Isušena kaljuža/U šir/VII.
| ← U šir / VI. | Isušena kaljuža U ŠIR, VII. autor: Janko Polić Kamov |
U šir / VIII. → |
VII. uredi
Drugi dan dočekah Marka. Bio je baš udario pljusak i uđosmo u kočiju. Ne pamtim, što smo razgovarali. Ostadosmo na nogama do preko ponoći i ne rekosmo si onoga, što si valjda smišljasmo reći. Nakon nekoliko mjeseci bilo je to prvi put, što sam išao, jeo i mislio u društvu čovjeka. Možda sam zato i iščekivao toliko taj sastanak, da ustanovim, kako govorim teško i kako mi od govora promukne grlo prije i dublje no onda, kad bih prolumpovao čitavu noć s dobrom polovicom dana. Pripovijedanje je moje bilo nalik na onog derana, što ga poslaše u dućan po ulje i brašno, a on, da ne zaboravi, govori i ponavlja ujedno brašno, ulje, pa došav u dućan i nazvavši "dobar dan!" zaboravi pošto je došao.
Upinjasmo se obojica, da budemo što srdačniji. Marko je od umora stao sklapati oči, ja rastvarati; on je od vina postajao sve tiši, mrtviji i mamurniji, ja sve budniji, trezniji i teži. Išli smo od kavane u kavanu i meni je bilo ko da vučem za sobom čovjeka, koji stojećke spava; a kad u jednoj kavani pogledah izbliza, pozornije u Markovo lice, uvidjeh, da sam govorio čovjeku, koji faktično spava i izgleda još pospanije, kad se napinje da otjera tu pospanost. Izraz njegova lica postajaše sve sličniji njegovim kretnjama: umoran, poništen, padajući. Mogao sam ga odmah uvesti u stan na spavanje pa otpočinuti i ja, ali nehotice silovah našu mučnu, grdnu, posrtavajuću budnost. Jedno smo samo izveli jednakim veseljem i sabranošću: pojedosmo naime večeru. Marko je jeo, jer je bio gladan; ja, jer sam umirivao tako živce: zato Marko nije mogao da jede više no mu je mogao podnijeti želudac, a ja bih bio još jeo, jer želuca ni ne osjećah.
Ipak – mi smo kroz to vrijeme razgovarali. Ja sam s dosta taštine i samodopadnosti pripovijedao o rezultatima svojih psiholoških studija, ali s malo ili premalo frazeologije i jasnoće. U razgovoru me je dapače s čovjekom stala hvatati ona ista zaboravnost, koja je tresnula derana u prisuću dućandžije nakon pozdrava.
Marko me nije shvatao. Ja sam gledao klonuće njegova organizma radi puta, nagle promjene ambijenta i štošta još, što ne iznašam, jer pišem samo o sebi. I ja sam ga htio poduprijeti, ali on se je instinktivno odvraćao kao da mu nuđam za potporište svoje izglodane, olupljene i odvratne kosti. Je li mu se zgadilo? Ili je mene sažalijevao? I zašto sam ga ja vukao po blatu i kiši od Vatikana na Coloseum, kad ga vidjeh umorna, tupa i poništena. Mislio sam valjda, da i on mora poći mojim stopama i trčati prve dane uokolo Rima i istrčati iz vlaka s onom žurbom, s kojom istrčah i ja. Išli smo uporedo jedan drugoga i ja tu opazih ono, čega ne primijetih za naših dugih, vječnih šetnja po domovini: da je njegov naime korak veći i sporiji od moga; da on stupa korakom, kojim se ide sredinom ceste, komotno i jednostavno. A ja stupam korakom sitnijim i bržim, nervozno, obzirno, kako se i ide po – trotoaru.
I slično koracima on je sporije i govorio. Pripovijedao bi o jednom predmetu opširnije i polaganije negoli ja o deset predmeta. Oduševljavahu ga porcije, koje se mnogo vremena jedu i koje same po sebi zasite, a ja sam volio male i brojnije i uvijek sam ga preticao cigaretama. On je jeo, a onda pio; ja sam ujedno i jeo i pio. Ne opazih svega toga prvi dan našega sastanka; danas mi je lakše sve to opisivati no mi je to onda bilo zapažati. Ja i Marko proživjesmo zajedno mjesec dana; spavasmo u istoj sobi, jeli smo za jednim stolom i bili povezani onim vezom familijarnosti, koji je imao da nas rastavi duševno, životno i umno. A da nismo došli na alkohol, bili bismo se rastali onako, kako smo se sastali: s dosta svijesti, podmuklosti i pristojnosti.
Već drugi dan osjetismo, da smo si teret. Čudnovato, kako zato nije trebalo mnogo iskustva: tek što bih ja sio da pišem, sio bi i on; tek što bi on odložio pero, odložio bih i ja; a mi smo teško pisali jedan pokraj drugoga. Dapače! Svezav se sobom, krevetom, stolom, hranom i istom lektirom – mi smo se stali uzajamno bojati naših misli i rada: bojasmo se, da će jedan drugoga kopirati, preteći u rezultatima na papiru ili u javnosti; da će jedan izrabiti drugoga u opaskama, slikama, impresijama i istom životu. Ovaj eto strah i ova zavist stadoše se podmuklo razvijati u nama izvan naših razgovora: mi nijesmo uvijek razgovarali i šutnje su naše bile najglasnije. Mi smo prije mogli o istom predmetu razgovarati i pisati, jer je život naš bio odijeljen raznim ambijentima i prilikama. Ali sada! Marko je, činilo mi se, pratio svaki moj kret, riječ, izjavu i čin, da ga onda – mišljah – opiše, ispripovijeda – a ja obratno njegov kret, čin i t. d.; dok obojica studirasmo sami sebe i uzimasmo monopol na autostudij. Ova logika nije bila u nas izražena baš tako, ali se je tako stala razvijati nevidovno i stalno. Mi smo stali uviđati, da ćemo o svem onom, što smo razgovarali, živjeli i čitali i – pisati. I mi mišljasmo raditi zajednički! Na istom predmetu!... Za osam se dana uvjerismo, da mi ne samo ne možemo raditi zajednički na istome predmetu, nego da ne možemo raditi niti uporedo na raznim predmetima, da mi uopće jedan pored drugoga raditi ne možemo.
I došao je nerad ili rad siloviti, usiljeni i silovani. Tjedan se ovako dana šutke gonjasmo, siktasmo i stradasmo. Ali ja ne progovorih u tome smislu ni riječi. I Marko je šutio. I ne znam, je li zarad toga, čega li, on je stao blijediti, mršaviti i nijemo gristi samoga sebe i govoriti uvijek u onoj šutnji i napetosti: – "to radi tebe..." Jeli smo malo; pili nismo. Šetali smo zajedno, a ja sam osjećao, što već zapazih – nerazmjer i nejednakost naših koraka. – Ja sam se promijenio, rekoh jedamput, jer me je težina njegova raspoloženja, koja je tištala i sažimala zanos, volju i podvige njegove duše, stala otiskivati i fizički boljeti.
– Oprosti. Mislio sam, da će to biti jedan topli sastanak uime zajedničkoga rada, ali mi ne radimo. Ja sam ohladio. Ti tražiš topline. Oprosti.
U sljepočicama me je probadalo nešto nalik na prsna probadanja. A Marko je polazio u galerije i muzeje i izilazio zlovoljniji no bi ušao. Ja sam mislio: "to će ga i to uzradovati" i uvijek bih se prevario. Polazili smo na skupštine, u crkve, u kazališta. On je svagdje bio nezadovoljan, skupljao mučno obrve i šutke odlazio. "Čudnovato, rekoh u sebi, što se on ništa ne obazire na to, da li se je na dotični kip ili sliku obazreo svijet, štampa i kritika, t. j. netko drugi. On se ni u "Vodiču" ne obazire na zvjezdice... Laokont ga je oduševio, jer ga se je dojmio, jer mu se je svikao i – on to ne zna – jer ima lične crte slične Laokontovim... Sad se sjećam, kad bi se u domovini obdržavale na pr. skupštine, Marko bi obično rekao: – Šta ću tamo, kad bih se i onako dosađivao!... Nikada nije govorio: Pa ajdmo, da – vidimo."
Nas je prevelika bliskost stala tuđiti; u našemu prijateljstvu ponestajaše strasti kao među rođenom braćom i blizina postajaše onako odurna, oteščala i zadušljiva kao doticanje muških golotinja, koji znadu za pederastiju, a nijesu homoseksualci. Ovako se gomilahu psihološke protivštine, što se više stadoše isticati vezovi životni: kako nas je kesa svezala, tako nam se jasno, upravo resko, sjajno i nedvoumno rastadoše duše.
– Šta ti je? – zapitah ga jedne večeri, kad je on ušao bez pozdrava, lego na krevet i nenadano posušen i problijedio pogledao u plafon.
– Šta ti je? – ponovih uzrujan, u dalekoj radosti i slutnji.
– Gladan sam, eto! Ja tako ne mogu više, razumiješ! Ja sam dosta gladovao, razumiješ! I već mi je dosta, razumiješ!
