Job (Šarić)/Glava 4.

¹ Tada odgovori Elifaz iz Temana:

² Ako ti progovorimo, možda će ti biti dosadno; ali tko bi se uzdržao da ne govori?

³ Eto, učio si mnoge, i ruke i iznemogle krijepio;

⁴ Riječi su tvoje podizale onoga, koji je padao, i utvrđivao si koljena, što su klecala.

⁵ A sad dođe na te nevolja, i ti klonu; dotače se tebe, ti se zbuni.

⁶ Nije li pobožnost tvoja bila ufanje tvoje i dobrota putova tvojih nadanje tvoje?

⁷ Promisli, tko je nevin poginuo, i gdje su pravedni uništeni?

⁸ Vidio sam: tko je orao nesreću; sijao zlodjela, taj je to i žeo!

⁹ Od daha Božjega ginu, od dihanja srdžbe njegove nestaje ih.

¹⁰ Rika lava i urlikanje lavice, i zubi lavića satiru se.

¹¹ Lav gine, kad nema plijena, i lavići se razaspu.

¹² Dođe do mene tajna riječ, i uho je moje doču samo malo.

¹³ U igri misli u noćnome snu, kada tvrd san pada na ljude,

¹⁴ Strah me poduze i drhat, od kojega ustreptaše sve kosti moje

¹⁵ Duh prođe ispred mene, s dlake se na tijelu mojemu nakostriješiše.

¹⁶ Stade, ali mu ne poznadoh lica; prikaza je bila pred mojim očima; i začuh glas, što je šaptao:

¹⁷ "Zar je čovjek u pravu pred Bogom? Zar je smrtnik čist pred onim, koji ga je stvorio?

¹⁸ Eto, u sluge svoje on se ne pouzdaje, u anđele svoje, što ih je stvorio sjajne:

¹⁹ A kamoli u one, koji stoje u zemljanim kojima je temelj u prahu, i satiru se kao moljac!

²⁰ Od jutra do večera satiru se, i nestane ih zauvijek da nitko ni ne opazi.

²¹ Ne rastrgnu li oni sami konop svojemu šatoru? Ne umiru li od nestašice na mudrosti?"