Job (Šarić)/Glava 3.

¹ Potom otvori Job usta svoja i prokle dan svojega rođenja.

² I progovori Job i reče:

³ Ne bilo dana, u koji se rodih, i noći, u kojoj rekoše: rodi se dječak!

⁴ Pretvorio se taj dan u tamu, ne gledao ga Bog odozgo, i ne obasjavala ga svjetlost!

⁵ Obuzeo ga mrak i sjena smrtna, oblak ga mutan obastro, ustrašile ga pomrčine danje!

⁶ Noć onu osvojila tama, ne vezala se s danima godine, ne brojila se u mjesece!

⁷ Noć ona ostala neplodna, ne odjeknulo u njoj pjevanje!

⁸ Prokleli je, koji kunu dane, koji su gotovi probuditi Levijatana!

⁹ Potamnjele zvijezde u sumračje njezino, čekala svjetlost i ne dočekala ga, ne vidjela nikada zori trepavica!

¹⁰ Što mi ne zatvori vrata od krila materina, što ne skrije muku očima mojim!

¹¹ što ne umrijeh u krilu materinu, što ne izdahnuh izlazeći iz utrobe materine?

¹² što me koljena prihvatiše, što prsa, da ih dojim?

¹³ Jer bih sad ležao u grobu i počivao, spavao bih i bio bih miran,

¹⁴ S kraljevima i savjetnicima zemaljskim, što sagradiše sebi grobnice,

¹⁵ Ili s knezovima, koji imadoše zlata i kuće svoje napuniše srebra.

¹⁶ Ili zašto ne bih kao nedonosće skriveno, kao dijete, što ne ugleda svijetla?

¹⁷ Ondje bezbožnici prestaju bjesnjeti, ondje počivaju, kojima su iscrpli snagu.

¹⁸ Ondje se odmaraju sužnji i više ne čuju vike nastojnikove.

¹⁹ Mali i veliki ondje su jednaki, i rob je slobodan od gospodara svojega.

²⁰ Zašto se daje svjetlost nevoljniku i život onima, koji su tužna srca?

²¹ Oni čeznu za smrću, a ona ne dolazi; traže je većma nego blago zakopano.

²² Klicali bi od veselja, radovali bi se, kad bi našli grob.

²³ Tako je čovjeku, kojemu je put skriven, kojega je Bog sapeo odasvud.

²⁴ A meni je uzdah moj kruh svagdanji, kao voda razlijeva se jauk moj.

²⁵ Jer koga sam se bojao, Strahoviti, pade na me, koga sam se strašio, svali se na me.

²⁶ Ne nalazim mira, ne nalazim odmora, ne nalazim pokoja, jer dođe zlo.