Janko Borislavić/XIV.

← XIII.

Janko Borislavić XIV. autor: Ksaver Šandor Gjalski

XV. →

XIV.

Slijedeći dan opet je pošao Janko u Muhakovec. Nadao se da će tamo naći Doricu. Pače koji put mu došlo kao da drži da bi najbolje bilo da se povjeri Evelini i u nje zamoli pomoći. Istinabog, taj čas otklonio bi takvu namisao, jer se je sjećao zaljubljenih pogleda stare koketke. Inače on bi već tada bio podoban takvo što učiniti, jer želja da se upozna s Doricom bila je tako silna da se on ne bi više ustručavao od toga jedino poradi svoje inake nepovjerljivosti. On se uopće u svemu nekako izmijenio. Sama se vanjština preobrazila. Iz sagnuta, gotovo u preranu starost ugrezla čovjeka mrkih blijedih obraza, upalih očiju i uleknutih prsiju, eto sada snažna, plećata muža odvažnih crta u licu, doduše još uvijek blijedu, ali čisto rasplamćenu od života i krepčine. Isto mu se tako i prsa nadimlju i izgledaju kao ispupčena. Učenjačka njegova glava, prije uvijek poniknuta, sada se visoko diže. Jednom riječi — čitav momak. U duši je ništa manje postao drugi. On — stari preziratelj svega svijeta, koji je izgubio ljubav i vjeru u sve pa stoga bio nepovjerljiv, plah, neodlučan i bez svake energije, sada smišlja osnove, jednu smjeliju od druge, kako će osvojiti srce male Dorice. Tako i sada kod Eveline. Jedva što je uljezao u dom njezin, a nije je ni pravo pozdravio, kamoli upitao za njezino zdravlje, već joj pripovijeda sa širokim smijehom da je jučer sreo »malu krasnicu« iz Jagodovca i na koncu prišio tobože od obijesti: »Ali duše mi — vi niste krivo rekli — to je — može se reći — nešto fino — pravi anđelak!«

Evelina se najprije grohotom nasmije, a zatim lukavo ga pogleda žmirkajući očima i grozeći mu se kažiprstom.

— Dakle — što sam rekla! Eto ga na — imam ja uvijek pravo. Gospodine moj, ne vjerujete li mi sada da imade ovdje krasnih gospođica! (Borislavić doista nije nikada takve sumnje izustio pred Evelinom.) — Zar ne, ova je kao božica iz Edena, ili kao huritka (o bijedna Dorice, kome te sve prispodablja!), — ili — da — da — to vam je prava Loreleja. No velim vam — ona je pod posebnom mojom zaštitom, čuvajte se, Don Juane! Eto — eto, dakle i vaše ledeno srce!

— Lijepo je djevojče! — odvrati Borislavić sileći se na nehaj, a riječi samo što mu nisu kliktale od zanosa.

— Ta vi ste, susjede, sav u plamenu. Pa znate šta, da li pogađate? No da, ja ću vas upoznati s njom.

— Hoćete li? — klikne veselo Janko koji se nije nadao da će tako brzo doći cilju.

— Ma zašto ne? Znam ja što je ljubav, pustite — ne koristi vam da se branite. Vidim ja da ste eto preko ušiju zaljubljeni. Dakako, ma smijali se vi i kimali glavom koliko hoćete. Znam — znam što je ljubav. Nisam doduše bila sama tako sretna da nađem dušu koja bi me bila razumjela, no opet ja rado pomognem svakome tko ljubi. Mladi ljudi neka ljube, za to su ovdje.

— Ta ne radi se o tom da li ja ljubim ili ne ljubim. Ja nisam čovjek od svijeta, vi ćete znati to; no priznajem, bit ću vam blagodaran ako me upoznate s malom ljepoticom. Onamo ne smijem da idem, možete dakle jedina vi da mi budete na ruku. Uostalom, vi se varate ako mislite, — -, e — što bih ja — ta eto me starca.

— No — no — okanite se toga! Najposlije od dokolice — znate, tek za šalu, — djevojka je doduše lijepa, al ja mislim da ne zna ni čitati. Ali mila je i upravo divna. Svakako ću vas upoznati. Mogu ja to!

