Povjestice/Kakvu Hrvati djecu jedu

← Mile Gojslavica

Povjestice —  Kakvu Hrvati djecu jedu autor: August Šenoa

Propast Venecije →

I.

Što se muti carski Beč?

Dođe l’ kuma kuga?

Repatica duga?

0 sudnjem li danu riječ?

Nit mu prijeti turski gnjus,

Nit je blizu ljuti Prus;

Ali plaha vreva

Tužne psalme pjeva;

Građan, seljak, velikaš,

Dršćuć šapću očenaš,

Svud je graje, vike:

Joj po naše kike!

No u jedan hip

Baš na sveti kip

Usred trga

Svemu svijetu tu na oči

Mala kvrga,

Suh krojačić munjom skoči.

Prašan, blatan, naopako,

Taj prozbori svijetu ‘vako:

"Braćo, ljudi, čujte,

Onda jadikujte!

Jučer mrakom baš za poslom

U seoce izvan grada,

S tovarenim iđah oslom,

Os’o naprijed, ja odzada.

Mjerim, mislim, mozgam, brojim

Što da krpam, što da skrojim;

Bum! zaori duga puška

Nakraj ceste iz grmuška,

To vam moga sivca žac,

K bijesu ludi magarac!

Šibaj i ja! Al’ o bože!

Ne iznesoh cijele kože.

Šest me popa ljutih šaka,

Kao tvrdo gvožđe svaka.

Jure sa mnom vrazi, jure,

Doniješe me med’ pandure,

Zbogom, svijete bijeli,

Igle, škare, ‘ajd‘ na klin,

Moja duša veli:

Smiluj mi se, božji sin!

Staviše me polumrtva

U zelenu travu;

Tude ležah bijedna žrtva,

Ni da maknem glavu,

Ležah mirno,

Pa sam žmirn’o,

Što ti bijesi rade;

Lijepe vam parade!

Mrka četa tude sjedi,

Sve crveni kao rak;

Žarka vatra baš u srijedi

U ponoćni liže zrak,

Od dva hvata piju lule,

Svi veliki kao kule,

Ražanj im je čačkalica,

Kao vrazi crna lica,

A pod nosom hulje mrke

Kao koplje nose brke,

Sjede - sjede — bulje oči.

Gle! tu jedan divljak skoči:

"Oj junaci, gdje su gajde?

Juh! nek teče rujno vino,

Svi u kolo, braćo, ‘ajde!

Na noge se, omladino!"

Udri kolo - zemlja ječi,

Zvuče gajde — toka zveči,

Pandur pije, ijujuče,

U kolo me bocka, vuče,

"Skoči, more igloviću!" —

Riknu jedna crven-kapa —

"Jer te drukče, fini ‘tiću..."

- Mene odmah pusti sapa -

"...Spržih za pečenku

Našem vođi Trenku!"

Igram kolo, pa se vijem,

Skačem bolan, pušim, pijem,

Al’ su vrazi nagli

Pa se mene smagli.

Tad zaviknu velik zijan:

"Jarčeviću, laku noć!

Sada možeš kući poć,

Jer si, more kruto pijan."

Ja vam digoh odmah skut

I pod brze noge put!

Mnogoput nas bog pokar’o,

Kuga jela, Turčin har’o;

Au Turčin, Lutor, Hus,

Sve je prema tomu brus!

Ti Hrvati paklovići,

Grabežljivi crventići,

U Beč isti još će doć,

Neće minut dan i noć;

Al’ štoviše — čujte bijedu:

Ti Hrvati djecu jedu!"

Nato cijeli Beč zajec’o:

"Avaj, djeco, mila djeco!

Jao, čuste l’ našu bijedu?

Ti Hrvati djecu jedu!"

II.

Minu noćca, minu sanak.

Sunce sipa zlatni žar,

A na noge skoči danak,

Bijelog svijeta barjaktar.

Poput roja crnog mravlja

Svijet se zgrće i ustavlja,

Oknom, trijemom sav je mrav,

Dvorski trg je puncat sav.

A visoko na doksatu,

Sva u srebru i u zlatu,

Sred ohola

Sjedi kola

Zlatokosa, milja puna

Pramaljetna jošte kruna,

Svijetla, divna kraljica

Marija Terezja.

Sumorna je, snuždena je,

Dušmanin joj krunu grabi,

Grabi, carstvu lijepe kraje,

Njeni Nijemci već su slabi!

Tu zagrmi bubnja glas,

Čudno tutnji talambas.

Rog zaori, trublje jekne,

Pišti frula, zvonce zvekne:

Prva ide banda turska,

A za njome bistrim okom,

Smjelim čelom, snažnim krokom,

Četa stupa sad pandurska,

Čelo čete sjaj-čelenka:

"Vidiš" — viču — "Franju Trenka!"

Divan vođa, divni momci,

Čelik-duše, svjetlolomci;

Pa kako ga nosi hatac,

Markov, misliš, jaše bratac,

U desnici sablja sije,

U ljevici stijeg se vije,

Stijeg hrvatski neokaljan,

Vrla četa, vođa valjan!

Smjelo kroče momci lijepi,

Zemlja dršće, ljudstvo strepi,

To su brate, to su oni,

Časnog krsta Mirmidoni!

Zavist laje: Vi divljaci!

Slava kliče: Vi junaci!

Da, varvari s kraja svijeta,

Svijetu mrski i odurni,

Ali brzi, ali žurni,

Kada vapi pravda sveta!

Nu gle čuda! Pandur svaki

U junačkoj drži šaki

— Gdje mu duga stoji lunta —

Malo dijete od profunta!

Grmnu pušku do nebesa

Da se cijeli Beč potresa,

Nagne pandur čuturicu,

Srkne vinca po kapljicu,

— Nijemci bleje, Nijemci glede —

Kako pandur dijete jede.

Nasmiješi se vođa Franjo,

Kraljici se lijepo klanj`o,

Stijeg hrvatski malo prigne,

U stremenu brz se digne.

I prozbori: "Oj carice!

Bog ti vedri milo lice,

Obrekosmo brzo doći,

Sad nas evo na pomoći!

Gladni jesmo, svijetla kruno,

Svijet blebeće na nas puno

Da ti Hrvat djecu jede;

Pusti zato bez uvrede

Kad baš djecu jesti treba,

Da ta djeca budu od hljeba!"

Nasmija se svijetla kruna,

Vedra, nove nade puna:

"Prosto vama, djeco, budi,

Pijte k tomu! Briga vas,

Što luđaci baju ludi,

Bolji jeste neg` vaš glas!

Sad mirujte, djeco draga,

Onda zbogom `adj na vraga!"

I zaklinu četa vrla

Iz sve duše, iz sveg grla:

"Živjela nam kraljica

Marija Terezija!"

Brzo glas im zaorio,

Svuda prati Trenka slava;

Ali tko je pri tom bio,

Ne boli već nikog glava.

Nijemci mole još i danas:

Osvrni se, bože, na nas,

Izbavi nas kuge, rata,

Zle godine i Hrvata!

Ali Hrvat svakog prima,

Svet je njemu svaki gost;

Svakom dijeli što god ima,

Nema mnogo, ima dost`,

Dođe stranac, kuću ziđe,

I napita svoju bijedu,

Al` nijedan još ne viđe,

Da Hrvati djecu jedu.