– Razumijem. Ti bi se vratio, otkle si došao. Za put ima. Idi.
– Ići ću.
Izađoh. Odahnuh. Preletih ulice lagan, veseo, prazan. Vidjeh, kuda nas vuče blizina; sjetih se onako uzgredno svojih osnova, koje bijahu sakrite još i za mene i s kojih ne htjedoh odgrnuti zastora, bolje omota, jer one bijahu omotane u mojoj duši i svaki dan se odmatahu malo pomalo, uvijek onako stalno i logično s našim življenjem.
"Ne možemo zajedno, rekoh, i bolje da se rastanemo... Već eto tjedan dva, što razgovaramo samo da razgovorima smetnemo uzajamno rad. Postajemo preblizi, taremo se; a ako ima u njega još 'mesa', ja sam zacijelo kost..."
Ipak ne htjedoh okrivljivati sebe; ja sam u tom momentu uživao u potpunom, reko bih, rascvatu svog egoizma: zato svaljivah od sebe svaki povod i uzrok rastave, nerada i nezadovoljstva. Dokazivao sam samome sebi, da je on svemu kriv, jer je došao – nezadovoljan, jer je polazio galerije – nezadovoljan, jer se je vraćao iz biblioteka – nezadovoljan, jer je i s hranom bio – nezadovoljan, t. j. i s onim, što nas je bilo kod sastanka jedino udobrovoljilo i umirilo.
– Ja sam došao tu da prestanem gladovati, a ne da nastavim – rekao je Marko, a ja rekoh nešto obratno... On, Marko, on je – ne znam ni sam kako da ga označim – čudnovat i dalek... t. j. ja sam se udaljio od čovjeka i ljudi... On, Marko, primjerice ide širim, sporijim i dužim korakom od mene; knjigu čita točnije i pomnjivije; jede sporije i jednostavnije. Ako mu se slika sviđa, uvijek bi je gledao radi užitka; a ako mu se ne sviđa, on je mimoiđe, makar ta slika znači za kulturu i slikarstvo više od one, u koju on bleji. Baš – bleji! T. j. "bulji". I ova me riječ sjeti i toga, kako Marko zna podveče leći na krevet i fićukati bez melodije, bez sluha, bez takta... "Kao pastir na paši... A ako on zapovede koju pjesmu i ja ga pođem pratiti, on izađe odmah iz jedne melodije u drugu i nikako ne možemo da se složimo... Bez takta i sluha... Jest! – Zaključivah s dosta zlobe – on ide onako po trotoaru, kako seljaci po sredini ceste. – On uopće ne zna da ide po trotoaru, jer ih sela ni nemaju... On hoće jedno i obilno jelo... on hoće jednostavnost, komotnost, jasnoću... ko seljak... Zato... Marko je seljak... A ja građanin. Zato... Rastanimo se. Zbogom!"
Bijah vanredno ugrijan i raspoložen. Zato... Ja sam umio šutjeti i ne rekoh mu: "ti si mi, Marko, na smetnju..." On je danas jednostavno izlanuo, da ne jede koliko treba... Nije imao toliko lisičjeg izlagivanja, koliko ja ponosa i laži. Ovako se je totalno ponizio prikazav se nehote kukavicom... Ja ne. Ja sam šutio. Znao sam, da je on nezadovoljan poglavito radi jela. Moglo se je bolje jesti i ja bih sam bio drage volje bolje založio, ali ja sam bio onaj, koji je dokazivao, da s troškom nećemo izaći... samo da ne jedemo bolje i da Marka prisilim na ovakovu izjavu... Ja izađoh časno, makar sam veći podlac od njega. On ne umije lagati, ponosno, "pošteno i istinito".
Moja me zapažanja tako zanašahu, te niti ne osjetih smrada i gada svojeg podlog ponosa i poštenih laži. Ja sam u isto vrijeme udovoljavao svojoj strasti analisanja i savjesti sintetika! Dokazah i bijah spreman svakome dokazati, da je Marko otišao i rastavio se sa mnom, jer nije bio jak podnašati toliko, koliko ja... jer je on slabiji i mekši od mene... A s tijem pogodovah svome "ja", koji je tražio potpunu izolovanost od ljudi, braće i znanaca, i odbijao jednog prijatelja i prijateljstvo od sebe dostojno, ponosno i pošteno... t. j. pospješivao sam rascvat i rasplod egoizma altruizmom: "Ja sam, Marko, htio da ostaneš, ali kad ti nećeš, dakako te ne mogu htjeti ni ja."
Ovako se vratih kući. Donijeh nešto izviše jela.
– Ovo častim ja, na rastanku... – A Marko je razgledao šunke, kruh i vino dobio svoj smiješak, raspoloženje i riječi i rekao mi: "Oprosti!" kao ono neki dan ja njemu. I sada se izgovorismo, spletosmo i utonusmo. Ne opismo se. Ali smo nastavili odsada prečesto piti.
Kako se je Marko nasmijao i oživio, ja se udobrovoljih, pljesnuh i pomamih. Ne znam, šta je ovo imalo značiti i kako je do toga tako nenadano moglo da dođe. Čini mi se, da je to sada došlo kao neko "otpočivanje"; da je razgovor, društvo i pijanka s Markom bila nešto nalik na "dušu bez peći" iza koje dolazi svinjetina zalijevana vinom...
Kiša je stala škropiti; na stolu je bila litra, duvan i šunka. Tek kasnije shvatih, što ovo znači i kako je do toga moglo doći. Ja dapače osjetih na pogled vina i razgovorljivog izražaja Markova lica nešto nalik na ono osjećanje, koje te obuzme na pogled dugo neviđenog rođenog kraja, familije i znanaca, gdje ćeš ostati onaj, koji jesi i ostavši baš taj otpočinuti, odahnuti i ispričati svima – kako nisi više onaj, koji si bio...
A nisam li možda i iščekivao samo ovaki sastanak? Ili sam se poradovao, što se tako rastajemo ko kompanjoni, kojima zajednički posao ne uspijeva i jednostavno prekinu ugovor? I koliko bih još mogao postaviti ovakih pitanja, da se nad svima ne ističe jedna tvrdnja: ja sam se poradovao i raspoložio povodom njegovog raspoloženja i smiješka – odahnuo t. j. fizički, kako sam radi njegove poze i grimasa i trpio fizički. Ja nisam mogao gledati onoliku potištenost jednog intelekta i onako buljenje jednog naobraženog čovjeka. Fićukanje, sporost, opširnost i krupnoća riječi, jela i koraka umaraše me kao spori, konjski tramvaj ili još sporija gegava, seoska ekvipaža. Ja sam uistinu živio s Markom, gledao njega i išao uporedo s njim; a kad bi on zastao za mnom, gledao sam u njegov pognuti trup i očali na njemu izgledahu kao da je za njih upregnut njegov pogled i cijeli izraz lica. I ona njegova šutnja sa sivim, naherenim pogledom, diraše me kao nešto, što mene sumnjiči i sumnja u mene: ovake poglede zamjećivah u naših seljaka, kad dolažah k njima ko agent ili tumačih politiku i pogotovo kad ih nagovarah, da se pretplate na koju novinu. Marko u domovini ne imađaše ovake poglede za mene; tu je na ulici stao dobivati za sve ovake jednake poglede; a ove je ulične poglede zadržavao specijalno za mene, kad bismo se našli sami. Istina: uza sve to on se je smijao i debatirao, ali njegovo prisustvo, napetost i sabranost osjećah baš u momentima šutnje i nesabranosti. Ili smo se obojica sažalili svaki samome sebi i pošli se ovako uzajamno izjadavati i tješiti ili svaki sebe opravdavati?
– Krasno vino – rekne Marko. – Oprosti! Došlo je tako. – Oči mu zaigraše. Ovako se razulareni hat pogna i zagrije. Marko ipak ne skinu očala.
– Šta ćeš. Ti si bio u kući uvijek sit... a ja gladan kroz pučku školu, gimnaziju i univerzu. Ne gladan, ali – ni gladan ni sit... I to mi je dozlogrdilo.
On je očito ganut samim sobom stao govoriti od ganuća, toplo, u basu. A možda je ovaj momenat stao dozivati s mirisom vinskim, s polumrakom i kišom pa s nastupom jeseni, vlage i blata – naše prošlo drugovanje, domovinu i daljinu prošlosti.
– Ne, Marko. Mi smo svi takovi. Nemamo si šta praštati. Moramo samo konstatovati i priznavati istinu... Nas može samo ovaka intimnost – ispovijedanje svih naših sramota i heroizama – svezati i sprijateljiti nanovo... jer – rekoh – naše je staro prijateljstvo umrlo...
I ja sam govorio drhtavo i čini mi se, da je to bilo samo zato, jer sam počeo dobivati dar govora i slušatelja. Zato i stadoh na poseban način laskati samome sebi polaskavši i njemu. A bio sam više no siguran, da je istim namjerama laskao i Marko meni ili – sebi...
Zaludu! Mi smo ipak znali razgovarati uz čašu vina i ja si nikada ne zamislih boljeg druga za razgovor i pijanku. Mi se svejedno ne opismo. Ostadosmo trijezni, ali ta je treznoća bila polita i vlažna. Tako nam i zazvučaše organi i frazeologija.