Da joj ugodi, uzme Borislavić hvaliti ukus glede slika na stijeni. Uistinu bile su to same užasne packarije još iz četrdesetih ili pedesetih godina: same djevice u fantastičkim kostimima s golubovima na malom prstu, s crvenom ružom na grudima i stojeći u očekivanju na prozoru viteškoga grada ispod kojega se vuče drum na kome se u najdubljoj točki vidi putna kočija i postiljon pušući u trublju; ili opet djevice zalutale na hridi morskoga žala, mašući ili od žalosti ili od radosti prema sitnoj jednoj lađi koju je doduše umjetnik naslikao u takvoj daljini da je jarbole mogao nerazgovijetno nacrtati. No zato je opet naslikao na palubi posve jasno muškarački lik koji odanle rupcem maše. Romantici su podnosili takve sitnice — a romantična Evelina zanosila se za svim što je tomu slično.

Evelina se na tu pohvalu slavodobitno nasmiješi, a Borislavić, da je još više predobije, kod prve zgode ulovi joj ruku i poljubi je.

Evelinu to dirne tako da je odlučila svoje obećanje još danas ispuniti. I zbilja pošalje momka s košaricom punom svakojakih slatkiša u Jagodovac i dade poručiti staroj gospođi da osobito lijepo zahvaljuje za onomadnji lijek, a budući da i danas pobolijeva pa joj je teško bez društva, to moli neka bi izvoljela gospođica Dorica barem za koji čas k njoj doći.

Sad je ona s ništa manjom nestrpljivošću od Janka iščekivala djevojku. Posve ju je srvala strast da se uplete u tuđe ljubavne stvari. Uzdizala je radost, nada, užitak da će možda utrti početak kakvu malom romanu ljubavnomu i rasplesti mreže u njenim očima nedužne intrige. Nije se posve pouzdavala da će njezino poslanstvo biti od uspjeha, no imala je ipak malo nade da će poslani dar udobrovoljiti gospođu Jagodićku, za koju je znala da nju — Evelinu — ni na koji način ne može da trpi.

Začudo Dorica dođe, doduše tek poslije podne. Evelina je upravo u salonu natočila Janku crnu kavu poslije ručka. Janko bio već gotovo zlovoljan što Dorica ne dolazi, a Evelina ga namučila dozlaboga svojom silnom sentimentalnošću.

Kad je djevojče došlo, otme se i Janku i Evelini radostan usklik. Dorica se silno smete. Žarka rumen oblije joj lice i, zastiđena, posve zbunjena, ne koraknu ni naprijed ni natrag. I pred očima samo što joj se ne zamagli, zamijetivši eto ovdje pred sobom nepoznata gospodina od jučer. I strah, i stid, i radost, i ljutost, sve to u isti mah prođe dušom njenom. U dobroj svojoj nedužnoj pameti nije, dakako, ni izdaleka mogla pomisliti da je Evelina taj sastanak udesila. Tek nije se mogla od čuda sabrati da upravo taj čovjek tu sjedi.

Dobrano odulji čas ostala je onako zbunjena na pragu među vratima. A bila je prava milina gledati je takvu. Na lijepom licu lebdio čudan, u zabuni dražestan smiješak, krupne sjajne oči zagledale se izgubljeno, a glavica spustila se nešto naprijed, jedna ruka zahvatila ključanicu i neodlučno je držala, a vršak lijeve nožice, na koju se djevojče sasvim uprlo, virio sam od sebe u nedužnoj koketeriji ispod ruba odjeće. Svjetlo sa suprotivnih žaluzija baš je donle — do njene glave — palo uskim snopom sjajna traka i obasjalo plavu punu kosu.

Borislavić, očaran divnom prikazom, ostao je sjedeći na stolcu, zaboraviv ustati. Evelina se, dakako, prva sabere. Skoči pretjeranom radosti sa svoje chaise longue, potrči sitnim koracima k djevojci, baci joj se oko vrata i silnim tronućem izljubi je nekoliko puta. Kićenim riječima počne joj zahvaljivati što se pozivu odazvala i što nije nju sirotu bolesnu zapustila. Tek poslije toga čuvstvenoga prizora uzme je za ruku i povuče dalje u dvoranu. Janko se međutim digao sa stolice i Dorici duboko poklonio. Ona pak, još uvijek smetena i nesigurna, nije se ni usudila da digne oka prema njemu pa tako nije ni odzdravila na njegov pozdrav, nego je, sveudilj ljupko se smiješeći, prolazila uz Evelinu i — da si pomogne — gledala samo u nju.

No Evelina dosjeti se i povede Doricu ravno k Janku.

