Janko Borislavić/XI.

← X.

Janko Borislavić XI. autor: Ksaver Šandor Gjalski

XII. →

XI.

Te noći imao je Janko čudan san. Sanjao je da se je upoznao s gospodičnom Muževićevom, a ona da mu je nešto predala u ruku što nije mogao odmah raspoznati, a najzad bila to Dorica. On se na taj san probudio. Svojom filozofijom nije zadržao doista vjere u Boga, ali je u sne malone vjerovao. I on nije više sumnjao da će s pomoću Muževićeve doći do Dorice. »Napokon — zbilja — san je svakako najčudnovatija strana ljudske duše i svakako je najbolji poznavalac i motrilac kako ljudi tako i prilika; najzad, on je navjernije pomagalo ljudskome instinktu!«

Janko bude sada još stalniji u svojoj odluci da ide u Muhakovec. San, taj zamjenik Mefista prošlih generacija, utvrdio ga. Sutradan zbilja odveze se onamo. On, koji je bježao od ljudi, sad se je bez ikakve muke spremao na taj put, pače veselio mu se u nadi da će tako još danas možda doći u društvo Dorice.

Muhakovec leži samo nekoliko minuta od Jagodovca preko brijega. Dvor, zidan na jedan kat, stajao je u sredini lijepoga modnoga parka.

Domaću gospodičnu nađe u salonu gdje leži na chaise longue. Bila zamotana u bezbroj šalova, no opet tako da joj koketljiva frizura nije ništa trpjela. Kad joj je sluškinja dohrlila javiti da je došao Borislavić, u prvi mah nije gotovo mogla vjerovati, onda se snebivala od čuda, a najposlije od ljutine htjede da svisne što nije u toaleti. Tako nesretna može samo ona biti! Drugda je svaki dan priređena, a upravo danas ne — oh — bogovi baš je progone. A on bogat — otmjen — poetična duša kao i ona — neoženjen! — Da ga pusti te bi čekao — a — kako bi to opet! I nije bilo druge, morala ga primiti ovako.

Nakon predstave umoli ga odmah neka izvini što je ovakva (upotrijebila je riječ en legere makar nije umjela francuski), no jučer da je naglo oboljela, malo da nije danas na odru; tek ju je spasio nekakav lijek što joj ga je iz susjedstva poslala neka stara ženska«; još danas ne može pravo na noge, — ali poslovi — sirota je sama — pa joj nije moguće da misli na potrebitu njegu.

Borislavić je govorio malo ili gotovo ništa kad je ona već udarila u silno slavljenje Jazvenika. Oh, kako je starinski grad za nju od osobita tajanstvena čara, ne može ona toga ni iskazati. Ah, to mora da je pravi »Eldorado«. Od prve svoje mladosti ona u Jazveniku nalazi »Čimboraso svojih želja« — oh — ideal njena života bio bi živjeti u takvim tamnim sobama, šetati se podvečer po gradskim zidinama i gledati u šančeve. Da, zacijelo ima u Jazveniku duhova? Kako ne, nema sumnje da je u kome-tome zidu uzidana kakva nesretnica ili tomu što slično.

Borislavić malo da se nije preplašio i pomislio, da ima pred sobom posve ludo čeljade, i padne u zabunu što da joj odvrati. Počinjao žaliti što je ovamo došao, a najviše ga mučilo kako da otpočne štogod o Jagodovcu i da tako saznade ma što o Dorici. Uzalud nastojao svratiti govor na svoju, domaćica vazdan opet o svome poetičnome poimanju Jazvenika i — što više — stala se razmetati riječima o svojoj žarkoj toploj duši.

Evelina pl. Muževićeva bila, što se kaže, stara usidjelica, ili kako su obično njeni susjedi govorili: stara parta. Prevalila jur svoju četrdesetu, a izgledala još starija. Bila do ekscesa suha, dosta visoka, maljušne njezine očice bile jasnomodre — sama ih poredila cvijetu potočnice, ili bolje, kako bi ona rekla: vergissmeinnicht; a drugi nalazili da su više slične očima njenoga napô slijepoga psića Zampe, koji je ostao kao jedini ljubavni zalog davnoga jednoga štovatelja i koji je po njenome uvjeravanju bio pravi King Charles, a uistinu nije bio nego pseto najobičnije bagre, ali zato zlobno da se Bog smiluje, i lajalo, da bi ti uši mogle otpasti. Neka sličnost bez sumnje bila je među oba stvora. Evelinini ovješeni smeđi »lokni« podsjećali su svakako na klapasta ušenca Zampe. Stari ljudi pripovijedali da je Evelina bila lijepa djevojka, ali unatoč tome i makar je bila jedino dijete u svojih roditelja te je zapao cijeli Muhakovec, ipak ne nađe muža. Zaručnika, dakako, bilo počevši od sedamnaeste pa do trideset pete u neprekidnom redu. No neka zla kob, nesretna zvijezda, što li, sakrivila da se svaka prigoda u posljednji čas raspala i Evelina opet ostala na cjedilu. Tvrdili bedasti ljudi da je tome kriva romantična ćud gospodične. Istina je tek bila, da gospođici Evelini ili, kako je na krstu nazvaše, Evici, ne bijaše ništa tako milo koliko mjesečina, gromovi, strijele. Ona je izdisala u želji za time da bi u dvor Muhakovec upao kakav razbojnik s nakanom da joj bodež u srce rine, a onda — naočigled »snježnih« njenih nevinih grudi da padne pred nju na koljena i proglasi se njezinim robom. Dakako, to bijaše tek san, u zbiljnosti zadovoljavala se ona i s manje romantičnim odnošajima — osobito u poznijim danima — no opet u duhu svome znala je ona i svoju ljubav sa posve realnim pojavom svoga špana-seljaka zaodjenuti nekim romantičnim plaštem. Bila ona u tom pogledu u neku ruku ženski Don Quixote svoje vrsti. Zato nije taj špan bio u vrijeme trubadurskih časova pred njenim očima prost seljak Grga, nego je gledala u njem neku vrstu Essexa.

