Isušena kaljuža/U šir/IV./Poglavlje treće

Isušena kaljuža U ŠIR, IV., Poglavlje treće
autor: Janko Polić Kamov

Poglavlje treće uredi

Dok ovo pišem, hvata me ista onaka žurba. Danas sam sjedio na klupi i zaduvah se kao da idem uzbrdo. Tako mi dođe. Vidim, da sam ušao u predmet ogroman, neizrađen, koji bih mogao i obuhvatiti i izraditi. Sve vidim, sve znam, sve pamtim. Tako mi postaje sve jasno i neshvaćeno, a onda počnem shvatati i sve postaje nejasno: ostavlja me pamćenje... Ne ću dospjeti! Ne ću dugo poživjeti... Valjalo bi sjediti godine za stolom, u sobi; šutjeti, bilježiti i ne pisati. I ne mogu. Ja popušim cigaretu iza svakog desetog retka... Pero mi prebrzo ide po papiru, moram zadržavati ruku – zato pušim. I misli mi brzaju strelovito i ja ih i opet moram sustavljati: zato bih mnogo jeo i onda – pušio...

Tako eto ne mogu biti opširan; gdje bih morao i – mogao biti: i ja tu pišem samo rezultate svojih studija, ne samu studiju – – – – -

Kako je proteklo moje dječaštvo i nedoraslost, nije važno; važno je, kako se je kroz ovo nekoliko godina zbila u meni evolucija stoljeća. Nemam vremena bilježiti razgovore; ja sam i opet raštrkan; živim na više strana, moje predodžbe i pojmovi stvaraju se na svim tim stranama, prema kojima bježi moj život i ja ne mogu u isto vrijeme poći u potjeru za svima. Zato će se mnogome pričiniti, da se je u našoj kući samo deklamovalo i politiziralo, da sam ja samo slušao očeve razgovore i čitao Smičiklasovu povijest... Treba li, da se naglasi, da se je i jelo, ako se polaže izbornicima račun o saborskome radu? Ali ne!... Otac uistinu mnogo pripovijeda i ja mnogo čitam. Smičiklas i otac – prošlost i sadašnjost – odgajaju me; onako naime, kako se one odrazuju u tim ličnostima i kako se te ličnosti mogu odraziti u meni. Nije krivnja povijesti i savremenosti, što se ovako odrazuje u njima, niti je krivnja njihova, što se oni ovako odraziše u meni. Kroz godine i godine – uza sve to što skačem, jedem, ludujem – razvija se pojam domoljublja, rada i života sasma odijeljeno, o sebi, logično na prvi pogled. Što se više širi moja misao, to se više suzuje ono, o što se veže moja duševnost: domovina. Ja koračam i nehotice u dno, zamračenost i tjeskobe: od Tomislava Zrinskome, od Zrinskoga Starčeviću: od kralja Hrvata banu Hrvatu, od bana Hrvata zastupniku Hrvatu – ili još dublje, mračnije i tjesnije: od kralja Hrvata kralju tuđincu, od bana Hrvata banu tuđincu, dok se najedamput ne nađem od Smičiklasa kod oca, od prošlosti u sadašnjosti: na zastupnike Hrvate, kojih je broj sve manji i od kraljevske svoje poze padam u onu opozicije, potlačenosti i roblja! I tu prestaje dječaštvo i počinje nedoraslost; misaoni uspon i psihička dekadansa; ili uspon spolovila i propad duševnosti: ja postajem tajanstven, uvučen, mrk. Pjevam pjesme – za sebe; mislim – u sebi; živim – od sebe. Apstrakcija postaje konkretnost, otvorenost, poništavanje i mir erekcija.

Ja čitam novine; idem u gimnaziju; spavam kod kuće: Dobri Hrvati oponiraju u saboru, pravi student u školi, a kod kuće svestrano onaniram.

Ne, to nije jedno isto, ali je analogno... Meni je neugodno, ako me profesori hvale radi marljivosti i čestitosti; pohvala mi je pretpostavljenih uopće intimna i neintimna uvreda pred đacima, ali ne pred kućom... U gimnaziji nema šiba: samo je zatvor. I ja majstorski spajam "pravi student" i "dobar sin".

– Vi ste, Toplače, magarac, vol i fakin – veli mi profesor.

– Vi ste prostak – odgovaram ja.

Đaci vele: "Pravi student", roditelji: "Karakteran mladić", a profesorski me zbor isključuje iz zavoda.

– Ja sumnjam, da su ti spisi pošteni posjed hrvatskog naroda – veli Khuen.

– Vi ste lopov! – odgovara David Starčević.

"Pravi zastupnik" vele sumišljenici, "Pravi hrvat!" veli narod, a sabor ga izbaci iz – sabora.

... Ja se marljivo masturbiram...

"Dobar Hrvat znači biti pravi narodni zastupnik..."

Od konja padoh na magarca; od kralja na narodnog zastupnika. I cijela historija tako ulazi u aktuelnost. Preda mnom niču bojevi, revolucije, prevrati: perioda bojeva s Turcima ističe se nad svima. "Antemurale Christianitatis" mislim i čitam... Čitavi mi narod izgleda ovaki patnik – dobar kršćanin i dobar Hrvat – kojega nabijaju na kolac. Ja postajem vjernik. Silno djeluje na mene, što je Kvaternik bio revolucioner i bigot... Hrist i moj narod postaju jedna analogija: jedno žrtvovanje, jedna patnja, jedna Golgota... Hrist je dao svoju krv za čovječanstvo i satro đavola; Hrvati svoju krv za kršćanstvo i satrli Turke; a ja ću dati svoj život za Hrvatsku i satrti tuđinca... O tom mi govori historija, ne otac... On pripovijeda o Pellicu, markizici, Garibaldiju i braći Bandiera; o tamnicama, progonima, patnjama, torturama za – slobodu.

