Isušena kaljuža/U vis/IX.
| ← U vis / VIII. | Isušena kaljuža U VIS, IX. autor: Janko Polić Kamov |
U vis / X. → |
IX. uredi
Kako ni pojedini ljudi, tako ni pojedini gradovi ne ostavljaju u meni posebnog dojma. Ja znam, ali ne osjećam, da sam baš u Marseilleu. Crkva, zoološki vrt i svjetina – bulvari, galerije i izlozi – nebo, more i krovovi – ispunjaju moja ćutila. Kako ne govorim francuski i općim malo s kime, slušam samo zvukove, ali ne čujem i riječi, t. j. smisao. Govore, propovijedi i razgovore shvatam onako kao životinjske glasove. Ja gledam s jednakim uživanjem i slušam s istom pozornošću lava, lisicu, noja, svećenika, kupletistu i govornika. Dakako, kad se nađem u momentima počivanja, nerada, pušenja i šetnje; kad ne čitam, ne učim, kad ne gutam imena knjiga, pisaca, jela, glumaca... kad se ne nalazim u raspoloženju nervoznosti, računanja, poslovnosti i savjesti kulturne – nego u nastrojenju bezbrige, simpatije, rasipnosti i artizma.
Ja, istina, gledam noja, ali vidim sve nojeve – gledam čovjeka, ali vidim sve ljude; gledam u pasje oči, ali vidim sve oči.
Svi sisavci imadu slične oči; na očima, vele, vidi se duša. Ljubav bez pohote je idealna ljubav; ljubav je bez ekstaze simpatija.
Ja mogu tako ljubiti psa ko čovjeka.
Gledam u oči i ma da su sve jednake ko more, opet su raznobojne ko nebesa; jedna je stvarnost materija, bivstvo: duša; različite su boje, nijanse, oblici: duševnost. Ja tonem u očima. Ja sam panteist.
| Sljedeća stranica→ |