Janko Borislavić/XXIV.

← XXIII.

Janko Borislavić XXIV. autor: Ksaver Šandor Gjalski

XXV. →

XXIV.

Dorica se nije u računu prevarila. Baš kad je došla na cestu pred Jazvenikom, pokazala se u zavoju druma kočija jureći prema njoj. Djevojka je morala časak stati, tako je bila uzrujana i čisto joj je daha nestajalo. Bijaše joj nekako nesigurno. Uto se kočija primakne posve blizu. Sad je mogla unutra pogledati. U prvi mah gotovo nije bila sigurna da li to Janko sjedi u kočiji? Ali — ma jest — on je! Jao — Bože dragi — kako je ostario! Ta gotovo mora da je bolestan. Dorica se i prestraši i rastuži. U prvu radost što ga nakan tolikih godina opet jednom barem vidi, umiješa se silna briga. Kočija prođe tik nje, a djevojka malo što nije glasno uskliknula. No taj čas prošao baš po njoj pogled Jankov, a taj pogled bio tako sumoran, tako nemaran, tako stran, da je siroticu u srcu zazeblo. Bilo joj kao da je osjetila da to nije više njezin nekadašnji ljubljeni Janko. »Ali ne, ne! Ja ga ljubim još isto tako kao negda. Oj, Janko, ja te ljubim!« — i žarkim od zanosa plamenim pogledom pratila je kočiju, ne mičući se s mjesta dok je nije u aleji nestalo.

Kad je kočija stala pred dvorom, čekali pod trijemom kasnar s kasnaricom i lugar Štefo u novom haljetku, pa lakaji u livreji.

Janko jedva im zahvalio na njihove vesele pozdrave pa, kao da bježi pred svima, žurno zahvatio stube i pošao ravno u svoju sobu.

Svi skupljeni bili su neugodno dirnuti videći kako im gospodar izgleda. Ovo šest godina porušilo ga kao dvadeset. »Izgleda kao starac« — rekne kasnar — »a što, mlad je još, čudno, ali u tuđem svijetu živi se tako. Hm, pak gle, nije nas pravo ni pogledao. Što je to?«

One večeri nije ga više nitko vidio. Sjedio je gore u sobi u dubokom naslonjaču, onako još u istom putnom odijelu kako je došao i kamo se je od sumornosti — od česa li — bacio odmah čim je u sobu uljezao.

— Dakle, ovdje sam sada! U domu otaca, rekli bi filistri! — gorkom šalom rekne prve riječi sam sebi kružeći okom po zidovima sobe.

— Punih šest godina pustio sam vas u miru, ali sad neću više odavle. Sve moje nade rasplinuše se i ja ću sada ovdje askezu započeti. Tako ću ti se oteti, Kino! Ali najposlije nije li taj moj korak također vrijedan znak kineske naše ukočenosti? Zar ja ne bih bio mogao započeti svoj pustinjački život i ma na kojem mjestu? Ali i tu je ta vječna glupost u nama, Pa mislim da mi je k tome potrebit dom. Samo što nisam u punoj državljanskoj kreposti jecao s pjesnikom: »U tvom polju daj mi groba!« Velite vi, umnici svijeta, da nije ništa apsolutno u ljudskim spoznajama, velite da dva puta dva može na Jupiteru biti pet, ali pogledajte dobro na svijet i na ljudske duše pa ćete se uvjeriti da su gluposti vječne i apsolutne. Oh! — i on je sve dublje ronio u take misli, kadagod padajući u glasne monologe.

