Izaija (Šarić)/Glava 15.
Izaija (Šarić) |
1 Presuda nad Moabom. Preko noći je Ar-Moab prevladan, uništen; preko noći je Kir-Moab prevladan, uništen.
2 Uzlaze u kuću bogova, na visine Dibona, da plaču, Moab nariče za Nebom i Medebom. Sve su glave ćelave i svaka brada obrijana.
3 Po ulicama njihovim nose haljine žalosne, na njihovim krovovima i trgovima sve tuguje s suze lije.
4 Jauče Hešbon i Eleale, do Jahasa čuje se jauk, zato dršću ratnici Moaba, u njemu svaka duša očajava.
5 Srce moje tuguje za Moabom. Bjegunci su njegovi već u Soaru, u Eglat-Šelišije. Plačući uzlaze već uz brdo Luhit. Putem u Horonaim razliježe se jauk zbog propasti.
6 Vode u Nimrimu postaju pustinja, jer je usahnulo bilje, uvenula trava. Zeleni je nestalo.
7 Zato nose, što su prištedjeli i što su spasili, preko potoka vrbova.
8 Naokolo na međama Moaba diže se vika. Do Galima odjekuje jauk njihov, do Beer Elima jadikovanje njihovo.
9 Pune se vode u Dimonu krvi. Još domećem Dimonu ovu nesreću: jednoga lava na bjegunce Moaba, na ostatak zemlje.
Izaija (Šarić) |