Isušena kaljuža/U šir/VI.

Isušena kaljuža U ŠIR, VI.
autor: Janko Polić Kamov

VI.

Ovo je kratki prikaz mojih studija, kako ga dospjeh srediti iza nepisane novele "Jedna duša bez peći". Sutradan iščekivah Marka. Pardon! To je i opet jedna hronološka griješka. Marko je k meni došao, dok bijah u Rimu. Sjećam se sada vrlo dobro svega. Ja sam polazio na kolodvor nekoliko puta i nikako ga ne dočekao. A iščekivao sam ga baš srdačno, kako mi se tad pričinjalo. Mislio sam: dolazi moj drug razgovora, šetnja i nauke; učit ćemo zajedno više i brže: što pročita on, ne ću trebati čitati ja i – obratno – bit ćemo obojica na profitu... I t. d. Ja sam samoga sebe uvjeravao, kako će to biti vrlo korisno i praktično raditi u dvoje i samo je – mišljah – to, što čini, te ga očekujem tako željno, srdačno i uzbuđeno.

I ja ga nisam dočekao ni prvi ni drugi ni treći put. Što znači ovo "iščekivati i ne dočekati" bit će jasno svakomu, koji se uvijek boji, da će zakasniti na vlak i svagda dospije prerano; tad mora iščekivati odlazak, a vlak ima još zakašnjenja. I ja ne bih ni spominjao tog iščekivanja, da ne otkrih u tome jednu novu bolest, koja je izrasla na ruševinama jedne stare.

Moji nervi!

Mene se već ne doima toliko bol, patnja i nesreća: jučer je baš moga susjeda udarila kap i ja ga vidjeh raspružena, otpasana i nabuhla na kamenu i sjetih se svinje. Prosjaci me dnevno sretaju i skidaju duboko šešir, a ja skidam svoj šešir još dublje i tako ih mirno, jednostavno pozdravljam, makar znam, da njihovo skidanje šešira zahtijeva otvaranje moje novčarke, a ne skidanje mog – šešira. Preksinoć sretoh na ulici jednu od "onih"; htjela da pođem u njezin stan, ako je moj slučajno predalek, a ja nisam htio. Ona je molila; stadoh se cjenkati, makar sam bio odlučio otići u svakom slučaju – bez nje. Cjenkao sam se samo zato, da vidim, je li jeftiniji krevet bez žene ili žena s krevetom, i potpunoma se udobrovoljih, kad doznah, da žena košta isto što i krevet...

Počesto znam biti ugodno raspoložen, ali kako se u razgovoru ma s kime raspoložim, postane mi neugodno i žao, što se čovječji jezik ne prodaje po mesnicama, dok sam sasma zadovoljan, što se ljudski mozak ne može dobiti u restauracijama. Uopće sam najzadovoljniji, kad se moj jezik dostojno ponese i šuti.

Tako sam hladan, ali Markov me dolazak uzrujava više no oduševljava; ne duševno: moje srce zakuca življe samo onda, kad čujem ili zamislim fićuk mašine; ja se rasrdim samo onda, kad među došljacima ne vidim onoga, radi koga sam došao, izgubio vrijeme i koga sam s pravom iščekivao. Ja ne žalim, što nije došao; ja dapače ni ne mislim na eventualne nesreće, koje su ga mogle zadesiti i eventualne ugodne časove, koje smo mogli zajedno proboraviti... Ja samo ponavljam u sebi: "Ajd k vragu!" i ujedno znam, da ne mora biti on kriv, što nije došao, ali da to može svejedno s pravom mene uzrujati, te ja uime te uzrujanosti imam isto tako pravo nazvati njega nitkovom, norcem i prevarantom. Ovo mi pogrđivanje dapače ugađa i umiruje živce. Onda se sjećam toga, da sam mogao kod kuće sjediti i raditi, pa došao Marko ne došao, i ne gubiti uludo i vrijeme i novac (ja naime kod svakog iščekivanja pušim i pijem crnih kava suviše) i kad nazovem odmah sebe nitkovom, glupanom i prevarenim pa pušim i pijem još više. Čudnovato! Ovaka uzrujavanja ne umiruje alkohol, koji bi ih totalno umirio, nego crna kava, koja i više podražuje. A još je čudnije to, što se i alkohol pretvara u crnu kavu: ne opija, t. j. ja ga samo dotle pijem, dok razdražuje, ako ga već ne pijem radi toga, da začinim pečenku. Uistinu toga sam dana užasno trpio. Konstatiranja me ne udovoljavahu. "Marko nije valjda mogao doći, dok nije došao", rekoh stotinu puta, ali ja sam bio tako srdit, te sam znao, da to nije kadro ublažiti onu fizičku bol, koja je bila ravna boli, koju oćutiš, kad udariš glavom s nespretnosti u nešto kvrgasta i tek si opsovao jednoga sveca i počešao se za ozleđeno mjesto, udariš glavom u drugu kvrgu. Fizična se bol ne liječi – razlozima.