I mi si ovu večer pročitasmo naizmjence svoje literarne stvari; bili smo – skromni i čekasmo naizmjence – pohvalu.
– Vidiš – rekoh tu Marku. – Ja to tebi čitam samo zarad toga, da se naužijem zvuka svojih stihova u prisuću tvojih ušesa. Sâm najposlije ne bih mogao čitati naglas. Susjedi bi rekli, da ludujem... Podli smo. Priznajmo podlost i bit ćemo manje podli, a više tašti... Ja ti velim: priznajem svoju podlost samo iz taštine. U mene je stala upravo mesnatiti i nabujavati želja totalne iskrenosti i istinoljublja. I ovo nije bilo već slično mojim davnim ispovijestima: ja ne uživah toliko u samoj činjenici, koju iznašah, koliko u svojoj oštroumnosti i hladnokrvlju, koja je tu činjenicu zapažala. U blizini čovjeka i alkohola ova uživanja u podvizima moga mozga stadoše postajati prava strast; i kako je želja za istinom bila obuzela mene cijeloga, ja se nazvah bez okolišanja lašcem. Pretjeravah dakako, jer potencirah, jer zapadah u strast. Na papiru bilo bi to izašlo bljeđe, ali svakako točnije. – Ja sam lažac, ali ne prosti, nego istančani, duhoviti i razboriti. Vidiš, i sada se pogrđujem, da se mogu – pohvaliti... Ta uzmi čitavi moj život; ispričah ti ga već na prekide, prigodice, u markantnijim potezima. Pa šta je to bilo sve? Pregnuo sam bio biti realan, t. j. normalan kao i drugi i prikazivati sebe u drugome svijetlu, crti i zvuku no uistinu bijaše. Poznato ti je već to... Ali ti ne naglasih svoju "teatralnost". Ja naime mnogo deklamovah u svome djetinjstvu i slušah deklamacije očeve. Otac je postajao teatralan, jer ga je bio uzgojio talijanizam, a ja pak zato, jer me je uzgajao moj otac i život... jer sam morao biti ono, što ne bijah t. j. glumac, što prikazuje velmožu i miljardera, a nema ni za objed... Glumio sam tako pred ljudima i pisao himne životu, ljubavi i zdravlju i – uživljavah se tako u tu ulogu, te sam stao gubiti pred samim sobom... Slušaj samo ove dvije crtičice, jer su dražesnije od najdražesnijih... Dakle! Kad bi otac zapadao u očajavanja, što majka previše troši, a on premalo zarađuje i gledao oko sebe i majku i sestre i mene, znao bi se uhvatiti za vrat: "Ovako ću se, ovako..." Htio je da kaže: "Objesit ću se!" I on je to iskreno govorio: on je bio spreman objesiti se pred nama, da ga mi vidimo – jer bi se i bio objesio, da nas gane i jer je mogao biti više no siguran, da ćemo mi to zapriječiti... Zato je on mogao uistinu htjeti i učiniti ono, što nije ni izdaleka htio i mogao... A ja? Ja sam i tebi bio rekao prvi put: "Prijatelju! Ostah impotentan pred bludnicom, jer sam – naturalista; jer hoću spoj zdravih, mladih i plodnih..." A drugi sam put rekao: "Prijatelju! Ostah impotentan pred bludnicom, jer sam filantrop... Prije sam naime bio za život i Zolizam, sada za čovječnost i rusizam..." A ti si vjerovao – i ja sam vjerovao. Evo kako: jedamput sjeđah na klupi... Do mene je bila osamljetna djevojčica. Ja je od pustog djetinjarenja obujmih oko pasa; skrstih ruke preko njenog krila, nju posjedoh na svoje krilo... I prepustih se, znaš čemu; i vjetar me je ponio, znaš – dokle. A ja sam iza toga stao grditi rođenu kuću, moral i religiju (tad sam se držao starih nazora, da je vjera – ćudoređe) i obzire: "Dogodilo mi se ono, jer ne mogu ovako prinijeti dodiru moje puti tijelo naše sluškinje: ta svi bi vikali na nemoral! Curicu osamljetnu mogu prinijeti krilu i usnama – to nije nemoral, dapače! – ali je ne mogu prinijeti onako, kako bih mogao dvadesetljetnu djevojku, jer bi to onda bio zločin. Oh! Ta ja bih htio biti zdrav i prirodan, što dokazuje baš ovaj nezdravi i neprirodni slučaj..." Razumiješ, kako se uvjeravah? Marko se je smješkao i govorio: "Ovo je krasno vino". Kiša je odmjereno udarala na stakla prozora. Ja sam natakao vino u čaše. Mračilo se i nismo palili lampe. Cigarete se svijetljahu i kad bismo utegli dim, laki bi plamsaj zaplamsao na našim obrazima. Ja sam znao, da se Marko odlučuje u sebi zato, da neće otići. Nekaki slavenski fatalizam i stagnacija držaše nas na stolcu; mi smo govorili, pili i osjećali osamu, dubinu i – daljinu. Začas zašutjesmo. Mračilo se i nismo palili lampe. Dimovi nevidovno lutahu oko nas i povrh nas i mi primicasmo sleđene čaše zubima i stajasmo ovako raspruženi na stolcu sučelice jedan drugome. Ja sam osjećao, da je šutnja neumjesna; ona prečesto zanaša, da će se dogoditi nešto, što ni izdaleka ne očekuješ... A ja sam baš iščekivao, da će Marko reći: "Pijmo još!" Zato progovorih:
– Mi od čovjeka vidimo samo vanjštinu, ono, što on ili želi da bude ili neće da bude, ali što on nije. I događa se zato, da on postane ono, što je poželio biti i tad se stane prikazivati onim, što je bio i više nije.
Bilo je već sasma zamračilo. Ja sam očekivao odgovor. Marko je rekao glasno i zvučno "Možda" i odmah zašutio. A ja uvijek bojeći se šutnje i iznenađenja zapitah (tu mi se usne začudo raširiše u smijeh): "Bi li još?" Uistinu, smijao sam se bez glasa; tišina me i tmina stadoše škakljati. Bio bih prasnuo u smijeh, da me nije umirno raspoložila pomisao, da smo se bili odlučili rastati i kao da se tek danas sastadosmo. Zato je smijeh bio bez glasa. Marko nije odgovarao. A ja podražen i više šutnjom i napetošću upalih žigicu... Marko se je smijao navlas istim smijehom.
– Bih – rekne tu Marko. – A bi li ti jeo?
– Bih – rekoh – e bi li ti pio?
– Bih!
Smijasmo se i mahasmo glavama. I ostadosmo dva debela sata ovako puni humora, sjajni i bezbrižni. Ja sam pod kraj shvatio, da mi možemo zajedno razgovarati, ali ne pisati: počivati, ne raditi – i rekoh dižući butilju malvazije sa plafona:
– Naši sastanci, Marko, imadu da budu ono, što je nedjelja u tjednu; Božić i Novo ljeto u godini: praznik, ne rabota.
Marko je odobravao. On je stao veličati mene i sebe; dokazivao je, da se ne dadu zanijekati veze prošlosti, lumpovanja i razgovora. On je cijenio mene, ja njega; on je dapače i volio mene i ja njega; zato očekivasmo obojica sastanak – zato je neminovan postajao rastanak. Praznici ne smiju trajati više od rabotanja – ali radniku je nuždan nedjeljni počinak, familijama blagdan i literatama uzajamna pohvala.
– Tako i nama – nastavih pridižući prvu čašu – nužna je intimnost, pohvala, počinak i pošta... Ali kako Božić nije familijama samo dan okupljavanja i iskazivanja osjećaja djetinjih, roditeljskih i bratimskih nego i dan objeda s pečenkama i slatkišima, tako taj sastanak nema biti samo pohvala, ispovijedanje i počinak, nego i pijača i – žderača.
Smijasmo se obojica. Vani je kišilo. Ipak izađosmo, ali se ne opismo. Marko je govorio vrlo opširno, izvinjavao se i laskao:
– Ti možeš mnogo podnijeti; žilav si. Ja sam oduvijek kuburio; zaželih se sitosti. Ja sam sporiji, reko si. Ja sam se rodio na selu, ali nisam seljak i ne ću da budem. Ja sam sporiji, priznajem, dakle temeljitiji i dublji – ti brži, lakoumniji, širi... Ja zapažam malo i zadirem duboko; ti zapažaš više i shvaćaš sve...
– Ne. I ja mislim donekle tako, ali se ne izražavam ovako. Ja ću reći još nešto. Tvoja je gesta fićukanje bez melodije, moje je pjevanje melodija... Ti si ležao dane i dane poleđice na paši, žviždao i buljio u nebesa; igrao na pera, jeo puceta, fićukao i tulio i oponašao životinjske glasove... U nas se je plesalo, deklamovalo, pjevalo s tekstom i igralo tombolu, preferans i šah...
– Da. Nismo si slični.
