Job (Šarić)/Glava 4.

Job (Šarić)


1 Tada odgovori Elifaz iz Temana:

2 Ako ti progovorimo, možda će ti biti dosadno; ali tko bi se uzdržao da ne govori?

3 Eto, učio si mnoge, i ruke i iznemogle krijepio;

4 Riječi su tvoje podizale onoga, koji je padao, i utvrđivao si koljena, što su klecala.

5 A sad dođe na te nevolja, i ti klonu; dotače se tebe, ti se zbuni.

6 Nije li pobožnost tvoja bila ufanje tvoje i dobrota putova tvojih nadanje tvoje?

7 Promisli, tko je nevin poginuo, i gdje su pravedni uništeni?

8 Vidio sam: tko je orao nesreću; sijao zlodjela, taj je to i žeo!

9 Od daha Božjega ginu, od dihanja srdžbe njegove nestaje ih.

10 Rika lava i urlikanje lavice, i zubi lavića satiru se.

11 Lav gine, kad nema plijena, i lavići se razaspu.

12 Dođe do mene tajna riječ, i uho je moje doču samo malo.

13 U igri misli u noćnome snu, kada tvrd san pada na ljude,

14 Strah me poduze i drhat, od kojega ustreptaše sve kosti moje

15 Duh prođe ispred mene, s dlake se na tijelu mojemu nakostriješiše.

16 Stade, ali mu ne poznadoh lica; prikaza je bila pred mojim očima; i začuh glas, što je šaptao:

17 "Zar je čovjek u pravu pred Bogom? Zar je smrtnik čist pred onim, koji ga je stvorio?

18 Eto, u sluge svoje on se ne pouzdaje, u anđele svoje, što ih je stvorio sjajne:

19 A kamoli u one, koji stoje u zemljanim kojima je temelj u prahu, i satiru se kao moljac!

20 Od jutra do večera satiru se, i nestane ih zauvijek da nitko ni ne opazi.

21 Ne rastrgnu li oni sami konop svojemu šatoru? Ne umiru li od nestašice na mudrosti?"


Job (Šarić)