"Mogao sam mirno ostati kod kuće", rekoh i drugi put, ali sam znao, da će me ta konstatovanja, koja dokazuju neopravdanost mojeg uzrujavanja i srdžbe rasrditi još više.

Opet sam mnogo šetao, gotovo trčao, pušio i pio. Moji živci postajahu sve tanji, mekši i nježniji uporedo s otvrđivanjem i ohlađivanjem moje psihe. Mene se je jače doimao fićuk i pomisli: "hoće li Marko dospjeti – hoću li ja zakasniti? – hoće li Marko, ako me na kolodvoru ne nađe, znati naći moj stan...?" negoli pomisli na eventualne katastrofe i ugodne časove.

Ja sam se grizao, ali razlika bijaše u tome, što sam se prije grizao u "meso", a sada u "kose" i bol je bila bez krvi. Tri se puta vratih sa kolodvora i tri puta problijedih, porumenih i zapjenih. Marko mi je postajao sve gluplji i nesnosniji. "Neće doći!" rekoh i kad bi me ta stalnost stala umirivati, odmah bih rekao: "A možda ipak dođe." I tu prvi put primijetih neke crte Markova lica i karaktera, koje nikada dosada ne primijetih. "On, ako skine očale, bulji kao svi kratkovidni i lice čini dojam čovjeka zaboravna, smušena i bezglava." I kako je on primao fizionomiju prema mojim predmnijevama ("valjda je zakasnio na vlak s nespretnosti i nemara"), tako sam ja prema toj njegovoj fizionomiji, koja bez očala postaje nešto protivna no s očalima, zaključivao: "On je smušen, bezglav i zaboravan i računa prema suncu – kao seljaci; željeznica je točna i obazire se na uru kao građani!"

Primicala se je noć. Imao je doći još jedan vlak, ali s tijem nije morao doći i Marko. Ja sam jednostavno mogao ostati kod kuće i leći: bio sam umoran, izrovan i onako tjelesne nesolidnosti, kako osjećaš u mamurluku probudiv se u kanalu radi buke prolaznika i tramvaja. Što je jednostavnije od toga: ići kući nastaviti spavanje? Ali ja sam naprotiv i taj četvrti put pošao na kolodvor. Vlak je imao zakašnjenja dva debela sata i baš zato, što sam se odrekao kreveta i spavanja i što sam se užasno umorio i načekao, stade mi podavati ne snage nego kao podžigati i goniti na daljnje čekanje, umaranje i uzrujavanje. Nervoznost je užasna, što se ne opija i tvrdoglavo vjeruje u zadovoljstvo i mir i solidnost – treznoće. One sam noći šetao i gledao u dimove, kako se prše poput raketa na određenoj jednoj daljini i utezao dim za dimom, dok me nije zaboljela glava i glavobolja me odmah sjeti putovanja na željeznici, žeđe, iščekivanja i sparine. Nebo se je s jedne strane stalo oblačiti, kao da otiče. Pričini mi se, da se sapa izdišućih građana ne može vinuti više krovova kuća i da su sve ulice ispunjene katarskim isparivanjem znojnih tjelesa, konja i trotoara. Ne znam kako me je u toj sparini ispuhnuti dim cigarete sjetio na zimsku sapu zapjehanih konja i zašto me se teško i ružno dojmilo raširivanje nozdrva... Onda se je pomaklo granje i to se pomicanje granja stade uvijati u kasnu noć u nešto puno sumnjivosti, nepovjerenja i potištenosti. Isto lišće, što se je zemlji stalo goniti, doimaše se čovjeka ko kad se po patosu gone miševi u noći ili kad prolaziš kroz hodnike bez svijetla i znaš, da onud šeću žohari. Mene je pomicanje u noći ozgo i ozdo uznemirivalo; dapače me stisne tjeskobni dojam kao da ideš šumom kroz paučinu ili ležiš na travi, gdje ima puno mravi.

Ne podnesoh to dugo. Zaderah ulicama i rijetki prolaznici pogledavahu širokim, otprtim, noćnim, mačjim pogledima u mene ne znajući, da istim takim pogledom gledam i ja u njih; dok se ne bi ti pogledi rastali i nešto mračno, stidno, skroz čovječje zapažaše se u našim noćnim i mačjim pogledima... Ili bih prisluškivao koracima i propuštao one, koji bi išli za mnom; a oni bi mimo mene prošli hrlo i letimice kao da su znali, da bi ne pospješivši koraka morali ovako propuštati mene. A kad bi koraci utihnuli, ostajaše u zraku onaj zvuk, i opet si osjećao strahotu: – slušati nešto, a ne vidjeti ništa. – I ja sam onda ulazio u "bar", uzimao crnu kavu i gledao radi nenadanog svijetla škiljavo, bolesno i zeleno u zrcala, elektriku, mramor i stakla.