– Ne. Mi smo kontrasti. Grad i selo. – Pogledah ga. Marko je bio niži, uvučen i tih. – Ne. Razumij me dobro. Govorim u slikama i prispodobama radi kratkoće i jasnoće. Ti si potreban hrane, topline i familijarnosti. Sve sam ja to već imao... Ti ćeš se možda i oženiti, ja valjda ne ću. U tvojoj je familiji predsuda, religija i težaštvo, a odgajao si se i učio u gradu, bibliotekama i modernizmu. Zato nisi imao familije i zato je žudiš. Ja ne.
Išli smo oko Colosseuma. Ja sam nosio salamu, Marko bocu marsale. Htjeli smo se počastiti uzajamno: zato je on predložio najfiniju marsalu, ja najmasniju salamu. Bili smo si silno uslužni. Colosseum onako u noći ležao stojećke. Na mene je ta građevina činila oduvijek dojam nečega, što stoji i spava.
– A jesi li ti, Marko, opazio još nešto. Danas smo pili. Tebi se je lacijsko vino sviklo i bio si zato, da nastavimo piti onu istu vrstu. Ja ne. Ja rekoh: – Kad već pijemo, pijmo uvijek ono, koje još nismo pili. – Uzesmo onda drugo i nisi bio zadovoljan; bilo ti je žao, što smo ga platili, a ne ide nam u tek. A nisi ni pomislio na to, da smo ga ipak – upoznali. Ti si originalan, instinktivan i zasukan i ne obazireš se na sud okoline i drugih ljudi, dodah ja odmah da ublažim prve izraze.
– U mene je, vidiš, naprotiv – nastavih odmah – veća strast "viđenja" negoli izravnog "uživanja". Jedamput sam htio vidjeti ono, što su vidjeli i drugi moji bliski; sada pregnuh vidjeti ono, što oni ne vidješe. Čekaj: strast viđenja i upoznavanja u mene je uvijek obzirna i vezana za okolinu; ja nisam originalan, zasukan i instinktivan... Da. Ti se ne obazireš na okolinu. Tebi bi bilo svejedno piti u Rimu lacijsko ili pjemontesko vino, jesti štrakin ili skutu. Ti bi u Italiji pio istom nasladom i voljom francuske likere, da nisu tako skupi... Da. Ti bi pio i ne bi baš mario znati, kako se zove i odakle dolazi i koja tvornica producira ono, što piješ. Samo da je "vino" i "dobro". Jelte?
– Da. – Marko je jeo i slušao napola, ali je svejedno izgledao vrlo pozoran. Radi intenzivnosti živaca okusnih ili slušnih? Ja sam pio i govorio:
– Čekaj. Strast viđenja. U mene je i ta prošla svoju evoluciju. Jer rekoh ti, da sam se promijenio. Ne govorim rado o tom, kaki sam, jer možda to sada ni ne znam. Govorim lakše, kad tumačim, kaki sam bio. Dakle. Možda ja sada i opet pretjerujem, ali je nužno radi kratkoće i jasnoće govoriti ovako. (Tu sam stao govoriti vrlo brzo.) Ja ne znam, gdje bih i kako mogao početi bolje, no sa ženskim spolovilom. Kad sam polazio "tamo" bio sam pod dvjema – nagonima i strastima; koitirati kao drugi – i vidjeti ono, što vide i drugi: moći reći: iskusio sam ono, što iskusiše i drugi. Upoznavanje i viđenje radi zavisti ("vidjeti ono, što vidješe drugi") i taštine ("moći reći: i ja sam vidio")... Zanimljivo je to, što u strastima upoznavanja i viđenja, koje su životne, t. j. u kojima ima izravnog "užitka" kao vino i žena i t. d. ima više taštine; u onima, koje su intelektualno kao lektira, teorije, krajevi... ima više zavisti... Kasnije u mene nastaje strast (uporedo s mojom organskom, intelektualnom i iskustvenom evolucijom) od "vidjeti i upoznati što i drugi" i "moći reći: Upoznao sam i vidio što i drugi" – vidjeti i upoznati, što ne vidješe drugi od mojih bližnjih sve dalji i moći reći: Vidio sam i upoznao, što niti vidješe niti upoznaše drugi. – Dakako! Taština i zavist postoji kod te strasti samo onda, kad sam u blizini ljudi, razgovaram s čovjekom ili zamišljam publiku t. j. u trenju... Inače ta strast – apsurd! – reko bih prelazi u instinkt kao pušenje i alkohol, t. j. na osami, u sobi, pri radu i stvaranju nema ni zavisti ni taštine kao u pravom, besvijesnom spolnom nagonu... Ali o tome imam svoje posebne studije i rezultate, o kojima ne kanim govoriti danas.
Ja uistinu o tome nisam još imao jasnih i točnih rezultata, nego onako samo jedan "zbroj po prilici". Ali ne dospjeh revidirati sada, da li se taj "zbroj po prilici" bar donekle približava istini. Nastavih: – Čekaj, da se vratimo na predmet. Ja mislim, da se mi i u tome dijelimo ne baš onako, reko bih, otresito i odsječeno kao u drugom, ali se ipak razlikujemo. U tvojoj "strasti viđenja" ima i taštine i zavisti, ali nema onih dviju faza ("vidjeti što vidješe drugi i što ne vidješe drugi...") onako jasno, konkretno izraženih kao u mene: u tebe naime nije ona prva ("što i drugi") tako istaknuta, zato se možda u tebe prema najbližoj okolini, selu i familiji, ističe grublje, samosvijesnije i taštije ona druga: "biti i vidjeti ono, što nisu i ne vide drugi". Zato, rekoh, u tebe je više instinktivnosti i originaliteta, jer ti si bio u selu i familiji bez onog intelektualnog ambijenta, koji sam u gradu i familiji imao ja. U mene zato sasma prirodno ima više prilagođivanja i uživljavanja u drugo i u druge – pa već i zarad toga, što sam kao abnormalan i perverzan morao nastojati upoznati život, iskustvo i osjećaje drugih... Zato je moj intelekt tolerantniji, objektivniji i svestraniji i ja ne bih bio podnipošto originalan, da nisam u sebi otkrio svoj spolni perverzitet... dakle i osjećajni... Ali o tome nije govor... Ili misliš, ne?
Marko je gledao u kamen, derao cigaretni papir, palio žigice i lomio.
– Slušaj. Ti možeš danas reći za jednoga, recimo, literata, da je prosti glupan, grafoman, kreten – a za mjesec dana, da je talenat. Ti siječeš: nitkov, heroj, idiot, ženij... Nemaš prelaze što znači toleransa. Neki dan si grdio Talijane (vrlo oštroumno, polaskah odmah), da su samo prosjaci, popovska kopilad i harlekini, da je Rim bio i više nije i t. d.... Grdio si naime, jer te se je neugodno dojmilo moje ponašanje i hladnoća, jer se radi svoje oporosti u prvi mah nisi snašao... a nisi ni pomislio, da ispitaš, nisi li dobio taki pojam o Talijancima radi mene i sebe, koji smo obojica Hrvati... Nisi opor, veliš. Oporost znači neprilagođivanje, neobjektivnost, znači nehaj prema okolini. Ti, vidiš, više puta u noći vičeš u sobi i niti ne misliš, da je već kasno i da u pokrajnoj sobi spavaju ljudi... Tvoj je kret i opet instinktivan. Taj nehaj nije drugo no zaboravnost... Neki dan smo bili u birtiji i ti si ispalio i satro sve žigice i napravio na stolu kup smeća. I čike tako bacaš bezobzirce na pod, a možda bi i pljunuo, da te ja ne upozoravam.
– Ne. Ja baš trpim na maniji progonstva.
– Znam. I to me ne pobija, nego nadopunjuje i potvrđuje u opažanjima. Tvoja manija progonstva i nije drugo nego pomanjkanje objektivizma, opažanja i uživljavanja u okolinu... Slušaj. Ti se primjerice nosiš tako otrcano, trošno i nehajno, ali ti nije ni na kraj pameti, da bi se nosio tako, te ljudi baš tu otrcanost, trošnost i nehajnost vide. Dakako da to udara u oči ljudima, a ti kako si originalan i subjektivan ni izdaleka ne slutiš, da bi to moglo udariti ikome u oči. Ti ukratko zaboravljaš da si otrcan i nehajan, kako si iz zaboravnosti i bio napravio kup smeća na stolu. A da je gazda došao i da ti je prigovorio, tebe bi to tako iznenadilo, te bi si počeo umišljati, dokazivati i vjerovati, da je gazda prigovorio samo zato, jer si to ti napravio – jer si ti ti... Ti dakako ni ne vidiš, da toga ne rade drugi; i ako bi se tko nasmijao tvome otrcanom odijelu, ti bi povjerovao, da se dotični smije – tebi, jer si ti ti, ne jer imaš takvo odijelo... Manija se progonstva svađa na nehaj za okolinu – ona je prosto pomanjkanje objektivnosti i objektivne logike... I ja sam išao nehajno, otrcano i kaljavo odjeven, da me vide baš u toj otrcanosti, nehajnosti i kaljavosti. I meni se podrugljivahu, ali ja bih bio rekao: smiju se, jer je odijelo otrcano; a u najgorem bih slučaju rekao ono, što ti u najboljem: smiju se meni, jer imam otrcano odijelo.