— Ne, ne, nije bilo vrijedno! Što težite za spoznajom kad sve to što ljudski duh izmisli nije istina. Oh taj duh! Čitave biblioteke pune su o nauci slobode, jednakosti i pravičnosti. I ja sam stajao na mjestu gdje je duh težeći za slobodom porušio najčvršći bedem tiranizma. Ja lud — časak sam vjerovao u istinu slobode. I zakoni i knjige učile su me da je današnja kultura priznala načela koja su veliku revoluciju stvorila. Pa što sam vidio? Uza sve te zakone, pokraj svih tih istih nazora, gledao sam opet robova što skapaju od gladi, gledao sam vlastodršce koji za uzdržavanje moći mogoše sve uraditi. A moć svoju štitiše sa nekoliko bajuneta koji se nalaze u rukama onih nad kojima si prisvajaju vlast. O ljudi, ljudi, ta niste ništa bolji od onih lavova koje njihovi gospodari tek pogledom straše. Bit ćete uvijek robovi, jer vam je potrebno da ste pod batinom. Napokon ste od iste te tvari od koje i vaš planet, pa kako se on oko sunca pokorno kreće, tako i vi oko svojih gospodara. Zaviđajte pčelama koje se bar protiv svoje kraljice ne bune, ali — dakako — one nemaju danajskoga dara kojim je vas nadijelilo, nemaju vašega ljudskoga duha. On vas zavodi, a čeka vas nebesko kraljevstvo Kine! O filistri moji, ne smijte se kineskomu perčinu, taj visi za vratom vaših tupih glava. Ta u republikanskom Parizu, u »slobodnom« New Yorku, svagdje sam tek imao vrijednost ako sam spomenuo da imam rodoslovlje staro šest stotina godina, da imam kaštel za rođeni dom, da sam rođeni gospodin, a nitko me nije štovao što sam doktor filozofije i što nešto znadem. Pa onda se čudite što Kinezi štuju svoje mandarine! Ah, ja sam ih vidio na stotine u Parizu koji su bili slavni i moćni, pa ipak su bili sretni ako ih je koji putujući, po rakiji mirišući, princ kakve najsitnije dinastije pustio u svoje kolo!

— Ha, ha, za to si, moj Diderote, Rousseau i vi drugi ljudskim duhom osobito nadareni nesretnici, za to ste napisali folijante umnih izreka! Uzalud vam trud, jalov vam posao. Ah, glup je, glup taj svijet. Smijao si se besmrtnim smijehom, starče Voltaire, bijednoj »Jeanni d'Arc« i njenim čudesima, a eto, djeca tvoga naroda sto godina poslije tebe napajaju se lurdskom vodom! Tko ima pravo? Ah, ludo je i pitati, kad istine nema, tek jedino vlada vječnost gluposti. Tko zna, moj Arouete, neće li kakav budući evropski Kinez u tridesetom stoljeću spjevati o tebi slični epos kao što si ti spjevao na onu nesretnicu? — To — to — to je ljudski duh! — Pa da onda pregneš dalje — ah — polagano ubit ću potpunim odreknućem i ovu ludu dušu — i ovo slabo tijelo!

— Ah, i za to sam toliko trčao svijetom, toliko pregnuo, tražio — a ništa — ništa — ništa! — bolno, gotovo očajno klicao, a dušom mu brodile uspomene na prošlih šest godina.

Bila je to prava, cijela Odiseja. S jednoga kraja zemlje hrlio je na drugi, jednako tjeran faustovskom svojom naravi, svojim unutarnjim ognjem, da uđe u trag svim onim tisućkratnim nitima koje sačinjavaju tajnoviti čvor života. Makar mu je njegov razbor, proniknut pesimizmom, bjelodano dokazivao da sve to nije nego pojav vječne bijede i da ne krije u sebi ništa uistinu vrijedno, ipak nije mogao pustiti svoga pregnuća. Jasno je vidio i osjećao čudovište što ga svijet i život sačinjavaju, pa ga je taj divni vidik svejednako začaravao i u daljnje studije zavodio. »I makar je sav taj napredak ljudstva samo sredstvo kojim će volja doći do spoznaje, makar — makar — e pa dobro, učit ću, kakva su to sredstva — pak — što duh dalje, to je konac bliži.«

I tako je neprestano dalje učio i promatrao. Nije doduše više bolno hlepio da riješi zagonetke koje leže izvan vremena i prostora, nije više jadovno i požudno uzdisao za prvim uzrokom, već je sada duh njegov tonuo u nedoglednu pučinu života ljudske duše i ljudskoga društva. Kod tisućvrsnih pojava kao da mu se dalo naslućivati nešto veliko i na mahove malone je držao da je istina eto pred njim razgaljena — ali ipak ne! — i on bi neopisivim mukama podlijegao.

