Isušena kaljuža/U vis/X.

Isušena kaljuža U VIS, X.
autor: Janko Polić Kamov

X. uredi

Sjajna su ova jutra na krevetu. Na staklu se mrsti svijetlo i cijela se soba budi. Blond–boja zidova, sunca i dima tako je skladna kao ugođena prema mojim mislima i nastrojenju, te bih reko, da su to harfe, lepet i soprano kerubina. Prozor mi je nad glavom, nad prozorom zrak – i ništa drugo ne vidim no ono, što je nada mnom, nad mojim očima, nasmijanim, modrim i sretnim ko daleke gore i visoko nebo. Slušam kao kroz san šum svjetine, štropot automobila, drndanje i fićuk, i osjećam se lakšim od svojih misli.

Cijela prošlost od prvog dojma do zadnjeg pozdrava i objeda zapada; ona je ko sunce na horizontu, crveno i bez sjaja, nemoćno i bez topline. Ko mjesečina. Ko san. I sav postajem tako nujan, hladan i nasmijan, i čini mi se, da bih tako mogao ležati u vječnost, u tom "dolce far niente" i gledati u nebo kao u ogledalo; ko duše u boga...

Sve ostale senzacije zaboravljam; pa i one noći, misli i uzrujavanja. Ova jutra, ovaj mir, ovo plavetilo – to sam ja, jer tu me nema. U noći slušam kucaj srca, gledam svoju sjenu i misli me more.

To nisam ja. Ja sam tu, gdje mene nema, jer sve je puno mene ko svijetla i ja sam pun svega ko sunca. Moja duša roni u boga i bog se utaplja u meni.

Ja više ne gledam sablasti, ljude, gradove, ideje, živote i oči: ja vidim u jednom oku sve oči, sve ljude, ideje, živote u jednoj svijetloj, bijeloj, podnevnoj, beskonačnoj sablasti.

Ne trnem. Smješkam se. Ova je sablast simpatična. Ona je sunce, bog, duša, svemir i ja... Nebesa se srse – blond–smiješak draga moja ćutila.

Jedamput sam mogao i ono, što nisam htio. Bio sam onda život, osjećaj. Onda sam htio i ono, što nisam mogao. Bio sam tada uzrujanost i um.

Sada niti što hoću niti što mogu. Sad sam zaborav i duh.

Sljedeća stranica→