Janko Borislavić/XXV.

← XXIV.

Janko Borislavić XXV. autor: Ksaver Šandor Gjalski

XXV.

Sluga koji je po običaju rano ujutro ušao u sobu, nađe Janka na podu pred naslonjačem u mlaki krvi. U prvi se mah prestraši čovjek silno i htjede još po koga skočiti, ali, promisliv prije, podigne gospodara i opaziv da su žile prerezane, brzo ih zaveže krpama od košulje i onda odjuri dolje po kasnara. Vidjevši ovaj da Janko jošte živi, pošalje lugara Štefa s kočijom po doktora u obližnje kupalište.

Štefo uredi tako, da je na povratku zakrenuo s kolima u Jagodovac i Doricu ukratko obavijestio o nesreći.

Dorica nije ni jedan čas oklijevala, nego je odmah sjela k doktoru u kočiju i odvezla se u Jazvenik.

Kad je liječnik, pregledav bolesnika ustanovio da bi se mogao spasiti ako bude osobite njege, Dorica je odlučila da će kod njega ostati, premda je znala što je tada pred svijetom čeka. Doktor je odobrio njezinu odluku i bilo mu drago, jer je znao što vrijedi Dorica kod dvorbe bolesnika.

I doktor i Dorica dvorili su punih osam dana Janka najvećom brigom, a on jedva da je pokoji put došao k svijesti. — Pa što je to? — bile su mu prve riječi, — a — da — ja zaboravio bravu — i našli me — prije vremena — ah — dakle — moraš dalje tegliti! — Dorici nije liječnik dopuštao da se Janku javi. Bojao se da bi se bolesnik odviše uzrujao pa bi moglo biti zlo. No zato, čim bi se Janko opet od slabosti onesvijestio ili usnuo, bila je Dorica odmah uz njega.

Čudnovata čuvstva gonila se njenom nutarnjošću. Vjerovala je cijelom dušom u svoju ljubav, ali opet brzo je opazila da kod toga uvijek doziva sebi u pamet Janka kakav je bio nekoć — još onda. Nije se tek jednom zatekla u misli kako Janko sada ima u sebi nešto strano za nju, gotovo kao da nije isti, i često malo što je nije kakav strah od njega hvatao. I kad bi pogledala na doktora koji je brižno pazio na svaki dah bolesnikov, pogađala je da je sva ta izvanredna njegova briga njoj za volju, jer dobri čovjek hoće da joj spase ljubljena muža. Ona mu se divila i bila je tronuta te joj se činilo kao da taj drug njenih posljednjih dana mnogo bliže stoji njoj negoli ovaj sadašnji Janko.

Dakako, ona se je sa strahom klonila takvih misli i za dokaz da im ne vjeruje, poljubi svaki put čas blijedo izmučeno čelo Jankovo, čas nemoćnu mu suhu ruku.

Jednom se Borislavić nenadano probudio. Dorica i doktor stajali kraj prozora i tiho razgovarali. Doktor morao je pripovijedati o svojoj djeci.

Janko u prvi mah nije znao, sanja li ili zbilja vidi Doricu. Prođe rukom preko čela, ta — ne sanja. Pogodio je odmah kako je i zašto je Dorica ovamo došla.

Videći je još uvijek lijepu i snažnu, bude mu oko duše laglje. Ganula ga je toliko njezina dobrota te je zovne k sebi. Doktor i djevojka se prestraše.

Ali je Janko bio miran i umoli ponovo da Dorica dođe k njemu.

— Ti si mi, dakle, oprostila. Hvala ti! Oh, vidiš, sad imaš najbolji dokaz kakav sam čudak, pa ćeš pojmiti da sam te mogao ostaviti. Nije moje srce za takve stvari bilo.

— Ne uzrujavaj se, dragi Janko! — i ona mu stavi nježnu ručicu na usta da ga prisili neka muči.

»On ne misli, dakle, više na ljubav -!« — prođe Dorici s bolnim razočaranjem kroz glavu i srce, no odmah se sama u sebi prekori što joj sada takvo što na um dolazi.

Od sada je zahtijevao Janko da doktor i Dorica kraj njega sjede te ih je molio da govore ma o čem.

— Ugodno mi je kad vas čujem! — rekao im prostodušno, a govorio je istinu. Liječnik mu se upravo sviđao, a osobito drag mu je bio čitav njegov način u kojem ne bijaše ni traga kakvoj pretjeranosti i čuvstvenosti, a ipak je iz svake mu riječi pršila dobrota duše, svijest dužnosti i ljubav k zvanju.

Često se Janko pričinjao da spava i onda krišom promatrao oboje. Brzo je pogodio da doktor osjeća za Doricu više od prijateljstva. Oko mladoga poštenoga čovjeka protiv volje izdavalo ga suviše. No u Dorice nije mogao ništa otkriti. »Ja ću joj biti na putu — dakako — ona je toliko vjeran i dobar stvor pak ne može da joj srce opet procvjeta!« — šapne za se i pade u duboke misli i još slađe sanje.

— Pa neka — prene se najednom — ja i sam vidim da jest nešto vječno u svim tim uredbama — ta inače kako bi do razvitka »Kine« došlo. Dobro je, pa ću barem jedanput u svom vijeku biti filistar. Možda neću zlo uraditi. Prestanak i nesudjelovanje pojedinih volja u procesu života ionako ništa ne pomaže. — Doktore, Dorice, dođite bliže k meni!