– Ti si prilagodljiv? Ti si tvrdoglav ko i ja. U tom smo jednaki. Ti nećeš nikada popustiti. Ta prekjučer si htio, da budu prozori zatvoreni, jer tebi, veliš, smeta nagla jutarnja svježina. Ja sam pak htio da budu otvoreni, jer meni, rekoh, smeta smrad. I radi te trice bili bismo se posvadili na mrtvo... Ti nećeš ko ni ja da priznaš: imam krivo, a ako si ti popustio onog jutra, bilo je samo zato, da pokažeš svoju, reko bih, megalomaniju: da su kao tebi, naime, ovake trice samo trice, i da se ne voliš prljati za tricu.
– Jest, ali ja naprotiv popuštam. Meni se može dokazati. Razlika je među nama ta, šta ti uopće nisi pristupačan razlozima. Ali ja, ako su razlozi razlozi, popuštam... u sebi. U mene ima podlosti i ponosa i uvijek ću naći častan izlaz. Ja sam bolji špekulant od tebe... Ja sam od trgovačke familije... Pustimo uostalom to... Reko si mi megaloman. Reko si istinu. Razlika je u tome, što sam ja svijestan megalomanije, a ti si – rekoh ti – besvijestan, instinktivan, elementaran. Ti si pravdaš, kverulant – ja polemičar. Ti si onom prigodom radi prozora rekao: "Ja hoću da tako bude; da bar jedamput imam pravo..." Ja sam ti stao dokazivati, da su prozori bili i jučer i prekjučer zatvoreni pa ako ti nije do danas smrdjela soba, ne može ti smrditi ni od danas; da je jučer bio zrak manje oštar no danas... Vidiš: ti si i danas rekao: "Ja sam dosta gladovao", a htio si reći: "Gladuj dakle ti"!
– Ne! – Marko je to rekao zvučno, u basu ko ono kad stadosmo piti.
– Dobro. Pijmo. Ali prije slušaj. Ja zaključujem prema tome, da sam ja građanin, a ti da si seljak. Dakako! Te definicije i izraze imaš shvatiti literarno... da sam ja naime... Ne ovako... Čekaj! Ti si danas čitao meni jednu svoju psihološku studiju, ja tebi svoju... Obojica smo čitali s istom dozom megalomanije, samo ja sam ju priznao. Ti se nisi ponudio čitati mi svoju, makar si to želio i više od mene... Ja sam to opazio i rekao: "Marko, čitaj!" da tebi udovoljim i da tebe obavežem i da kažeš: "Arsene, čitaj!" Ali ti nisi shvatio, da bi to morao reći nakon mojega poziva, što sam ja naprotiv shvatio prema tebi i bez poziva... Ti si oštroumniji, reko si. Možda. Ja bih rekao da si oporiji i zato originalniji i da sam ja prilagodljiviji i zato svestraniji i... da smo megalomani obojica... Ali to je sporedno. Htio sam reći nešto o tvojoj i mojoj psihološkoj studiji, koju ti već u domovini pročitah... One baš potvrđuju moje definicije. Slušaj:
Čitao si Vergu. Tamo, u njegovim najboljim djelima, gdje je on slikar čitavog jednog kraja, a ne psiholog i pripovjedač jednog čovjeka ili događaja... tamo se pripovijeda: "pošao je, rekao je... poljubio je, otputovao, ubio..." – I t. d. i t. d.... T. j. nema ni događaja ni čovjeka: nema jedne izrađene scene, dijaloga, ličnosti, strasti... Sve je onako nabacano, bez reda, raštrkano. Naturalizam je u Zole sav u pojedinim jakim scenama i događajima, oko kojih se gubi i utaplja ostalo sitno i slabije: guska, delirij i glad u "L'assomoiru", štrajk u "Germinalu"... Zato je Zola grandiozan do simbola... Verga je komadan, nabacan, slučajan u svojem verizmu: impresionističan... Zola je Parižlija, građanin grada, što se krsti mozak svijeta. Verga je Sicilijanac, gdje su i gradovi sela... Vergino remek–djelo "I Malavoglia" je tehnički i stilistički ravno selu: sela nastaju od slučaja, bez plana, bez sistema, instinktivno i doimaju se svojim životom, obličjem i notom kao pejzaž i nikada ih ne bi mogao prispodobiti nečemu živome kao na pr. lokomotivu i grad... t. j. simbolizirati i portretirati: ona su impresionistička... Naprotiv, "L'assomoir" je tehnički i stilistički ravan gradu: grad ako nije u prvim počecima imao plana, postavši gradom išlo se je uvijek za tim: graditi, izgrađivati i rušiti po planu, davati mu i postavljati ga u neki sistem, logiku... On je nastao racionalno i može se prispodobiti nečemu živome, dramatskome, portretiranome i simbolizovanom. Racionalnost i sistem ovamo – raštrkanost i instinktivnost onamo: simbolizam je jači i velebniji u Zole, ali je impresionizam prirodniji i snažniji u Verge.
Eto, prema tome ćeš sada razumjeti, što hoću da kažem. Slušaj. Čitao sam jednu tvoju i jednu moju psihološku novelu, studiju, svejedno. Mi nismo pripovjedači, razmatrači i opisivači – recimo tako – materijalnih, vanjskih fakata, fizionomija, karaktera i akata kao Zola i Verga. Mi smo iznašači unutarnjih dogodovština i pomišljaja, odraza i poriva vanjskih, materijalnih činjenica: psiholozi. I makar smo psiholozi, mi smo svejedno toliko oprečni i u tom, koliko u svemu ostalome.
Marko je pozorno gledao pred sobom. Vedrilo se. Negdje je tamo stala izmiljivati luna; nutrinja se je Colosseuma stala zamjećivati jasnije u svijetlu i sjenama. Butilja je bila ispražnjena. Digosmo se.
– Ajdmo u kavanu. Tamo ću nastaviti i svršiti.
Marko se je malo gegao, ali reko bih više od lijenosti i sporosti. Uhvatismo se pod ruku. Činilo mi se, da je Marko teži, a obojica bijasmo mršavi; mene je hvatala upravo poletna lakoća, dobra volja i brzina. A za nama je ostajao kolos nepomičan i hladan, makar su po njemu stali plaziti lunini traci, sjene oblaka i kotrljati se rijetke kišne kapi. Pođosmo u kavanu na likere.
– Ima li tu kobasica? – zapita Marko.
– Nema, čovječe. Valjda nećemo jesti kobasica, ako smo odlučili piti likere.
– Nego? Ja bih jeo još.
– I ja.
– Dakle.
– Uzet ćemo slatkiša.
– Ne volim toga. – Marko se smrkne. I ja bih se rasrdio, ali sam bio suviše veseo i lagan; nekud se bacakah u zraku: težine Markovih nagnuća i želuca ne osjetih. Ona je nekud bila zarinuta u zemlju, ko kukuruz, trava i – pšenica.
– Pa uzmi jaja – rekoh. – Ja ću poslastica – i odmah stadoh govoriti:
– Vidiš, kaki si ti, a kaki ja. Ti bi jeo kobasica i pio likere, makar je to užasni diston: nemaš sluha. A onda – nitko ne radi tako, jer se likeri piju uz poslastice. Nisi obziran prema okolini. Originalan si. U romanu Kovačićevom "U Registraturi" seljak u kavani pojede šećer, pa mlijeko, pa kavu, pa kruh, pa vodu: u želucu se i onako sve razmiješa. To je svakako originalno!
