Isušena kaljuža/U vis/V.

U vis / IV. Isušena kaljuža U VIS, V.
autor: Janko Polić Kamov
U vis / VI.


V. uredi

U podne sinulo je sunce. Sjedoh na klupu, na obali rijeke. Magle bježe. Ja se ne mičem. Prošla noć i magla puše se u mojoj uspomeni. Je li to bilo kao lumpacija? Znam, da sam trpio, da sam psovao, da sam bijesnio. Danas sam primio novac. Ne ću da mislim na oskudicu, patnju i kletvu. Što mogu nova da otkrijem u svojoj duši? Šta mogu nova da nađem u knjigama? Ja sam zaboravio, da sam preksinoć sproveo noć kod jedne kokote. Njoj je bilo do toga, da zasluži novac, meni do toga, da zatučem noć! Bio sam naime zaboravio kućni ključ.

Šta smo radili nas dvoje? Nisam imao šta gledati i otkrivati. Ona se je otkrila sama.

Nakon toliko vremena eto me opet u najbližem kontaktu sa ženom. Pred nekoliko tjedana bio bi to za mene događaj; danas više nije. Ovo bi bila revolucija u mojem psihološkom životu; danas više nije... Ovo bi bilo žarište mojih autostudija; danas više nije. Jer nema više za mene ni događaja, ni revolucije, ni autoanalize.

Mislim o sebi, ali ne analiziram; opažam, ne ispitujem; tituliram i ne tumačim. Studija je nestalo, došle su impresije; nema ni uvjerenja ni tvrdnja... Meni se samo čini... Studija me je uvjerila, da je altruizam egoizam. Studija je nadmudrivanje, doskočica i sofizam. Ona je umovanje, a logično zaključivanje dovađa do apsurda. Analiza je mlaćenje prazne slame, ako ne dovađa do sinteze; ako dovede do sinteze, onda je apstrakcija i utvara...

Impresija slegne ramenima, puhne u zrak i ironički se nasmiješi. Studija se muči, mrsti i uzrujava. Impresija pali cigaretu i uživa u dimu, svijetlu i neradu. Studija puši nervozno i nesabrano; cigareta joj međutim dogorijeva i još si opeče prste.

– Madame – rekoh joj, kad uđosmo u sobu. – Vi ste se meni približili, ne ja vama; vi ste mene oslovili, ne ja vas; vi ste me doveli k sebi, ne ja vas. Ova je soba vaša, a ne moja; ja sam vaš gost, ne vi moj. Razumijete.

– Madame, vi ste čuli za mrtvu žabu, kojoj se pomakoše kraci. Vi znate, što je to elektrika, kraci, žaba i smrt...

Ona je shvatila; tako sam ja legao prvi. Bio sam obziran i nisam rekao: ja ću platiti vas, a ne vi mene... A čovjek radi za plaću...

Ja ne radim gotovo ništa. Mislim i ne rasuđujem. Gledam u nebo, na kome se je snuždeno ovjesilo sunce ko uvenuli cvijet. O vlažnu se je zemlju očajno uhvatilo žuto lišće. Vjetrić talasa rijekom i pusto se granje lomi u njoj. A na kopnu strši ko elektrizirani prsti i vlasi.

"Nema događaja više". Jače me se doima slabašni uzdah zvonca od zadurenih sisa moje drugarice. Kad se ovako prepustim sanjarenju – razgovor, poznanstvo i cjelovi – sav život blijedi ko san o napunu dana i jave.

Ja bih događaj taj mogao opisati i analisati. Kad bih pisao o drugome, ali ne kad pišem o sebi, kao da ga je netko drugi meni povjerio; kao da nisam ja to počinio, kao da sam to tek – vidio... Ja sam drukčiji no sam bio i no jesam...

Sunce me uspavljuje. Drijemam. Ispijam svijetlo i toplinu. Ko morfium. Tako umirem. Slatko je umirati na suncu, kako je strašno živjeti na zimi. Oči su mi tople ko umotane u vunu: to su moje vjeđe.

Noge uživaju: sav sam u njihovim palcevima, koji me jučer probadahu i rad čega mi omrznu svijet. Ja gubim triumfalno svijest: moj se mozak prši u visinama i pun ga je svemir ko zemlja sunca.


Sljedeća stranica