Najprvo bio je u Parizu. Onamo je otišao ravno iz Jazvenika. Mislio je da će ondje najprije naći udovoljenja. Ćutio je i bio je svjestan da je time što je pobjegao od Dorice oborio stoljetne nazore o dužnosti pa zato je upravo gorljivom nestrpljivošću iščekivao čas kada će stupiti na zemlju na kojoj su se tek nedavno tisućljetne tradicije o ljepoti, umjetnosti i svijetu ne tek riječima nego i činima zatajile i najdivniji spomenici u pepeo pretvorili.

Bacio se odmah u vrtlog pariskoga republikanskoga društva. I čudno, njemu je bilo kao da nikakve razlike ne opaža. Država ondje svemoguća kao i u monarhijama — vidi državnike da upotrebljavaju ona ista sredstva koja su osuđivali za vrijeme imperija, drže se nazora koje su prije barbarskim nazivali i progone svoje protivnike upravo onako kako su prije njih progonili. Pak — i tu — iste smiješnosti, iste ludorije, iste ništarije. Što je dakle istina? Je li ono, što duh izvodi, ili ono što život pokazuje?

Sjeća se Janko još ove noći kako je jednoga dana stajao na mjestu gdje je narod težeći za slobodom porušio Bastilju i misli da je tim zauvijek učinio korak k napretku, pa odmah, da to sačuva, ustanovio uredbe. I znade Janko da su sve te ustanove uskrsle, da ih je država i kultura svojima proglasila, a u isti čas prolazi mimo njega gladna hrpa radnika koja viče za kruhom i mora bježati pred golim sabljama republikanskih službenika. I dok im suha, od bijede izmučena lica sama po sebi najjasnije svjedoče kako ništa nemaju — niti kruha, niti prava — dotle projuri mimo njih elegantni faeton u kojem sjedi debeo kratkonogi buržoa i, sastavši tik pred Borislavićem nekakva nacifrana jašioca, slavodobitno mu dovikne da je upravo malo prije bio na burzi i da je njihova financijalna grupa milijune dobila. »Proslavit ćemo to danas poslije opere kod Freres Provenceaux, dovest ću sa sobom la femme aux souris.« — »Eh — bien — grand' idée« — odvrati onaj drugi i raziđu se.

— Zato ste pred osamdeset godina toliko krvi prolili, oj Francuzi moji! — gorko rekne Janko za se.

Drugi dan poslije toga bio je u Bellevilleu gdje se je obavljao nekakov naknadni izbor za parlamenat. Istina, svaki je radnik dao glas svoj, ali su gotovo svi bili tako pijani da su jedva ime kandidatu znali, pa su im tu pomagali ljudi koji su sve prije negoli ozbiljno izgledali. Borislaviću se gadio taj prizor i gotovo je porugljivo ponavljao razloge koje je ljudski duh podigao za suffrage universel. I pohrli kući. Ujedared ga sustavi silna gomila ljudi. Pokroči bliže i vidi bellevilske izbornike kako silomice u svojoj sredini drže slaba stara svećenika te ga po iznemoglim leđima udaraju.

— Oj slobodo, slobodo! — jaukne nehotice.

Još istu večer stajao je u dvorani ministra vanjskih posala koji je priredio sjajnu svečanost. Pa — gle — isto je onako kao u salonima najčistijih monarhista. I tu je etiketa sve — ljudska neiskrenost i ludost ne može nigdje da bude bez nje. Istina, ovi republikanci u svojim nespačnim frakovima i sa svojim manirama épiciera, jagmeći se za vještinom mondaina u pravljenju komplimenata, vrijeđaju i oko i estetski ukus i zaostaju daleko za svojim aristokratskim uzorima, ali u nenaravnost i ponizivanje razumiju se kao i najokorjeliji dvoranin. I vidi ih kako se i oni pletu i gone oko mogućnika ili pače tek oko takvih koji nemaju ništa nego sjajni naslov i svijetlo zlato, pa i ista imena radi kojih su djedovi današnjih naslovnika od djedova tih republikanaca gonjeni na giljotinu.