Ali pređimo na drugo. Tvoja, vidiš, psihološka novela iznaša činjenice psihološke, ali ih ne tumači. Ti si u psihologiji slikar: nižeš osjećaj do osjećaja, kao nešto sintetična, određena: "osjetio je, veliš, mržnju", kako bi drugdje rekao: "on je hulja". Tu je eto nanizan osjećaj do osjećaja kao boje – nabacano – ali iz određene daljine daje jedan određeni, sintetički dojam. U ovoj si noveli veći umjetnik od mene. Ja sam u svojoj psihologiji ono, što ti nisi: iznašam manje, a tumačim više, zato ne nižem osjećaj do osjećaja, nego jedan, dva osjećaja rastvaram, raščinjam, analiziram: ispitujem postanak i razvitak i povlačim konsekvense: ja sam analitik i proizvađam dojam bljeđi, slabiji i naporniji – analitički. A sinteza, koju ja povlačim nije već nešto sama o sebi, osjećaj do osjećaja, atribut do atributa, pa i misao do misli – psihološka naime; ona je naime više filozofska. Ona nije, da tako kažem, dojam cjeloviti, koji dobiješ bez obzira na svoje sopstveno rasuđivanje, nego je – zbroj, koji djeluje tek onda, pošto si pribrojnika i sam pošao zbrajati i tek se sada dojmi onako, kako sam ja htio – proračunano – da se dojmi. Ja sistematiziram – ti ne: ja sam ko grad, ti ko selo. I – dopusti! Odmah sam gotov. Ti fićukaš bez melodije i niti ne misliš, da bi to moglo koga smetati, da bi ko to mogao naime i – čuti. Ja pjevam s tekstom i uvijek mislim, da će me se čuti, ako već i ne pjevam zato, da me se – čuje... Ti si zasukan; ja uvijavan. Ja sam se vježbao svojim životom, naturom i perverzitetom u laganju, razumijevanju ambijenta i objektivizmu. Ti ne – ponavljam. Ja sam kretanje, nemir, promjenljivost, izmicanje, uvijavanje – ti si određenost, nepomičnost, oporost, jasnoća. Ti si poza – ja poziram. Ti si gesta – ja gestikuliram. Ti ćeš iznijeti i tip i karakter – ja psihu. Ti ćeš ostati priroda – ja mogu postati afektacija. Ti ćeš ostati jaka duševnost – ja ću postati bogata. U tebe će biti fiksa ideja – u mene ideje. Ti ćeš osjećati trajno, neprekidno, jednovito: ja prolazno, vijugavo, svakojako; ti si pasija – ja afekt... Dopusti! Evo ovako:
| Arsen: | Marko: |
| grad | selo |
| familija | paša |
| glasovir, deklamacija | fućkanje i drečanje |
| tombola, ples | igranje na puceta |
| obzir | nehaj |
| napučenost | izolovanost |
| društvo | plandovanje |
| novina | priroda |
| planiranje | slučajnost |
| logika i račun | filozofija i osjećaj |
| socijalizacija | individualizam |
| strasti, koje se stiču | nagon, koji se rodi |
| + Strossmayer | + Starčević |
| ______________ | ______________ |
| = histerik | = idiot |
– Da me ne shvatiš krivo – odmah nastavih, da ublažim zadnju riječ. – To je sve shvaćeno i izraženo literarno, ne znanstveno i životno. Idiot ima za karakteristiku buljenje, pozu, zasukanost i prirođenost – histerik kretanje, imitovanje, gestikuliranje i primjenljivost. Idiot se rodi – histerija spoja psihoze i neuroze prirođena je i stečena. Ti bi t. j. bio nešto jasna, opora i stalna – ja nešto prelazna, plazmatična i nejasna... Ja bih t. j. mogao biti talentiran, ti – talenat; ili originalan – ti original; ili ženijalan – ti ženij... t. j. ja bih mogao ludovati – a ti biti lud...
Nasmijasmo se obojica. Marko se javi prvi:
– Ti si veliki afarista, špekulant i prevarant, reko bih ja. Mi smo radnici – vi izrabljivači. Ti si reko, da smo mi talenti, a vi talentirani: t. j. mi radimo za vas.
– Možda – uletjeh mu u riječ. – Mi stavljamo vaše žito u promet... a ako mi s vašom šumom i prirodom napravimo milione, ne može to biti naša krivica, a vaša zasluga. Nego obratno. Vi imate bogatstvo ruda i ne znate im vrijednost... Da budem točniji, reći ću: mi im dajemo vrijednost!
– Ti se uvijavaš ko zmija – završi Marko.
– Ti buljiš ko tele.
Prenusmo se. Ali ja dobro zamjećivah, da je njega sav taj razgovor privukao dolje ko teret, a mene podigao uvis ko krila. Marko je umorno, nepomično, pognjureno sjedio i nije se već dotako pića. Zato je izgledao krupniji, teži i stariji od mene. Tu mi se je najedamput stalo nešto plesti i odmah raspletati u mozgu... Marko već nije bio raspoložen... valjalo bi ga raspoložiti... Od neko vrijeme obojici zaudara rakija... Zato pozvah čašicu... I zaplakah. A Marko se je ganuo, zdrmao i primio me za ruku. Nije pomislio ništa. Njega su moje suze sjetile prošlosti, kad smo složno, prijateljski dijelili misli, opažanja i ideje kod čaše vina i osjećali slično. Zato se raspoložio.
– Rakija – rekoh... Tek je se dotakoh, proplakah... Ona je prošlo, domovina, osjećaji, prijateljstvo.
Stadoh se veselo smiješiti, pa smijati. Sutradan, u mamurluku grohotasmo obojica.
Jesam li Marka odbijao ili privlačio? T. j. jesam li s tijem želio privući ili odbiti? Došli su dani solidnosti, gotovo kuburluka, a onda jedan dan i pô žderače i pijače. Ipak – ne opismo se. Ja sam u kontaktu s čovjekom počeo postajati ono, što sam bio. Marko bi primjerice rekao: "Sad bi došla dobro čaša vina", a ja sam dodavao: "Jedna čaša vuče drugu". Mi protuslovismo jedan drugome; zapravo protuslovismo sebi samima: Marko je sad bio čovjek prelaza, ja kontrasta. Ali tek na oko. Ja sam uviđao s dana u dan, da mi ne možemo raditi niti zajedno niti jedan pokraj drugoga; da se međusobno isključujemo, da su jaki intelekti u momentu stvaranja i u samom stvaranju apsolutiste, jer su egoiste. Marko uza sve to nije govorio: "Odlazim". Bili smo dobili novaca. Kuburluk nas je dražio i prolumpavao kao konvikat i apstinensa. Mi smo kroz sve to vrijeme vrlo mnogo razgovarali, a razgovarali smo samo zato, da ne – radimo. Ja sam bio oduvijek uviđavan. "Ne možemo izrabljivati knjige i nauku, e pa onda izrabimo život. Živimo!" I mi smo trošili, pili i jeli – ja se prepustih toku našega života i drugovanja. Znao sam, na što će nas to izvesti. I opet su dolazila ispovijedanja, intimnost i razgaljivanje. I možda bi nas to bilo svezalo, da ne bijasmo literarni obojica. Jer ova je intimnost bila siže, gradivo za novelu, studiju i dramu: izrabljivasmo jedan drugoga, a svaki je uzimao monopol na autostudij... Mi bismo bili ovako obastali jedan pokraj drugoga, jer je velika intimnost bila zagušila stid i mi smo mogli biti svakaki u osjećaju i životu, jer nam u programu nije imponovao ni svijet ni život ni javno mnijenje. Biti heroj i podlac – to je isto za onoga, koji studira – čovjeka. Herojstvo i kukavičluk ima za pisca istu vrijednost, a pisac se ne cijeni po svojim moralnim kvalitetama, nego intelektualnim: ne po svom životu, nego po svojim djelima... Tako bismo i mi mogli ostati životno pokraj svih protivština prijatelji – kao bludnice i zločinci – ako bismo prema tome životu stali s jednakim interesom: izrabiti ga za literaturu. Ali baš u tome, u čemu je ležao uvjet mogućnosti našega prijateljstva i intimiteta, izrastao je razlog naše totalne rastave... Prostitutke si uzajamno izjavljuju tajne, tribadizam, ljubavnike, ali su zavidne, ljubomorne i mačke, kad dođe do konte. Nije li to i nas odbilo – javnost, publika, slava i novac? Ondje, gdje se naši interesi stadoše dijeliti.
Ne iznašam druge; pišem o sebi. Zato će sve ovo izići nepotpuno i neizdjelano. Meni dapače ponestaje, da tako kažem terena, jer odlučih pisati samo o sebi. A tu je bilo prigode osvjetljivati sebe u drugome, ogledavati svoje oči u očima drugoga. Ništa zato. Ovi će reci umoriti čitatelja i možda ozlovoljiti. Život ne umije dovršiti lijepo i zgodno dramu, kako ju je započeo. Uđimo u nj, i mi smo ušli u ralje medvjeda. A znatiželjne ću upozoriti na onaj premudri upit: što bi bilo od čovjeka, da ga medvjed pojede?
Jest. Sve ono mrsko, bijedno i prezreno, što autoanalizom konstatovah u svojoj prošlosti, stadoh osjećati u manjoj snazi i količini sada u odnosu s čovjekom i ljudima. Smrad je bio jači, jer je bio bliži... Ali ja griješim. Ja ga nisam osjećao: ja sam to tako kvalificirao. Jedne večeri izađosmo. U birtiji naiđosmo na nekoje đake; približismo se i udarismo u razgovor. One sam večeri bio pijan, razgovorljiv, frazer, entuzijasta... Drugo jutro konstatovah: u kontaktu s ljudima postah takim i takim, što mi se sad na osami duri; s Markom sam pio i on bi manje izdržao trijeznost od mene; a tek stadosmo piti s ljudima, ja sam izdržao pijanstvo manje od njega. Srdio sam se kao kad ti nešto ne pođe za rukom... Sjećao sam se svojih snova:
"Spavam i snivam: san se prekida, ali ja se ne budim, nego uvijek spavam i san se nastavlja... Kad me san suviše umori, hotimice se trgnem i probudim; ako mi godi, hotimice nastavim spavati i – snivati... U snu vladah sa sviješću... a ne mogu da s njom vladam u pijanstvu i trezvenom društvu..."
– Ja ne osjećam blata na sebi, Marko; osjećam prezir prema sebi. Sebe prezirem, ljudi mi smrde. Kćerka naše gazdarice šepesa; onako žuta, čini dojam svijeće lojanice: volio bih je zabiti u čavao kraj oltara i upaliti njene kose... Smrdjela bi upaljena i više!
