muklo promumlja ladanjski gospodin.
- Ovako gologlav?
- Ne brini se za moju glavu; bolje da sam bez šešira, barem se može prije ohladiti mozak.
- Idi, brate Pepo, ali samo da ne pisneš o Sofiji. Bolje da se svratimo na današnje naše poslovanje.
Prijatelji pođoše u nijemoj šutnji jedan za drugim, a Tomaš je sve hrlije pomicao noge.
- Kako ti se vide današnji zakleti članovi? - upita napokon Pepo.
- Članovi? Krojač me uznemiruje. Tanka je to duša kao i njegovo vitko tijelo. I kroz ključanicu će se provući. Bojim ga se da nas ne oda u najljepšem cvijetu...
- Što ti misliš pod tim: odati u najljepšem cvijetu?
- Kada bi naša stvar već dulje održala se i puno pristaša zadobila, naći će se izdajnici, i stvar i mi ćemo propasti.
- Druže Tomašu, ti si doduše meni sastavio govor i onu zakletvu, nu ja ti mogu iskreno reći da ne razumijem kako bismo to mi propali?
- Eh, tako... mene bi otpustili iz službe, pa onda sve nas kolovođe odvezli "na šanac" na kojih dvadeset godina!
- Ta zar smo, zaboga, razbojnici? - raskolači Pepo oči.
- Nešto slično. Po današnjem društvenom shvaćanju razbojnici duševni...
- Onda je naš posao nevaljan, zao.
- To baš ne. Sokrat je propovijedao vječne istine, atenski mekopuci i cincari ubiše ga otrovom. Galilej je dokazao da se zemlja okreće oko sunca, spališe ga na lomači.
- Pa šta imadu danas od toga Sokrat i taj drugi?
- Danas imadu to isto kano da umriješe i običnom smrću. No ljudi ih drže mučenicima vječnih ideja koje su širili i koje danas vladaju svijetom.
- Hvala lijepa, ja baš ne bih htio biti takvim mučenikom!
- Nu, što bi na primjer ti uradio kada bi nas izdalo i pred sud pozvalo?
- Pobjegao. Ali šta? Ukrotio bih ja gospodu, znaš onako, miteći ih.
- Ali uzmimo: kada pobjeći ne bi mogao, a podmititi se ne bi dali?
- Hm, ja napokon, kada bi cijela stvar došla na vidjelo, valjda ne bih bio ništa kriv?
- Nego tko?
- Tvoju kožu bi olupili; a mi drugi? Reklo bi nam se da bijasmo luđaci...
- Vrlo mudro, ladanjski gospodičiću. A takvi ste svih vas jedanaest!...
Ladanjski gospodin je vidio shodnim da zašuti.
Kolovođe Motike izdaleka ugledaše u neobičnom svjetlu školske prostorije.
- Kod mene će biti nekakvi gosti, pokročimo brže - reče Tomaš.
- Ali ja neću ići u kuću ovako razoglav.
- Aj, tko će te za šešir pitati? Ajde samo - uhvati ga Tomaš za ruku.
Smijeh i vesela cika, pak udaranje na glasoviru odjekivaše iz školskih prostorija. Nekoliko danguba i noćnih klateža pronašlo je potrebnim zijati u mjesec pred školskom zgradom i slušati neobične goste koji dođoše danas iz dalekih strana.
Učitelj i gospodin Pepo približe se napokon k školi.
- Dobru večer, gospodine učitelju! - skidoše klobuke dangube.
- Kod mene ima stranaca? - upita Tomaš.
- Da, puna kola gospode se dovezla - reče netko.
- Kakva puna kola? - pobije ga drugi - gospođa i dva gospodina dovezoše se.
- Onda laku noć, Tomašu! - dahnu Pepo.
- Ne budali! - Rinu ga učitelj pred sobom kano otac dijete kada ga goni u kuću.
| Sljedeća stranica→ |