Janko Borislavić/XIII.

← XII.

Janko Borislavić XIII. autor: Ksaver Šandor Gjalski

XIV. →

XIII.

Dorica je staroj majci kod kuće sve kazala. Samo je zašutjela susret s nepoznatim joj čovjekom. Čavrljanje Evelinino o Borislaviću također spomenu među ostalim. Starica tek zlovoljno odvrne i progunđa nešto na zube, kao da luda Borislavić spada k ludi Evelini: »Našao se par!« — i ostavi djevojku samu. Ova se sada najprije presvukla u svakidašnju odjeću. Kod toga nikako joj nije bilo moguće da ne pomišlja svejednako na nepoznatoga čovjeka. Svaki joj čas naletjelo pitanje: tko li je?

I poslije diljem cijeloga dana najviše je mislila o njem i uvijek se jednako pitala.

Ljutosti kakvoj što ju je nagovorio, nije sada više bilo ni traga. Naprotiv, sjećajući se svega, svaki bi se čas ljubazno i nekako obijesno nasmiješila. Uza to sililo ju je sve da bude vesela. Sva okolina činjaše joj se svjetlijom, ljepšom, i kao da se poput nje nečemu raduje. Sav je dan pjevala, svoje ljubimice milovala više nego drugda. Nije znala ni pomišljala da bi to bilo u kakvoj svezi s jutrošnjim susretom; no tek se trebala i najmanje sjetiti čega, odmah bi zamnio srebrozvuki smijeh i pjesma bi još jače zaorila. U njoj proklijalo nešto novo, neko čuvstvo, dosad nepoznato, a ni sada posve jasno, no zato snažno i bodro, koje ju je ispunjalo i zadovoljstvom i znaličnosti. Stoga krasne njezine oči urone kadagod u daleku daljinu te ondje sanenim žednim vidom kao izgubljene lutaju. Pa ma kako bilo, one svejednako susreću ondje žarki pogled tamnih krupnih očiju neznanca, gledaju njegovo lijepo zamišljeno lice koje im se neizrecivo dobrim pričinja. Ako bi se zastiđeno prenula iz tih sanjarija, onda joj bilo da je sada jur pred sobom nastojala ispričati drskost njegovu što se je usudio da joj progovori.

Uvečer po svršenu poslu duša joj se još uvijek lelijala. Samo sada joj bude nekako teško, gotovo bolno u duši. Mučilo je, što prvi put liježe u postelju, a da staroj majci nešto taji. Jedan čas — eto — samo što joj sve ne ispripovjedi, no ipak ne smije. Isto joj tako ove večeri prvi put dođe da se ne može u svjetlu svlačiti. I još odjevena utrne svijeću. Nije znala zašto; bojala se — ne — nije se bojala da bi tko vidio, ne — na to nije mogla ni misliti — ali to joj svjetlo nekako smetalo, ujedared kao da se stala sama sebe stidjeti i — rekao bi — osjećati da to njeno tijelo nosi u sebi nešto tajanstveno.

Usnuti nikako ne mogaše. Još nikada joj nije tako bilo. Kao da se osjeća u grudima sapeta — bilo joj oko srca i tjeskobno i porivno. Hlapat njegov kao da je bio žešći i žurniji. U glavi pak bujno se rojile svakakve misli koje su svejednako kružile oko današnjega susreta, i činilo joj se da još uvijek počivaju na njoj one iste neobične plamene oči neznančeve. Jedan joj trenutak malone bilo kao da izvana — iz tihe mjesečine netko na nju gleda. Prestrašena povuče pokrivalo preko glave, zakopa glavu u jastuk, ali sve uzalud — uzalud!

Ne mogaše je minuti taj osjećaj pogleda, i čisto na — to su iste oči kao i kod susretaja! To ju je silno uzrujavalo. Od neke strašne vrućine sva se uznojila. Iz sobe stare majke čulo se da starica glasno hrče. Dorica se pridigne sa postelje i, ne oklijevajući dugo, pođe k prozoru te ga otvori. Izvana zalije se širokim valom svježa noćna hladovina. Sada joj bude laglje. U srcu joj zatreperi nešto voljno i razmiljeno, i ona nije mogla da se udalji od prozora.

A noć je krotko sanljivo disala, i iz trave strujao je zadah vlage. Tamo negdje daleko zarzalo ždrijebe, a još dalje ili bliže drhtao zrakom tanak nekakav sitan glasić za koji se ne zna da li možda dolazi ća tamo od planine ili ga evo ovdje dolje u travi diže k mirnom nebu sitan kakav kukac. Kraj okrnjena mjeseca na svodu lagano se i razderano vukli mali oblačići i zažarili se prolazeći zlatožutim blijeskom a na zemlju bacali sive pomične sjene.

Dorica se sneno naklonila na prozor. U njoj ozvanjali nekakvi nerazgovijetni glasovi duše, u srcu ju je od časa do časa nešto svijetlo obasjalo i nešto tajanstveno poput sjena plovilo njenom nutrašnjošću. Dugo je tako nepomično ostala kod prozora.

Dolje pak na svom običnom mjestu kod pčelinjaka stajao Janko. Kakva čuvstva, kakvi porivi, kakav zanos ispunjao mu dušu, dade se tek naslutiti; opisalo toga nije još nijedno smrtno pero. Čas se lomio od raskošne požude da bude kraj djevojke, da je u naručaj vine i poljupcima obaspe; čas se opet zanosio ljupkom djevičanskom prikazom, razmiljavao se i razblaživao od nevine čiste dražesti koja je pršila od cijele djevojke i čitava prizora. On se kleo u sebi da mu je duša slobodna od svake pohote i da ničice pada pred svetosti djevice, a ćutio je silno da sva sreća njegova zauvijek stoji uz ovaj dragi, prekrasni stvor.

I davno je jur Dorica otišla s prozora, a on je još uvijek kao ukopan stajao na istom mjestu i sve se jednako opajao misleći na nju, sveudilj čeznuo za njom — za jednim barem daškom njene blizine.

Sljedeća stranica→