Kad k njemu pristupiše, uhvati jednom rukom Doričinu a drugom doktorovu ruku i poče nakon dulje šutnje: — Eto, doktore, ja vidim da je meni zlo. — Pustite to, previše je krvi otišlo iz moga ionako bolesnog tijela. I ja sam učio medicinu, znam ja najbolje da samo zakoni tvari odlučuju. Ali slušajte me radije. Evo, moja Dorica, ah — ja sam velik grešnik pred njom, pa ipak sad me boli da nakon mene ovako osamljena ostaje, a dobra je kao anđeo. — Ta i vi je ljubite — ne — nemojte, — čovjek koji na pa nije više, taj smije biti iskren. Čuj, dakle, Dorice, — moja je želja — i vi, doktore, — budite muž i žena! Evo, ruke vam u ruke polažem. Ispunite mi želju, ja ću sad još — i dalje nije mogao. Od naprezanja u govoru posve oslabi i izgubi svijest.

Dorica i doktor taj čas su priskočili da mu pomognu. No jedva što je k sebi došao, uzme opet govoriti ma koliko ga doktor molio i zapovijedao mu da šuti.

— Dobro, šutjet ću — ali molim vas, zovnite kasnara, moga lugara Štefa i staroga sokača Petra, neka dođu odmah k meni.

Doktor to učini, i kad su svi bili u sobi, umoli Janko Doricu i doktora da malko iziđu. Kad se povratiše, nije bilo u sobi kasnara ni onih drugih, a Janko ležao nauznak, ispruživši glavu prema kraju postelje, silno blijed u licu. Naočigled stanje se strašno pogoršalo.

Podvečer bulaznio je jednako bolesnik i morila ga strašna vrućica.

— Ja te vidim, čovječanstvo — vikao je u strašnim mukama — eto gle — noge već su ti kamen — ta — gotovo kao egipatski kakav balvan — i gle — sve više si ukočeno — o — o uzalud ti se tvoj duh krili još tako visoko ti si već spontano — ta gle — evo već si okamenjeno do gležanja, ma — što se dičiš toliko — ja ti vidim tvoj kineski perčin. O mandarinski filistri, pobjegao sam iz vašega društva — ali — gle — gle — čeka li me ona sfinga — ili je ono ihtiosaurus kakav — taj na me čeka. Uh, kako je gadna neman — kako su joj glupe oči, kako bez svijesti bulji u me — kako su joj proždrljive laloke — uh — pak ovo tupo čelo — tu nema ni iskre misli — i gle — gle — tu ogromnu maternicu, ha — ha — na istom kamenu rađa travu da je otrovnim plamenom vrućih svojih očiju taj čas osuši, gle — one svoje nespačne udove diže k meni — držite — držite me — ha — ja te prepoznajem — ja sam te već vidio — ti si to, prirodo, — oh — ala si glupa?

Dalje se nije razumjelo. Vrućica malo poslije mine i on dođe k svijesti.

— Doktore — javi se slabim glasom — nitko nije na tome svijetu na pravom putu nego onaj koji mirno svoj posao vrši i ne brine se dalje nego tek kako će znati trpjeti. Gdje si, Dorice? Daj, poljubi me — na čelo ovdje — i oprosti mi, a onda poljubi — njega!

Ovo bijahu posljednje riječi, izušćene u svijesti. Mirni san legne mu na lice koje se je sada prevuklo nekakvim blaženim sjajem. I najednom uzme u snu govoriti, najprije se razumjelo da sanja kako se još nalazi u sjemeništu kano klerik. I onda se sasvim jasno razumjelo da govori:

— O — kako si lijep — veliki mučeniče! Slava tebi — hosana — dajte mi reverendu — ja ga vidim — on mi se prikazuje. — O Isuse, ti si dobar — ti mi pružaš ruku! — I slabim čudnim glasom zapjeva tiho — tiho: — Magnificat anima mea Dominum.

I zakrili rukama po zraku; za jedan čas bio je mrtav.

* * *

Dvije godine poslije smrti Janka Borislavića sjedilo malo društvance u dvorani Jazvenika kod doktora Pašića i supruge mu Dorice, sada po oporuci Janka Borislavića vlasnice jazveničke.

Netko se ogledao na zid gdje su usporedo visila dva portreta. Bile su to slike djeda Kristofora i Janka Borislavića kao klerika, jer iz kasnijeg doba nije se našao nijedan portret njegov.

Taj koji se zagledao u lijepo lice Jankovo, začas uzme: — Ta baš si je sam kriv -! Taj bi barem mogao biti najsretniji!

— Sretan — i te kako sretan, ali pretjeran — odvrati gospodična Evelina kojoj je Dorica odavna oprostila.

— Istina — ali imao je duh koji se ne udovoljuje tek time da mu je kod nosa dobro — umiješa se doktor. — Pak da nema takvih ljudi, zar bi mi danas bili ono što jesmo? Zar ne bi s našim bratučedima orangutanima bili prilično jednaki? Ali — ja nisam filozof da znam sve navesti. No velite: sam si je kriv. Nije za Boga dragoga, ta to jest upravo najtragičnija strana ljudske bijede što uvjete toj svojoj bijedi svak sam u sebi nosi. Nije — nije pravo da ga tko osudi — tek moći je u njegovoj sudbi žaliti sudbu svega čovječanstva. Vječnaja mu pamjat!

— O hvala ti, dragane! — javi se Dorica i pred svima poljubi muža.

— Kad mu ti praštaš, oprošteno mu je. A mi drugi — kako sam već rekao.

1887.

Povratak na vrh stranice.