— Oj Kino, Kino, nisi tisuće milja daleko od nas, ti si i ovdje, ti si usred Evrope! — klikne Borislavić i ostavi dvoranu. Sutradan otputuje iz Pariza, uzevši kartu za Calais.

U Engleskoj nije obastao ni mjesec dana. Tu mu se pogotovo činilo da je u sredini »Nebeskoga Carstva«, tek u nešto pogoršanu izdanju. Ukočene starodavne forme i ubijanje svakoga poriva u tim formama i države i društva, zatim naočigled nekoliko hiljada malih ali neizmjerno bogatih tirana s milijunima robova koji od glada i nevolje skapavaju. Sve ga to odbijalo i činilo mu se očito da pogotovo već ovdje vidi ukočenost ljudskoga društva koja neumolno vreba na sav napredak da ga sputa i onda ljudskom duhu mir priredi.

I bilo je prvi put da je osjetio sav užas te perspektive.

— Dakle sve dosadašnje naprezanje duha uzaludno je. Vlastita tvar osuđuje ga na nemoć!

I on ostavi Englesku, ukrcav se u Liverpoolu za Ameriku. Mislio je da će tamo naći svakidašnjost bližu idealima i postulatima nauke, kako ju je ljudski duh sastavio. Ali jureći nedoglednim prostorom brzo je razabrao da i tu nije nego mješavina naslijeđenih predsuda, jagma i borba pojedinih volja i želja, te je morao opet iskusiti silno razočaranje i teške boli duha nad neskršivom snagom gluposti.

Na povratku iz Amerike često mu bilo kao da žali za svojim negdašnjim godinama u sjemeništu i za onim kratkim razdobljem ljubavi s Doricom. Ali svaki put mu se duh usprotivi tome, jer svi razlozi govorahu protiv takvih osjećaja. »I u tome se tek odrazuje nesavršenost naše duše koja se uvijek daje varati blještavilom uspomene, u kojoj zaboravlja svako zlo! Ta i ta varka potrebita je protiv oslobođenja duha. Napokon, postajem i sam sve više ukočen!«

Pa kad se je iskrcao u Njemačkoj, već iste večeri dođe u kazalište gdje su prikazivali Noru Henrika Ibsena. On je uživao u toj užasnoj analizi braka i crpao okrepe protiv prikora da je Doricu ostavio. Ali kad je sutradan i cijelo daljnje vrijeme promatrao tamošnji život, opet je na svakom koraku mogao doživjeti da makar je duh genijalnoga pjesnika osudio brak filistarski i makar mu ti isti filistri povlađuju, ipak taj brak čine upravo kao da je najsavršenija uredba i vise na svim tim ustanovama kao šišmiši na zidu. Ah — i nije dugo mogao izdržati u toj prvoj zemlji filisterije koja je navukla na se doduše mundur junaka ali zato je opet »samo ogromna kasarna filistarskih falanga«, kako je Janko razočaran i bijedan nazvao Germaniju.

No još uvijek gorio mu duh da traži i ispituje, da kupi znanja, makar da mu je razbor govorio unaprijed kako je sve to nastojanje uzaludno. Još mu bila nada u tome da ne samo kao motritelj nego i kano suradnik učestvuje u proučavanju svijeta.