Od pušenja bješe mi se isušilo grlo; duvan i crna kava povraćaše se u usta ko sladogorka žuč. Nebo bijaše sasma crno i blijede, rijetke zvijezde stale se utapljati. A tad se pogna prašina, a drveće stade cviliti sve slomljenije i hrapavije, samo nekoje grane cviljahu sitno ko mačka, kad joj staneš na rep. Ove noći pomisao na mačku utisne u mene jak i oštar dojam.

Moj se hrbat na vjetru počne ježuriti i kako sam dozivao u pamet mačje oko i pandže, kao da mi zastršiše i kose. Vratih se na kolodvor. Ljeto je odmicalo, Vjetar i šum lišća bijahu sasma jesenski, u nosu oćutih skoru kišu. Sjetih se ljeta, mačje derače i ljubavi po krovovima i ponavljah: "trnovit je put do ljubavi".

"Prevalih već ponoć, pomislih. Eno još nekoliko sati i sinut će zora." Bijaše mi već svejedno, došao Marko ne došao; odlučih i onako prošetati noć, a pomisao na zoru stade me osvježivati i reko bih umivati. Pođoh na kolodvor. Marka ne bijaše. Nešto me razuzdana, obijesna i mladenačka prodrma. Pođoh u šetnju fićukajući. Na vratima kuća i crkava sretah ljude stisnute u hrkanju. I ta mi hrkanja, pogotovo kad bi prolazila kroz neisprani nos, stadoše dozivati u pamet mačku. I dok zamišljavah zelene oči i mekušasto gipko tijelo, s iglama i broševima ko salonska oprema dekoltovanih dama, jedna mi mačka presjekne put. Stresoh se. Izgubih načas dah. Sad sam osjećao drugu grozotu: – vidjeti, a ne čuti – i opet se stresoh. "Da mi ovako zaskoči za vrat ili grlo... Mačka je kao žena. Grebe oči." I davna jedna uspomena pane mi na um.

Bijah tek došao u jedno glumačko putujuće društvo i pogledavah naivno ko svi novaci u ženskad. Ove se preda mnom uzajamno poštivahu. Jedne se tako večeri zavadiše i potukoše. Jedna je vikala drugoj u nos: "Ti si bila prosta bludnica!" "A ti si umorila muža!" "A ti si zadavila dijete i zakopala!" One se sada preda mnom uzajamno pogrđivahu. One sam večeri bio malo pripit i svemu sam se smješkao. Onda se one potukoše. Muškarac bije šakom ili nogom. On se sav pretvori u batinu. Žena grize i grebe: ona se sva pretvori u nokat i zub. Muškarac cilja na masu, lice, pleća i glavu; žena u pojedinosti: kose, usne i oči. Možda od zavisti, možda od istančanog ukusa okrutnosti?... Kad je tučnjava prestala, ostale su sve isparane, izgrebene i izgrđene: Muškarac ostavlja masnice, žena grebotine...

I tu me opet uhvati srh strašljivosti, groze i noći. "Naići sada na ženu? Tu na osami. Zacijelo bi se pretvorila u mačku!" I kao što me je fićuk željeznice uzrujavao, tako me se sada uhvatiše, upravo zarinuše u predodžbe i pomisli nokti i zubi. Ja u tome momentu ne zamišljavah nikako strast cjelova, puti i draganja niti mišljah na odnos dvaju spolova kao na trenje, talenje i miješanje čuvstva ljubavi, sjete, mržnje i radosti. Meni se prividi muškarac ko batina, žena ko nokat; batina za žene, nokat za muškarce: masnica i ogrebotina... I tu se jedna još odurnija slika ispremetne mojom maštom: mačka, koju si tresnuo batinom i pseto, kome si u oku urezao uspravno zjenicu... Iznakaženo pseto i mačka: jedan s crvenim potezima na gubici, druga s oguljenim hrptom... "Muževi su kovači i stolari i barataju batom; žene su krojačice i kuharice i barataju iglom..." I kako pomislih na kuje i mačke, zamutih sve predodžbe... Trudni trbusi stadoše nakazivati sve ono, što sam ja bio unakazio u svojoj mašti.

Uhvatila me muka i nisam imao što da bljujem.

Zora je već pucala; hladni, bjelkasto–sivi dah stao je nasrtati na krovove, zvonike i povrh moje otkrite glave. Ne sklopih očiju. Pričini mi se, da je sve ovo oko mene uleđeni pepeo ispaljenog grada, neba i poljana, i da bi ga dirnuti bilo isto što dotaći se mumije. Bacih se na travu i uprh oči u nebo s neravnim, nabacanim naslagama oblaka... Bilo mi je, da su one naslage jedne gore, što se diže prema istoku osoviv se na temelje naših jadnih, kosturnih, zapadnjačkih lubanja.

Sljedeća stranica→