Isušena kaljuža/U vis/VI.

← U vis / V.

Isušena kaljuža U VIS, VI. autor: Janko Polić Kamov

U vis / VII. →

VI.

Novac trošim lakoumno. Dogodi mi se te kuburim. Onda mislim: kad će stići novac? Bih li gdje uzajmio? ili zaprosio? I odmah, kako se stanem s takijem mislima baviti, ja se dojmim samoga sebe mračno, postidno i uvredljivo. Mene spoznaja bijede i jednostavno konstatovanje "nemam novaca" zbunjuje, kao da ja prosim ili kao da se mene prosi – milostinja. Siromaštvo me vrijeđa; kad oskudijevam, ja se prezirem; kad jadikujem, ja se sažaljevam; dojmim se jednom riječi samoga sebe ko gluhi, nijemi, slijepi, kljasti, sakati i hromi prosjaci najnježnijih ćutila gospode na šetalištu. Ali ako sam sâm, sit i pri novcu, onda me se zbiljski prosjaci ne doimaju kao sada ja sama sebe. Kad imam suviše novaca pa mogu da ih darujem, onda me oni – zabavljaju i ja potpunoma zaboravljam na sebe.

Bijeda je interesantna; ako se gleda, kao zločini, kad se čitaju. Ja želim prisustvovati životu kao glumi, ali ne sa galerije, gdje se moraš i sâm svađati za mjesto, žuriti prije dobe, gurati, stiskati i trti kao u životu (nesnosno je na to i misliti!), nego iz lože, gdje imaš komoditet, bezbrigu i samoću. Ja želim u životu imati – ložu. Ja želim biti bogat. Ako se tek moram boriti za sjedalo, živjeti, t. j. i sam, ne može se ni pratiti ni uživati ni shvatiti igra na pozornici.

Komotnost. Možda se sav moj duševni život svađa na to. Ne boriti se, ne raditi, ne mučiti se: biti ko prvi ljudi u raju prije grijeha. Imati novaca, vrlo mnogo novaca, i onda kupiti i platiti villu, pokućstvo, objede, toalete i ljubav: imati ženu, koja tebe ljubi, ali koju ne ljubiš ti. Ljubiti je uvijek borba, rad i patnja; biti ljubljen je nerad, počivanje i užitak. Ko ljubi je rob i sluga; ko je ljubljen, toga služe i njeguju.

Ovako bih i ja želio biti dobrotvor, mecena i sportsmen od dosade, radoznalosti i komoditeta. Moja je volja izvan mene; u novcu. I moja je ljubav izvan mene; u novcu. I moj život. Moje sve.

Ja bih želio – ne uzrujavati se. Nemam više grižnje savjesti; grizu me pokadšto ovake misli: šta ću jesti? Kad će stići novac? Ka će nad ovim nemirnim čovječanstvom jeknuti truba: Mir vam!? Kad će da dođe raj u tom paklu i očistilištu? Kad će velevlasti da se razoružaju i da proglase svjetski mir? Kad će svi ti ljudi da se oslobode i iznemognu, ulijene, obogate i umru?

Ležim na krevetu. Snivam i spavam. Sljepočice me peku ko stisci; čelo mi gori ko cjelovi. Imam vrućicu. Ledeno–topli mlazovi gone se mojim plećima. Usne su pune, krvave i blijede. Dršćem od zime i vatre. Nečija pernata ruka pada na moje vjeđe i kose se moje ježe. Ko da je provalio vulkan. Bliža se lava. Prva je na udaru – glava.

Sljedeća stranica→