— Eto, gospođice Dorice, dopustite da vas upoznam s gospodinom Borislavićem, vlastelinom iz Jazvenika. Gospodin vas već pozna, pripovijedao mi je.

Dorica se sada nešto trže. Čudila se i gotovo joj nije drago bilo da je ovo Borislavić. Ta Evelina joj je još jučer opisala Borislavića kao pravoga zmaja ili vukodlaka, a ona napokon bila svomu neznancu posve dobra i oprostila mu što joj je progovorio; a gle sada, njezin neznanac i taj Borislavić isto je lice.

I Janko je osjetio neku nesigurnost. Bio je naumio da će djetetu štogod krasno i ugodno reći, da će se ispričati radi svoje jučerašnje drskosti. Ali nuto — sjetio se onomadnjega sna — gle — baš kao da je zbilja: Evelina dovodi mu Doricu. To ga zbuni da nije odmah ništa znao reći, nego se tek djevojci naklonio.

Evelina bila je suviše vješta društvu a da ne bi znala skoro zapresti razgovor koji sve prisutne zbližava. Tako je i sada uzela malko ovo, malko ono govoriti, čas Janka štogod pitala, čas Doricu, i za nekoliko časova ostavi Janka i Doricu prvašnja smetnja. Jedva što se djevojka u razgovor umiješala, već se on stao ispričavati radi svoga jučerašnjeg čina.

— Nemojte se dakle ljutiti na me! — svrši on.

— Pa ja se nisam ni ljutila — odvrati Dorica prostodušno.

— Nipošto nije bilo od mene lijepo. I ja sam žalio.

— Ah, gospodine Borislaviću — umiješa se Evelina — gospođica nije kakva varoška gizdavka koja bi sve strogo uzimala.

— Ma da — potvrdi Dorica.

— Ne, ne — uzme Janko — ja se tek usuđujem da mislim na oproštenje ako istaknem svoju davnu želju koju sam gojio od prvoga trenutka. Odmah sam zaželio da vas upoznam. I danas držim se sretnim što mi slučaj daje zgodu da upoznam takvu krasnu gospođicu.

Evelina se uto udalji iz sobe.

Dorica se smete na te riječi Jankove. Krv joj poleti dovrh čela. Nije se sjetila da bi joj tko ikada ovako govorio. Bude joj čisto tijesno u grudima od nekakve zabune — šta li, te je osjećala da su Jankove oči uprte u nju žarkim pogledima. I mada se nije usudila da podigne lice k njemu nego je sveudilj postrance na sunčanu pjegu na podu pogledavala, ipak nije to zato činila što bi je riječi njegove i pogledi njegovi ljutili, naprotiv, ona se stala u sebi diviti kako li je mogla Evelina opisati Borislavića onako čudesna. Ta njoj se pričinja toliko dobrim i čisto su joj drage njegove riječi. Tek je žalila što se nije bolje i ljepše odjenula.

Evelina nađe ih šuteći. Zato hitro zaprede opet razgovor u koji je nju i njega neprestance upletala. Janko se divio blagoglasju njene riječi i načinu govora. »Gle, kako je zvučan i blag ovaj glas. Oh, kako se divno otvaraju i zatvaraju ova krasna ustašca, ta ovaj nevini dobri smiješak, ove drage jamice na svakom obrazu, sretan li onaj koji će smjeti ondje je poljubiti!« — govorio za sebe Janko.

Doricu su nekako slične misli saletjele. I ona se divila i razblaživala od blagosti njegova glasa, i ona je sebi napola neznano priznavala da je Janko lijep čovjek. Njena zabuna, njena plahost pod dojmom Jankovih riječi i njegove blizine, čedne i spokojne, svakim je časom bila manja i najzad otprhnula nekud netragom, a u duši joj zasja prijatna radosna povjerljivost i sigurnost kao što proljetnoj mladoj travi nestaje bljedoća pod toplim trakom sunca a zalijeva je svježa bujna zelen travanjskih dana.

Svakim joj trenom bilo više voljko, više mekano oko srca i duše!

Evelina pozove svoje goste da pođu dolje u bašču. Dorica s nepritajenom radosti prihvati prijedlog i u isti čas digne se sa svoga stolca.

