Job (Šarić)/Glava 37.
| Job (Šarić) |
1 Srce moje dršće od toga; glasno kuca na svojemu mjestu.
2 Slušaj! Slušaj, kako tutnji grom njegov, kako se ori iz usta njegovih!
3 Pušta, da sijeva pod čitavim nebom munja njegova do na kraj zemlje.
4 Za njom riče grom, glasno se ori jaki glas njegov; on ga ne smanjuje; čuje se zov njegov.
5 Silan je Bog u buri; čini stvari velike mi to ne shvaćamo.
6 Tada govori snijegu: "Padaj na zemlju!" Tako i daždu i njegovim silnim prolomima oblaka.
7 Tako prisili ruku svima ljudima na počinak, da svi ljudi upoznaju njegovo djelovanje.
8 Tada se zvijer uvlači u svoju jamu i poliježe u svojim špiljama.
9 Tada se prolomi bura iz svojega mjesta, i sa sjevera dođe studen.
10 Od daha Božjega odveže se led, široke rijeke otisnu se u dolinu.
11 Ali već svjetlost protjera oblake, i sjajno svjetlo prodre oblake.
12 I on opet hoda unaokolo, sad ovamo, sad onamo po odluci svojoj, da sve oni izvrše, što im nalaze na zemlji,
13 Kad ih šalje bilo na kaznu za njegovu zemlju, bilo na dobročinstvo.
14 Čuj to, Jobe, stani, promatraj djela Božja sjajna!
15 Znaš li, kako to Bog uredi, da u oblacima zasja svjetlost munje?
16 Razumiješ h, kako više oblači, čudesna djela Sveznajućega?
17 Ti, kojemu su haljine odveć tople, kad sjedi zemlja pod južnim vjetrom,
18 Možeš li razapeti nebo kao on, tvrdo kao saliveno ogledalo?
19 Daj nauči nas, kako da mu zapovijedamo! Mi smo nemoćni pred mrakom.
20 Hoće li se on protjerati na moju zapovijed? Zapovjedi li čovjek, kada iščezne?
21 A sada - ne vidi se svjetlost sunčana, kad sja nad oblacima; tada samo iskoči vjetar i izmete ih:
22 I zlatna svjetlost zasja od sjevera! Slava pripada strahovito mu Bogu,
23 Svemoćnomu, kojega nikada ne shvatismo; velik je u moći i u pravu! Nikada se ne savi u pravednom sudu!
24 Zato ga se imaju bojati ljudi! Na sveznalice sve on ne gleda!
| Job (Šarić) |