Jeremija (Šarić)/Glava 4.

Jeremija (Šarić)

1 "Ako se vraćaš, Izraele", veli Gospod, "vrati se k meni! Ako mi ukloniš s očiju te gadove idolske, nećeš ostati bez domovine

2 I kuneš li se: 'Tako da je živ Gospod!' pošteno, istinito i pravo, onda će se neznabošci blagoslivljati u njemu i njim će se dičiti."

3 Jer ovako veli Gospod ljudima u Judi i u Jerusalemu: "Izorite sebi krčevinu i ne sijte u trnje!

4 Obrežite se Gospodu i skinite okrajak sa srca svojega, ljudi Judini, stanovnici Jerusalema! Inače bukne kao oganj jarost moja i razgori se - i nitko ne može ugasiti - zbog zloće djela vaših."

5 Objavite u Judi! Oglasite u Jerusalemu! Trubite u trubu po zemlji! Vičite iz puna glasa: "Skupite se! U tvrde gradove moramo poći!

6 Razmahnite zastavama prema Sionu! Bježite! Ne stajajte, jer šaljem zlo sa sjevera i silno razorenje."

7 Iz guštare svoje diže se lav, davitelj se naroda otresa, ostavlja ležaj svoj, da zemlju tvoju učini pustinjom. Gradovi će tvoji biti opustošeni i bez ljudi.

8 Zato se zamotajte u haljine žalobne! Plačite i ridajte: "Gnjev Gospodnji žestoki ne odvraća se od nas."

9 "U onaj dan", veli Gospod, "ne znaju se snaći kralj i knezovi. Svećenike obuzima užas, i proroke hvata groza.

10 Govore: 'Ah, moćni Gospode! Doista, ti si ovaj narod i Jerusalem gorko prevario viješću imat i ćete spasenje! A sada nam ide mač, na život!'"

11 U ono vrijeme govori se o tom narodu i o Jerusalemu: "Vjetar vruć s visina pustinjskih udari na kćer, narod moj, ne da hladi ni da pročisti.

12 Vihor silan dolazi mi na službu. I ja sam onaj, koji im izriče sud."

13 "Gle, kao oblak podiže se! Kao vihor šume kola neprijateljska! Brže od orlova lete konji! Teško nama, propadosmo!"

14 Operi srce svoje od zloće, Jerusaleme, tako ćeš se spasiti! Dokle će još u grudima tvojim stajati griješne osnove?

15 Čuj samo, glas iz Dana, glasnik nesreće od gora Efraimovih:

16 "Javite plemenima, oglasite Jerusalemu: 'Opsadnici dolaze iz daleke zemlje i podižu poziv na boj proti gradovima Judinim.'

17 Kao čuvari poljski postavlja ju se oko njega, jer ustade na me", veli Gospod.

18 Život tvoj i djela tvoja to ti donesoše. Kriva je zloća tvoja, da ti je gorko, da te prihvaća za srce.

19 "Grudi moje, grudi moje, previjam se u boli, puca mi srce! Buči mi nutrina moja - ne mogu zamuknuti: Glas trube čuješ, srce moje, viku bojnu!

20 'Razor na razor!' glasi vijest, opustošena je sva zemlja! U čas su razoreni šatori moji, u tren stan moj!

21 Dokle moram gledati zastave, moram slušati glas trube?"

22 "Ah, zaluđen je narod moj! Ne htjedoše ništa znati o meni. Luda su djeca, bez razboritosti, mudri su samo, da zlo čine; a dobro činiti ne umiju."

23 Gledam zemlju i gle: samo pustinja i pometnja, k nebu: svjetlost je njegova iščeznula!

24 Gledam gore i gle: tresu se one! Svi su humovi zadrhtali!

25 Gledam i gle: nema više čovjeka! Sve su ptice nebeske odletjele!

26 Gledam i gle: zemlja plodna leži pusta, razoreni su svi gradovi njezini od Gospoda, od žestine gnjeva njegova.

27 Jer ovako veli Gospod: "Sva zemlja ima da postane pustinja, ali neću je sasvim uništiti.

28 Nad tim se zemlja zamotava u žalost, i nebo gore u tamu. Zato sam očitovao osnove svoje; ne kajem se, i neću to pustiti!"

29 Pred vikom "Konjanici i strijelci!" bježe svi gradovi. Kriju se ljudi u guštare, i penju se na hridine. Svaki je grad ostavljeni nitko više ne stanuje u njima.

30 A ti, opustošena, što činiš tada? Ako se i oblačiš u odijelo grimizno, ako se i kitiš nakitom zlatnim, ako i bojadišeš oči sebi: zaludu se praviš lijepom. Siti su te milosnici, rade ti o glavi.

31 Ah, viku čujem kao od žena u bolima, vapaje tjeskobne kao žene, koja prvi put rađa: glas kćeri sionske, koja jeca, i lama ruke: "Teško meni, ubojicama pripada život moj!"


Jeremija (Šarić)