U bašči nastojaše Janko neprestance da hoda pokraj Dorice, no ona kao da nije toga opažala, jer se je posve prepustila djetinjastoj veseloj razigranosti i svaki čas odjurila naprijed ili opet zaostala ako je opazila kakav osobito lijepi cvijet. Nije ona jošte znala ni mogla znati da tko može čeznuti za neprekidnom njezinom blizinom, niti je još nije premamio onaj slatki pokoj, ona časovita prelesna sumornost, koja se zna slegnuti na zaljubljene duše i koja čini da najviše voliš negibanju, tonuću, prepuštanju. Njoj bijaše još potreba da se radosti, što joj uzdiže svu dušu, prepušta u veseloj malne djetinjskoj bučnoj igri. Nije potrajalo dugo, i ona je uz glasno milo kliktanje, uz srebrozvuki bezbrižan smijeh, uz kratak napjev kakve pjesmice stala poskakivati naprijed, trčala amo i tamo u svakakvoj igri, hrlila od jednoga kuta do drugoga. A bila je prava milina gledati je u tim skladnim gibanjima lastovna joj mlada tijela, vidjeti ono divno lice, sjajno od mlade radosti i zažareno od trke, od čega li, i gledati onu sjajnu kosu, nešto u nered dospjelu, da su se zlatne niti pojedinih vlasi u svijetlu zraku ljeskale i bliještale i u valovima uzduha kao ploveći lebdjele.

»Ah, dragi, nevini, sveti stvore, kako me ti tu dragosno oblijećeš!« — šapne Janko, gledajući za njom i sveudilj slijedeći njene korake. Nekoliko puta htjede da isto tako potrči, da se isto tako podade veseloj radosti, da joj bude bliži.

Ujedared stane ona baš pod sjenom visoke, stare lipe i sjede na klupu, kao izmučena od trčanja. Sva se prisloni nauznak na staro stablo i oba lakta spusti nemoćno daleko od sebe. Janko pristupi tik do nje.

— Oj, kako ste lijepi, gospođice Dorice! — Eto — pravi anđeo s neba! — klikne on posve prevladan zanosom.

— Ma nemojte da griješite! — prekine ga Dorica. — Anđeli su sveti i Bogu dragi, a ja — ah — koliko puta me moja dobra stara majka mora prekoriti što nisam onakva kakva bih morala da budem.

— Ne, ne, lijepi ste, lijepi ste, i ja vidim da ste dobri. Jest, jest, ja opet velim da ste anđeo!

Dorica se zastidi i sakrije lice u veliki struk cvijeća što joj ga Evelina savila odmah kad su došli u bašču. Nije se ona ljutila na Janka, niti su joj bile neugodne njegove riječi, tek ih nije mogla pojmiti, te je u sebi šapnula: »Gle, kako je dobar i blag!«

— Gledajte ovo cvijeće — uzme opet prilično nesigurno Janko — kako mu ja zavidim! — Stante, dajte mi da ga se barem taknem — reče, iskreno želeći da se takne stvarce koja je netom bila na licu njenom.

— Pa eto vam ga! Ali ne, ne — ljutila bi se gospođica Evelina da vidi. Dat ću vam evo ovo najljepše — i ona istrgnu iz struka dva-tri cvjetića.

— O hvala vam! — klikne on i, dok mu je pružala cvijet, ulovi joj i poljubi ruku.

— Zaboga, što radite — prekine ga Dorica i istrgne ruku. — Ta nisam ja gospođa. — Oćuti kao neki strah i stid, no bude joj opet ugodno i slatko u unutrašnjosti. Nešto žarko i silno provali joj iz neznane strane duše i zalije se cijelim tijelom, pa ona morade ravno pogledati Borislaviću u oči. Njegovo plameno a opet dobro lice usiječe joj se duboko u dušu i samo što ne požali da mu je onako naglo istrgla ruku.

— Došla je Klarica po vas — javi se taj čas Evelina koja je bila još prije otišla iz bašče, tobože prigledati oko gospodarstva.

— Po mene je došla? — nešto uplašeno upita Dorica. — E dakako, već je kasno! Odavna bih morala biti kod kuće. Stara je majka sama, pa će se ljutiti.

Dorica uzme se praštati od Eveline. Ova uhvati zgodu da joj prišapne neka ni na koji način ne kaže da se je ovdje sastala s Borislavićem. To učini da je Dorica opet pala u pređašnju smetnju, pa nije sada pravo znala kako da Janku rekne »zbogom«. Tek u času kad je već polazila, izlane jedva primjetljivo: »Laku noć!« — i rumen joj se razli licem.

Sljedeća stranica→