To ga skloni da se povrati u domovinu. Ovdje se uistinu dade odmah na rad. Izabraše ga u sabor. Držao im govore, branio nazore, sav svijet mu se divio a nitko ga nije slijedio, i njegovi prijedlozi padali su već unaprijed. No jedan mu prijedlog prihvatiše, izvedoše ga, ali eto, zlo i naopako: ono što je htio ukinuti, promijenilo je tek formu i dosadašnji svoj izvor pa probušilo nov oticaj i širilo se drugim koritom. No glavno što ga je činilo upravo nesretnim bilo je što je opet vidio kako zloća ljudska i glupost ljudska svoje orgije slavi. Slušao je kako slave slobodu ljudi koji je danomice u najprimitivnijim njezinim pojavima i oblicima vrijeđaju i kidaju, koji zadobivenu vlast znadu upotrijebiti, samo da tu slobodu svakojakim sredstvima unište, i još uz neopisivu bestidnost imadu lica da poštenim ljudima koji se uistinu za slobodu bore bacaju uvredu divljaštva u obraz. Uvjerio se u potpunoj mjeri da se nazori i ideje što ih je ljudski um stvorio, u praksi navlače na svakojake kalupe kako je komu u prilog.

Ne čekajući ni svršetka trogodišnjoj zakonarskoj periodi ostavio je i sabor i domovinu pa pošao opet u tuđinu.

Htio je olakšati gorljivomu pregnuću duha time što je stao izučavati umjetnosti i lijepu knjigu.

Prođe diljem Italiju, srednju Evropu i Bog bi znao kud sve nije lutao. Oko je njegovo tolikokrat uživalo, ali duh sa svojim refleksijama onemogućivao mu svaki užitak. Apsolutnosti koju je tražio nije našao nigdje. Klasicizam pada pred gotikom, da joj se poslije osvećuje u renesansi, koju opet redom tuku i barok i rokoko i imperijalizam i najposlije trijezni goli stil mediokracije tridesetih godina, podignut na prijestolje umjetnosti zajedno s prijestoljem protopurgara Luja Filipa.

Koje generacije imadu dakle pravo? A svaka je mislila i misli da je njeno doba pred pređašnjim neizmjerno naprijed pokročilo.

Janko se sada sasvim razočarao, tako da ga je stala mučiti ne samo dosadašnja sumnja nego i strašna zasićenost, gotovo dosada. On je počeo silno patiti, nije trpio više ni ljudi ni njihovih tvoriva, i u takom raspoloženju duše osjeti silnu potrebu da odbjegne svijetu i po uzoru tolikih umnika život svoj askezom učini podnošljivim i bližim koncu.

Tako se eto povrati kući.

— Nije bilo vrijedno! — klikne prošav sve te uspomene, a bila je jur kasna noć.

— Pak i sada, je li vrijedno još trpjeti tu dosadu? Ta šta mi koristi bježati od ljudi i svijeta kad u mojem mozgu ipak žive? Što mi može koristiti askeza? Najposlije, bolje bi bilo! — i on ne dovrši misli. Stidio se nje, naposljetku čisto se stao plašiti, i on zapali luč. Sad opazi na zidu lik djeda Kristofora.

— Otkuda taj ovdje? — i Janko problijedi. Znao je naime da slika nije prije ovdje visila. Uvuče mu se u dušu nekakvo praznovjerno osjećanje. Nije on znao da ju je kasnar u slavu njegova povratka ovamo smjestio, misleći time gospodara svoga osobito obradovati, jer mu je poznato da je Janko odnekada najvolio taj portret. Janko je pak držao to nekakvom slutnjom. Dakako, pred razborom se njegovim taj čas to praznovjerno ganuće raspline u ništa, ali misao sama više ga ne ostavi.

— Pa i jest — on se ubio kad je vidio da neće nikada izumjeti zlata — rekne Janko glasno, da tiše nastavi: — I ja sam se uvjerio o ništavilu pregnuća ljudskoga duha, pa mi je ono tek muke i bijede zadalo. Zašto da duljim? Napokon i askeza nije nego polagano samoubojstvo. Da, više je filozofije u njoj — ali vrag po filozofiji — no djed Kristofor uzeo otrova iz fioke, a ja ću, nasljedujući primjer druga u zvanju, staroga Seneke, prerezati sebi žile!

I segne u džep za nožićem i sjedne mirno opet u naslonjač. Izvana prodirala polutama prvoga dana, i siva joj boja činila se Janku užasno dosadnom. Na obadva lakta prereže si uto žile.

Sljedeća stranica→