Uopće ljubav bila je u njenim mislima ono što je na svijetu najuzvišenije. Najvećma je cijenila ljubav u kojoj se mnogo plače. Otkada je za nju nastupilo vrijeme da joj nije bilo lako predobivati druga srca muškaraca negoli ovakva kakvo je tuklo u Grge, od onda pomagala je sebi tako da se je rado plela u tuđe zapletaje srca i, vjerna svojim nazorima, najvoljela je svačiju ljubav potpomagati. Za Borislavića, za kojega su joj toliko čudnih stvari kazivali, bijaše ona odavna načistu da je cijeloj njegovoj »tuzi« kriva nesretna ljubav. Zato bijaše on od prvoga časa za Evelinu povod neprestane izvjedljivosti. Ta izvjedljivost bijaše još jača jer ga je znala u tamnim sredovječnim zidinama Jazvenika grada, »gdje dusi svake noći orgije slave, gdje se nekoć zlato pravilo, gdje su pod zemljom tamnice bez dna i bez svjetla, gdje su podzemni hodnici na milje daleko«.

Zato nije Evelina nikako mogla da sada, imajući tu napô mitičku osobu pred sobom, iz svoje uzbuđenosti i razigranosti prijeđe u svagdašnjost, te je Janka natjerala gotovo do očaja. Nevješt svakomu društvu, nije sebi nikako znao pomoći. Strašna dosada stala ga mučiti. A Evelina pogotovo uzela tu mučaljivost s njegove strane tumačiti na svoju ruku. »Dakako — nesretan u ljubavi!« — mišljaše u sebi i dalje njene riječi prevukle se glasom punim smilovanja i nježnosti, čisto vonjale po utjehi. »A što je baš k meni došao? — Oho — što je to? Dakako — on izvanredna natura — neobičan karakter — ja isto tako — gleich und gleich gesellt sich gern! — ma dakako, a ja čedna — ja luda -« i Evelinine blijede kao voda očice otpočele da se krijese, riječi joj postajale pozovne, iz grudi romonili čas teški, čas slatki uzdasi. Sad je posve nesnosna postala Janku, i on je nestrpljivo upita da li joj možda ponovno dolaze jučerašnji grčevi.

Evelinu porazi to pitanje. »Dakle zabrinut je za me!« — i malo da se nije silila na grčeve. Možda bi se onda u svojoj plahosti ohrabrio i kradomice je poljubio! No dok je ona tako još razmišljala, digne se Janko i počne se praštati. Evelina ga nikako ne htjede pustiti i pozove ga da prije razgleda bašču.

On ostane, pa ma koliko mu bilo mučno društvo Eveline. Sjetio se cilja koji ga je ovamo doveo. I makar je počeo poimati narav Evelininih pogleda te se od njih plašiti, ipak je sve to nadvladao i pošao s njom u bašču, držeći da mora s ovom ženskom biti u dobrome sporazumu jer je kod nje jedina prilika da se upozna s Doricom. Sjeti se i svoga sna od prošle noći pa sad pomisli da bi mu pače Evelina išla na ruku. Dakako, neprilika je u tome što mu je malone otkrila ljubav. Njene se oči gotovo vratolomno okretale gore k nebu ili se kao pijavice upiljile u njega. Jedan čas dođe mu na um da ma što slaže. Na primjer, da reče kako dolazi u ime jednoga prijatelja moliti za njenu ruku. Bilo mu već na jeziku, ali — najzad opet se stidio takva jogunluka.

Najposlije stala Evelina opisivati svoje srce koje je duboko i tajnovito kao gorsko jezero bez dna i nježno kao trepereći trak jutarnje zvijezde.

U Janka je sada prekipjelo i nije više mogao obastati kod Eveline. Ma koliko ga sustavljala, on se otkine. »O vi ste suviše plemeniti, vi mislite na moj glas, istina, da sami dulje ostanemo, svijet bi mogao svašta misliti, ali ja -« — rekla mu Evelina kod rastanka.

On je želio ići mimo Jagodovca. Upita je za put.

— Pješke možete — eto preko brijega — začas ćete biti ondje. Ali ne idite onamo. Stara Jagodićka mrzi sve Borislaviće kao živu nesreću. Ali — stante — ondje je sasma mlada djevojka, doduše ein Gänschen von Buchenau, no zato opet lijepa kao anđeo.

— Ne idem ja onamo, tek želim se prošetati!

On pošalje svoju kočiju praznu kući, a sam pođe putem kako mu je Evelina rekla.

— Čudak — rekla poslije Evelina sama za se — ili luđak. Bar sam bila dosta prijazna i nije trebao biti plah. No je li u me zaljubljen? Ili možda je htio da kod mene nađe utjehe poradi svoje pređašnje nesretne ljubavi. Da — da — gle, na to nisam mislila. Zbilja — a da — ja ću ga tješiti. Onda će shvatiti da imade još ženâ koje znadu duboko osjećati i visoko misliti. O, ja ću se makar žrtvovati!

Janko se međutim ljutio što je morao otići, no tješio se da je tim posjetom ipak postigao prvi uvjet daljnjemu razvitku. No da — ako nije sastao danas ondje Dorice, može drugi koji put.

Sljedeća stranica→