– Išli smo okolicom Rima mamurni, srditi, zlovoljni. Ja sam se obarao na ljude, jer se nisam mogao oboriti na Marka. Nekaka nesmiljenost, nimalo hladnokrvna, nego ugrijana, slomljena i razbita ko s umora kretaše moj jezik i nije bila kadra krenuti moje ruke... Marko mi je bio na dohvatu, zato se na nj ne oborih...
– Ljudi – rekoh. – Šta me zove k njima. Uvijek se uvjerim, da sam u njihovom društvu rekao više gluposti u jednoj minuti negoli bih mogao zamisliti u tri mjeseca... A glupost je u društvu strašnija od one na osami – jer si ju rekao i jer se je čula. Znam, da nisu oni krivi, što čine na mene dojam stjenice, koju si primio, stisnuo, i koja te smradom progoni u vječnost... Znam, da sam pretjeran, ali šta zato! Blizina me ljudi, t. j. vez jezika i razgovora i bliskosti duševne, baca u psihopatije... Umjesto da ih mimoiđem, ja ih mrzim... Ne radim ništa. Gubim vrijeme. A radio sam prije toliko... U sebi razmatrah i predstavljah sve uzlaze – od analfabete do intelektualca... Sada mrzim kćer naše gazdarice: žuta je ko lojanica; mrzim i gazdaricu: žuta je ko suhar; mrzim i one naše sinoćnje drugove: bili su blijedi, hrapavi i suhi: ko papir... Sve je to dozrelo za vatru. Za drugo nije sposobno.
Išli smo po suncu; prašina je ležala u zraku, u našim očima, u našem mozgu, u grlu. Žeđao sam.
– Ajdmo na čašu!
Pođosmo. Marku je lice bilo isto onako blijedo, hrapavo i suho. Ja ponovih svoju rečenicu... Dozivah vatru, a mi smo gorili od alkohola, sparine, suše i zadušljivosti. Prešetasmo cijeli dan. Cipele mi se stadoše lijepiti za noge ko znojne čarape i bilo mi je, da njihova koža puca na meni od vatre. Ja ponovih nekoliko puta:
– Blizina me i dodir s ljudima baca u psihopatiju. Ja mrzim, a nisam kadar i jak ljubiti. To je užasno. Postaju mi ljudi odvratni, i što je još groznije, mržnja mi postaje odvratna: moji osjećaji postaju prema meni onaki, kao ljudi prema mojim osjećajima. Ja sam ono, što ne ću da budem. Jedamput sam bio ono, što sam htio biti i što su bili drugi i što ja nisam bio; onda ono, što sam htio da budem, što nisu drugi htjeli da budem i što sam uistinu bio; ali sada sam ono, što ne ću da budem, što nisam i što neće nitko da budem... Ko je kriv?
Boljela me je glava. Marko nije htio ili nije mogao shvatiti, ko je kriv. Toga radi me je glava i jače zaboljela i Marko je sad izgledao kao da je on ta prašina, sparina, suhar i naoblaka, bez sunca. Pleća mi se pričiniše svinuta, šija ukočena i oko glave stadoh osjećati onako nešto kao kad ti se ruka uspava.
– Ne osjećam samilosti ni za koga. Jučer sam uhvatio na krevetu jednu stjenicu. Nesnosne su. Izilaze u mraku. Grizu ljudsko meso. Kad ih satreš, zaudaraju... Mene danas boli želudac: zacijelo sam jednu pregrizao i pojeo u snu... Utisci, impresije, dojmovi i – rezultati... Fui! Ovako je to kad propustiš u svoju sobu stvaranja, nauke i rada stjenice... i ljude!
Marko nije shvatao. A mene je stao čitavi organizam boljeti, ježuriti se i šumiti kao uspavalo udo, koje ganeš, pomičeš i budiš.
Bili smo kod prostitutke, ali nijesmo mogli podnijeti, da budemo i žene t. j. mačke. Ja znam, da smo bili postali jedan drugome zapreka u hodu, mòra u disanju, glavobolja u mislima; da smo prema tome morali odstraniti zapreku, ako nam je bilo do hoda, napretka i rada. A nama je obojici bilo vrlo mnogo stalo do toga. Ja sam osjećao da dekadiram:
Prve dane Markova dolaska alkohol je djelovao na ruke, oči, ali ne i – mozak: ja sam teško govorio, naporno i budno gledao, teško i nestalno koracao, ali sam svijesno radio, mislio i osjećao. Bio sam i polupijan, ako bih se napio, ali uvijek onako kao čovjek, koji je umoran od hoda... A sada – mjesec dana nerada, ferija i nedjelja... Rastanak je naš postajao neminovan i mi smo se dapače bili rastali umno, duševno i karakterno, ali ne vidjeh rastanka životnoga. Prva je dapače rastava prijetila životnim spojem i nagodbom – delikvenata i prostitutka... Marko nije mislio još na odlazak. Možda se je bojao rastanka dviju intimnosti – t. j. svađe prostitutka i glumica, gdje bi se vidjelo, koja je umorila muža, koja je zadavila dijete... strah polemike literata, gdje bi se vidjelo, kako je niska podloga velikih osjećaja i ideja i kako mirisno cvijeće raste od gnoja... Rastanak je postajao nuždan: ali dvije zavađene intimnosti ne mogu živjeti u javnosti jedna pored druge... Netko mora da pane...
Ovo je bio rezultat naših grižnja, patnja i neodlučnosti... nejasan nama samima, ali svejedno proveden u nama. Ja sam znao, da je to logika čovjeka i života, kad bi se čovjek u život dospjeli izolovati od ljudi i knjiga. Ali ja ne zaključih jasno i svijesno tako u sebi: shvatih odmah, kako sam pomislio na gornji rezultat, da je to potpuni mrak, dno i propad – da je to zamisao zločinca, koji nema mišica – da me je Marko vratio u dekadansu, zasukanost i prošlost – i da je taj rezultat logičan i nemoguć najedamput i da ta nemogućnost jedne logike dokazuje samo to: moram udaljiti Marka bez svađe.
Pili smo. Ja sam i opet majstorski spajao svoja nagnuća želučana i potrebe intelektualne: pili smo, dok se je dalo, a kad već nije bilo s čime, rekosmo složno: "Ovako više ne ide! Valja se rastati!"
Marko je baš iščekivao novac za put. Ja sam bio dobio slučajno od sestre desetaču. Bilo je čime, dakle smo mogli. Izađosmo u društvo. Ja sam te noći bio totalno pijan. Sutradan: nema novaca; pošiljka ne dolazi; mamurni smo; zadnji novac htio je Marko potrošiti na kruh – ja sam pošao u dućan i kupio duvan... Objedovasmo kod kuće rižu, što nam je jučer bila ostala; prije no je istresoh na tanjure, primakoh svoju žlicu svojim ustima, da okusim, kaka je riža, a onda opet zagrabih istom žlicom. A Marko se je tu strahovito proderao: "To ne! To ne smiješ! Iz svojih ustiju u zdjelu, iz koje ću i ja jesti!" Kasnije sam doznao, da to on ne može da dopusti (a mi smo češće kod kuće jeli i ja sam češće na njegovu želju za njega frkao i zaslinjivao cigarete), jer sam ja tuberkulozan i zloban: da sam ja naime samo zato zagrabio žlicom, koju sam već bio prinio ustima, da ga zarazim i da sam ja njega samo i jedino s tom namjerom zvao k sebi! On da zato ima bjelodani dokaz: da sam ja naime to njemu u pijanstvu sinoć izjavio!!
Ja nisam ostao zatečen; ostao sam iznenađen. Marko je bio blijed, bez krvi; čini mi se, da ga je nenadano polio ledeni znoj. Ja sam se smijao preko volje; i Marko je ostajao nepomičan preko volje... Razumjeh: on me je jasno zamrzio.
Sve ovo, što se gomilaše kroz mjesec dana i na mene i na njega, što gomilasmo obojica pritiščući polet, uspon i podvige misli i rada i ne mogući naći jasnog i prirodnog izraza – izrazilo se je sada u njemu i izvan njega: jer mu je moja koja pijanačka gruba i isto tako jasna, bezobzirna riječ s moje strane dala moralne snage i umnoga razloga za mržnju.
Ali mene to u tom času ne zapeče. Mene je rasrdilo iznenađenje: Marko veli, da sam to i to rekao u pijanstvu; on može da dokaže i ono, što nisam rekao, a ja ne mogu da dokažem ni onoga, što jesam rekao... To je već bila potpuna dekadansa i povratak. "Vino me je nekada individualizovalo... danas po njemu postajem ono što nisam i što ne ću da budem..."
Nasmijah se preko volje, grko, prezirno i jalno. Čini mi se, da su i boje naših lica postale nalik na vodu iz mlake i kaljuže, kad je istočiš u staklenu čašu. Upregoh se, usilih i razložih Marku otvoreno slijed misli, prešutjevši zadnji rezultat: "rastava bez svađe". A onda hladnije i mirnije rekoh:
– Ti si planuo. 1. jer si stalno iščekivao novac, a nije došao. 2. jer sam ja kupio duvan umjesto kruha. 3. jučer smo zapili novac i nismo uživali, jer smo skoro izgubili svijest... Onaj novac, koji jučer nismo uživali, mogli bismo uživati danas... Ali Marko nije slušao; nije htio začepiti uši; legao na krevet i sklopio oči.
