Janko Borislavić/X.

← IX.

Janko Borislavić X. autor: Ksaver Šandor Gjalski

XI. →

X.

Bilo je već kasno uvečer kad je gore u sobi kod gospođe Jagodićke družina još uvijek svoje poslove obavljala. Tek kada je na ormaru starinska i na dva alabastrena stupca smještena ura tankim hitrim mahom odbila deset sati, ustane gospođa Jagodićka i otpusti družinu. Sama pak uzme lojanu svijeću i iziđe iz sobe da prigleda da li je sve dobro zaključano i da li je vatra na ognjištu utrnuta. Dorica ju je za to vrijeme čekala u sobi. Kad se starica vratila, djevojče pristupi k njoj i poljubi je u ruke. Gospođa Jagodićka učini nad njom tri puta znak svetoga križa i još nekakav drugi znak čime je mislila očuvati je od zlih sanja.

Doričina sobica bijaše tik staričine, i starica ne bi nikada legla dok nije djevojka bila posve raspremljena i svijeća joj utrnuta. Tako bijaše i taj put.

Dok je starica u svome dubokom stolcu kod uzglavlja postelje počivala i glasnim šaptom molila molitve na čislu, svlačila se Dorica i uza to gunđala nekakvu pjesmicu. Prvo nego će leći, skoči još jednom u sobu k staroj mami i srdačno je izljubi, a onda ovako u košulji pobrza opet u svoju sobu, spusti se pred posteljom na koljena, uzdigne sklopljene ruke prama slici svete Bogorodice što je visila nad krevetom, pa uzme pobožno moliti. Kod toga je podizala vjerne oči gore k slici za koju su joj kazivali da je lik njene majčice, — a svjetlo svijeće oblijevaše ravno njezinu krasnu, pobožnošću zasjanu glavu.

Uto je starica svršila svoje molitve i rekla djevojci da odmah legne i svijeću utrne. Tako je učinila i sama.

Začas stali psi silno lajati i nikako da bi umukli. Gospođu Jagodićku na to ostavi sasvim san. Najposlije ustane, i jer je lavež dolazio sa strane Doričine sobe, pođe starica onamo pa oprezno stane uz prozor, zavirujući na sve strane dvorišta. Na polju bila sjajna mjesečina. Tankograni žitki vršci drveća spokojno se talasali jasnim blijeskom u svijetlim strujama mirna zraka, a valovi svjetla zalijevali svaki kut i gotovo nije bilo sjene. Gospođa Jagodićka ne mogaše nigdje ništa sumnjivo opaziti. Doduše, tamo na onoj brezi grane se — kako se čini — i sada miču te bi se okladio da je kakva ljudska prikaza ili pače kakav duh, ali gospođa Jagodićka pozna svoje breze pa se brzo umiri. Tek ondje na višku gdje je pčelinjak, pričini joj se da je sumnjivo, jer se psi sve jednako onamo vraćaju i laju uvijek na jednu stranu. Ali baš tu stranu zlosretnim slučajem zastire sjena. Nema sumnje, netko je tamo. E, dakako, smjera koji tepac na pčele. A one lijenčine — one lole — momci u štali — spavaju kao zaklani, ni da bi se koji pokazao mada psi tako strašno laju. Starica se i bojala i ljutila sve u jedan mah. Nije znala što joj je činiti da spase pčele. Stane naposljetku vikati kroz otvoreni prozor prema pčelinjaku. I zbilja ona jasno razabra kako se netko maknuo i — eto na kako brzim korakom juri pravcem k voćnjaku. Točno je prepoznala da nije odjeven na seljačku. To je još više uplaši. Nisu li razbojnici? Kod te pomisli savlada je užasna strava i stara sirota kao da se sva odrvenjela. Plaho se ogleda u kut k postelji Dorice koja je slatko i mirno spavala i jedva joj se dah opažao. Starici bude u taj tren — ni sama ne znađaše zašto — teško radi djevojke kao da se pobojala za nju. Za jedan hip napale je svakakve sumnje, zle slutnje, i stala pomišljati na pokojnu kćer. Sada se posve uzruja, u glavi joj šumilo i sjeklo kod sljepočica, te se najposlije vrati u svoju sobu. Tek za neko vrijeme malko se pridigla i mogla izići da vidi jesu li vrata dobro zaključana.

Nije potrajalo dugo, a psi opet kao prvo zalajali. Starica isto tako kao i prije silno se preplaši. Dođe joj na um kako je ipak teško u kući gdje nema muške glave. I ona pomisli na što još nikada nije pomislila, da se Dorici nađe čestit mlad čovjek koji bi se u kuću priženio.

Al što je to zaboga? Netko lupa dolje na vratima. Starica samo da ne obamre. Ona, inače junačka i hrabra, sada ne smije ni dahnuti.

— Eto ga na, došel je — gotovo, to je razbojnik. Dobro sam ja videla. Uh, ova današnja gospoda sa svojimi žandari nisu baš za niš. Kako to da more človek, na gradsku oblečen, dojti u takovo doba noči v moje dvorišče? Al briga koga za me. Dakako, na porez ne zaborave, a sada, da me taj tu zakolje. Ah, zeznal je da sem čera primila novce za herž.

Starici stali glasno cvokotati zubi.

— Molim, gospo, vaša milosti, otvarajte, domaći je čovjek, ne bojte se! — čulo se dolje. Starica dakako tek napola slušala. No taj pred vratima sve jače drmao i zvao pa najposlije probudio Doricu. Djevojka se u prvi mah preplašila kao i starica koja joj reče da su dolje razbojnici. No jer je ovaj svejednako molio i zaklinjao neka mu se tko javi, dosjeti se napokon starica nije li možebiti tkogod tko se pred razbojnicima sakriva. To je skloni da odluči nešto učiniti. Pođe niz stube — Doricu nije pustila sa sobom — i stane s nepoznatim razgovarati. Tako saznade o čem se radi.