– Dobro. A ti si mi podvalio nešto, što nisam ni u snu mislio, bar ne onda, kad sam te zvao k sebi, jer l. ti trpiš na maniji progonstva, 2. nisi uviđavan i prilagodljiv t. j. nisi histerik, da bi mogao shvatiti, da si mi smetamo uzajamno i da ja ne mogu tebi reći "otiđi", budući ti rekoh "dođi", 3...
Tu se je on okrenuo na drugu stranu.
– Dobro. Završit ću. Nisi pristupačan razlozima. Misliš, da ti se smiju, ne zato, što imaš otrcano odijelo, nego zato, jer si ti ti... Svejedno.
Zapuših, zašutjeh i pogledah u dim, kako se polagano i jednostavno diže uvis... Sjetih se dna i širine; pričini mi se, da mi se od skrućivanja i skupljanja ukočiše udovi i kad sam pokušao zakoračiti u šir, uhvatio me grč... Gledao sam u maleni dio neba, modar, pun, bezdan.
"Odahnuti. Visoko... Kad presahne ova moja psiha, što ću na dnu? Ono će biti grobište... Kad nedogledna široka ravnina razvuče i rastavi dijelove moga "ja", što ću onda ja u – širinu? Ono će biti sveljudski hram... Visoko!... Balonom ili teleskopom? Solidnošću ili vratolomijom? U svemir?... Ko znanstvenjak ili poet?..."
Odmah se snađoh. Poželjeh i opet biti jednostavan i lagan ko dim. I mirno oborih pogled.
Međuto je došla pošta i novac. Marko se odlučio odmah na odlazak... I odmah si postadosmo – uslužni... Marko me je iznenadio finim cigaretama i posudio novaca, ja njega likerom. Bilo je stalno, da ćemo se uistinu sutradan rastati: karta je već bila kupljena. Pomislih na štropot vagona, fićuk i putovanje. Sjetih se, da ću skoro morati i ja nekuda i rekoh:
– Valja mijenjati ambijente i gradove. Ostavši dugo u jednome mjestu, to je kao da ne mijenjaš odijelo. Ono sagnije na tebi, ti se usmrdiš u njemu... Promjena!
Stao sam disati. Marko je bio šutljiv i odmjeren. Ali ja oživljavah. "Promjena". Preletjeh sve ove dane našega života i u misli povukoh rezultat. Ipak sam zaradio mnogo. – I rekoh glasno: – Hvala ti! Marko je cijele ove večeri govorio vrlo malo. Pogledah ga nekoliko puta i sve sam više zapažao sličnost s Laokontom, reko bih sličnost dinamičku: bol je na licu Laokonta bila slično izražena kao jad na Markovom; u obojice skupljene obrve i dvije paralelne bore na čelu.
– Slušaj. Rastajemo se. Valja da saznaš sve. Ja nisam mogao ići za apsurdom: umoriti tebe. Išao sam naprotiv za jednim logičnim rezultatom: odstraniti tebe tako, da ti ne kažem "otiđi" i da se rastanemo bez svađe.
– Ne. Sâm si priznao, da si delikvent.
– Reci. Ja sam ti se odurio.
– Jesi.
– Reci. Odurnost nisi ti otkrio na meni, nego ja. Ja sam mislio, da potpuna, bezobzirna pa i smradna istina daleko više opčarava od najljepših i najmirisnijih laži... Ja sam mislio, da ću tebe obasjati, ako sebe osvijetlim... a ne zamračiti...
– Priznao si. A ja imam na temelju tvojih riječi izrečenih u treznoći – "ja sam delikvent i perverzan" – i onih u pijanstvu, kad si bacao novac u blato i na moja pitanja "zar si me zato doveo, da me ubiješ?" odgovarao jesno... Ja dakle imam na temelju toga zaključivati, da si me uistinu i zvao samo zato.
– Žalim te.
I – mene je obuzela nenadano velika žalost. Marko je govorio tiho, bijedno, prosjački, kao bokci, kad pripovijedaju svoju bijedu. Glas njegov uvijek tih i svejedno zvučan, elegično intoniran, kao da dolazi iz daleka ili duboka, poput pjesme za jugovine – dao bi se slušati zatvorenih očiju, da nije izraz njegova lica dozivao još uvijek u pamet Laokonta. Opazih, kako je njegov glas kad govori muzikalan, ma da Marko nema sluha; da su crte njegova lica slične Laokontu kad osjeća; kad pak gleda, onda sjeća na Sokrata i tele... Dinamika i statika.
– Hoćeš me saslušati do kraja? Samo ponavljam za posljednji put: da ću te obasjati i obradovati, ako sebe osvijetlim. Nisam znao, ako sam i mogao slutiti, da sam te više obasjavao, dok bijah tajanstven i crn... Ne ću o tom... Hoćeš me još saslušati do kraja? Ja jesam delikvent, ali ne akta i fakta. Ja sam danas delikvent samo u svojoj psihi, ne mišici. To zabilježi.
– I egoista.
– Delikvent i egoista. Da. Ali ne delikvent realnosti, jer sam realista... ne fakta, jer sam literaran... Znanost, literatura, rasuđivanje ubija akciju... I egoista, dakako! Ali ne zaboravi, da sam gladovao zajedno s tobom, ali da zajedno s tobom nisam radio. I više: dao sam ti novaca i dao bih pa i gladovao, ali ti ne bih dao jedne svoje pjesme, da skapavaš... I delikvent i egoista!
Govorio sam s dosta oštrine i akcenta. U sebi sam sravnjivao snove, koje snivah, dok bijah sâm i ove, otkako je došao Marko. Prije sam snivao i to, da sam jedno lice svoje pripovijesti, i ja sam znao u snu, da sam i autor i to lice ujedno... A sada snivah obično o školi, svađama i opet – školi: "imam polagati ispite: nikada nisam pripravan..."
U ušima mi je zvučio Markov glas. Napala me je želja umekšati samoga sebe, jer sam znao, da na Marka činim suh, odvratan i reumatičan dojam olupljene, tvrde i gole kosti. Zato rekoh:
– Drugo je nešto grozno u meni, ne ovo... ovo su groze za onoga, koji sluša i nije se nikada duboko zamislio u sebe, a ne za onoga, koji ih nosi u sebi... Ali ovo! Moj recimo literarni rad netko pohvali; ja se u prvi mah uznesem i obradujem t. j. podam se osjećaju. Ali onda stanem rasuđivati i tuđu kritiku i svoj dojam i ustanovim, da je kritika opazila u meni nešto, čega u meni nema – da je lažna, a ja da sam tako častohlepan i tašt, te sam je ja radi kađenja primio objeručke, makar je uime pohvale zanijekala moj "ja"... Ali kako sam od besvijesti prešao u svijest, od psihoze i osjećaja na intelektualnost i rasuđivanje, mene ovo raščinjanje vlastitih osjećaja tako uznese, te zapanem opet u psihozu... I tako ad infinitum... Ja sam umoran i ne ću da počinem, jer ne mogu... To je nervoza u punom rascvatu... Pospanost u besanici! – I odmah dodah: – I to je, vidiš, Marko, pozivanje – i nastavih:
– A tvoja je groza u tome, što si potreban topline, blagosti i mekote i svagdje izazivaš s nespretnosti led, tvrdoću i krutost...
Izađosmo. Šetali smo uz Tiber. Noćalo se i mi smo šutjeli. Idući ovako jedan pored drugoga, osjećasmo, da se udaljujemo sve više, da smo već dapače užasno daleki, a ipak osjećasmo, da nam se sape dotiču. Zato nas diraše u čulima nešto sablasna, spiritualna.
– Ti ćeš razumjeti tu nervozu, ako si kad bio u prilici morati spavati, kad ti se ne spava i željeti spavanje, kad ne smiješ ili ne možeš usnuti... Svejedno... Umaram te... Vratimo se.
Sutradan pođosmo pogledati katakombe. Kad izilažasmo napolje, obojica hvatasmo jednakom požudom i srhom sunce, svijetlo i zrak... A kad se rastadosmo, pomislih: "Marko me je morao silno zamrziti, jer me je jedamput silno ljubio... I pokuditi, jer me je hvalio... vaga..."
"A ja?"
Ništa od svega. Kako je Marko otputovao, stadoh hvatati svijetlo i zrak kao da izađoh iz druge katakombe. Marko mi postade uspomena i simpatija; zaželjeh mu sreću, zdravlje i rad – a sebi samoću, visinu i vječnost. I sve mi stade postajati uspomena i simpatija: niti sam ljude mrzio niti sebe prezirao. Bijela, čista, zapjehana zima stade se raširivati oko mene, povrh mene, u meni. I bio bih imao i samoću i vječnost i visinu, da sam kod kuće imao – peć.
| Sljedeća stranica→ |