Bijaše poznati joj sluga iz susjednoga dvora Muhakovca, od gospodične Eveline Muževićeve. Javio je da je gospodični ujedared silno pozlilo i da svejednako pada u nekakve strašne grčeve, pa da su ga poslali ovamo k staroj gospođi po kakav lijek.

Gospođa se Jagodićka, naime, bavila po »dobrome starom običaju« liječenjem svakojakih bolesti i u kući svojoj imala cijelu apoteku.

Čim je starica saznala o čem se radi, umiri se i pođe gore u sobu da potraži kakav lijek. Držala to ona u onakvom sitnom priručnom ormariću s nebrojenim odjelima i pretincima kakvih je koncem osamnaestoga vijeka i početkom devetnaestoga stoljeća bilo u svakoj gospodskoj kući. Rabilo se to onda za pohranjivanje listova, no gospođa Jagodićka, koja nije nikada ni s kime dopisivala, upotrebljavala je ormarić za spremanje sjemenja i svojih domaćih lijekova. Nije dugo trebalo da traži potrebiti lijek protiv grčeva. Našav ga vrati se opet dolje, no prije nego je otvorila vrata da dade lijek, morao je momak stupiti pred pokrajni prozor i stati u svjetlo. Gospođa Jagodićka bješe oprezna i još uvijek nije pravo vjerovala. Uvjerivši se da je to zbilja momak iz Muhakovca, otvori vrata i predade mu lijek, poručiv da će sutra i sama doći ili poslati gospodičnu Doricu da prigleda bolesnicu.

Momak krene žurno natrag. Tu prođe kraj voćnjaka gdje ga ujedared sustavi čovjek u kome je odmah prepoznao gospodina iz Jazvenika. Janko se zbilja cijelo vrijeme ovuda šuljao i bio čas prije kod pčelinjaka iz koga se ravno vidjelo u Doričinu sobu. U prvi kraj naravno zavodila ga na to ona silna provala strasti koja je u njemu bila tako dugo utomljena naukom a od časa u šumi njime neobuzdano prevladala. Kao lud kakav dječak ili kao kakav raskalašenjak veselio se svome otkriću i tresao se od razmahane krvi i uzbuđenih živaca kad je prvi put vidio kako se mlado djevojče svlači. Nije mu ni na misao došlo da čini nešto nedostojno, zlo i posve slično krađi. Razvaljenim očima slijedio žedno svaku kretnju djevojke.

Ali divna ta ljepota, sveta u svojoj savršenosti, ta dražest u svakoj kretnji djevojke, ona pouzdana njena sigurnost da je ljudsko oko ne vidi, zatim upravo porazna krasota prizora kako se Bogu moli, pa najposlije i ta uzana jednostavna sobica — sve je to uznijelo Janka. On se stao klanjati nečemu velikomu, nečemu sjajnomu, u čem je bez traga nestajala njegova pređašnja niska pohota, i on je sa zanosom slavio božansku divotu i anđeosku prikazu mile djevojke a da je bio oslobođen od svakoga grijeha. Pa kad su mu oči protiv volje suviše zapele za bijele nage ramenice, zastiđeno bi i poniknuo i pocrvenio, nazivao se razbojnikom i s bolnim tronućem pomišljao kako je nedostojno i nisko što tu krade pogled na taj prizor koji sačinjava najčarobniju stranu djevičanskoga života i koji je svet te mora da bude tajnom svakomu nepozvanomu oku. On osjeti neko smilovanje za lijepu djevojčicu i shvati kako je upravo sva ljepota čitave slike i njena mnogo jača snaga tek u čistoći njenoj. I sada bez velikoga naprezanja nadvlada posve pređašnju svoju pohotu i to dojakošnje opajanje tek ljepotom tijela, pa se uznese silnim idealnim poletom visoko gdje mu je moguće bilo zamijetiti i čar i miris djevičanske duše. Prvu večer otrgao se od daljnjega gledanja i gotovo lakše mu bilo kad je svijeća u sobi utrnula te je mogao onamo oči uprijeti a da se nije trebao bojati da će vidjeti štogod nego tek uživati u blaženstvu da je blizu nje i kružiti u sanjarijama o njenim snivanjima. Bilo mu u tome čistome poimanju slatko oko duše i ćutio je kao da je tek sada upoznao plemenitost ljubavi. Drugi dan čisto je tvrdo odlučio ne ići onamo, no — silno čeznuće uhvati ga podvečer, i on je morao opet potražiti mjesto kod pčelinjaka. I tako bilo svake večeri. Često, prečesto nije se mogao, dakako, nadjačati da mu krv ne usplamti i da mu sva duša i sve tijelo silno ne požudi posjed krasnoga mladoga stvora što ga je gledao; no svaki put silna snaga čistoće i svetosti koja je iz čitava prizora u sobici pršila, svlada sama po sebi takove bure u njem.

Sastavši taj put momka, htio se upravo vratiti k pčelinjaku odakle ga je prije vika starice otjerala. No onda mu pade na um da pita onoga, što je radio dolje. Momak mu sve ispripovjedi, pa i to da je gospođa Jagodićka poručila da će sutra doći ili gospođicu poslati da prigleda u Muhakovcu. Saznavši ovo Janko se odmah dosjeti da bi tako mogao priliku uhvatiti da se upozna s Doricom.

»Ma da — ma da, — i jedino tako! U Jagodovac neću moći nikada, pa ćemo putem Muhakovca. A valjda neće starica sama, možebit će Dorica. Oh — ja idem sutra onamo«, odluči Janko u sebi.

Sljedeća stranica→