Ja se razumijem u politiku. Od saborskih govora ne čitam samo ono, što je u zaporkama... Nije samo rima, za što pjevam... Ja razumijem da moramo domovinu ujediniti, jer znam, da su Dalmacija i Istra u Austriji, Rijeka i Međumurje u Ugarskoj. Razumijem, da moramo biti svoji i slobodni, da su Khuen i Franjo Josip I. tuđinci, da su Habsburgovci oni, koji su smaknuli Zrinskoga i koji su nas slali protiv Garibaldija i da od tog propadanja od kralja banu pa zastupniku tuđincu (madžaron je jednako Madžaru) valja preći na zastupstvo hrvatsko, pa bana Hrvata do – kralja Hrvata!

Rekoh već, da me je zanašao Kvaternik.

Ali u tom misaonom razvoju, u tom, što sam imao sve jasniji pogled na realnost i shvatao, da me ne može buniti ime ban uz ime Khuen počeo sam shvatati, da danas ban i može i mora predstavljati u sebi sve izdajničko, protunarodno i nehrvatsko... Uistinu: shvatih jasno, da vladinovac znači biti služnik banu i njegovoj vladi... Kako me je podbadala historija, savremenost, knjiga, kuća i škola, sve svedoh na to, da su i profesori protiv đaka i vlada protiv "Hrvata"!... Patriotizam i religija tu su već sasma izmiješani: dvije mistike, dvije patnje, dvije Golgote, što se izazivlju, zaoštruju i taru. Ja ih uostalom spajam u sebi, kako su i spojene u našoj historiji... U mene je ucijepljena i druga dogma: "dobar katolik". Molim svaku večer, o podne, ujutro; činim zavjete, molim za mrtvu sestru, braću, za slobodu svoga naroda; na ispovijed idem s velikom pripravom: točno ispitujem, jesam li pozorno slušao propovijed, koliko sam puta izostao od sv. mise, jesam li jeo u petak meso... Ja hoću da budem dobar katolik onako, kako sam htio napisati dobru dramu... I uspijevam. Čudnovato, kako uza to i mimo to teče masturbacija: redovno svaku večer; ja je vršim točno ko večernju molitvu i ispočetka jedno ne buni drugoga, a kad me na to neizravno upozorava ispovjednik, ja se sam flageliram radi – pokajanja i pokore... Tako religije mogu istjerati đavola...

Otac pak veli: "Ko se ne može odreći kave, taj se neće moći odreći danas sutra kao Ćepulić ni službe... Odreći će se uvjerenja..." Ja se odričem vina zavjetno: t. j.: kao za pokoru radi počinjenih grijeha. Time pokazujem, da se mogu odreći primjerice vina, da ću se znati odreći eventualno i službe; a ujedno pokazujem, da znam obavljati pokoru za počinjeno, i da ću je dakle znati vršiti i za ono, što ću eventualno sagriješiti... Ja sam naime dobar katolik i Hrvat i marljivo se masturbiram dalje...

Ne tako. Ja sam u to vrijeme uistinu strastven, gorljiv i uvjeren. Ja pišem za sebe, živim o sebi i mislim o sebi. Ne mislim na to, što će svijet. Sve je misteriozno: moji zavjeti, moji planovi i moja "ljubav". Dapače moj patriotizam i religija udovoljavaju se same po sebi, nesebično kao i moja "ljubav", ne isto, ali – analogno. Ona se drži one: "neka ne zna ljevica, što učini desnica"; ona je skromna i ponizna... Ta ja sam dobar Hrvat i dobar katolik, jer se to "mora" biti, kako se i ono sve nehotice "mora" vršiti... Ja ne mislim na pohvale; mislim kadgod na raj, ali najviše na to, da će me spominjati – historija.

Jer ja sam nesebičan i moralan. Prostote me mojih drugova vrijeđaju i ja od njih indigniran odlazim. Reći riječ "k" – ili "p" – za mene je grijeh i zlodjelo; tako vjerovah jedamput, da majka božja plače, kad žena fićuka, i da se kopajući na Veliki Petak može naići na Hristovo tijelo... Tako su mi naime rekli moji uzgajatelji, da je grijeh, ako žena fićuka, ako kopaš na veliki petak i ako kažeš koju sramotnu riječ, jer grijeha, budući dijete, misle, počiniti ne možeš... Zato ja nastavljam svoj posao i govorim rijetkim pojedincima, koji se oko mene okupljaju o – nemoralu. Za mene su sada te riječi fakta i da nađem u knjizi koju od onih riječi, ja bih je izbrisao kao riječ Madžar i Khuen – jer su protunarodne kao ove tu nemoralne, protuvjerske i štetne. Argumentiram ko cenzura. Tako bih ja bio spreman cenzurisati svoje spolno udo... jer me buni erekcija i poništava ejakulacija, a za mene je čitavi grijeh u tome, što raste i krupni ono, koje je nemoralno. Zato mislim ovako: da ga nema ili da ga se kako odreže, ništa me ne bi bunilo i poništavalo i ja bih nesmetano – uživao!!!

Da, da... ja ne iskazujem svojih suza. Ne govorim o ženi i ne deklamujem. Imam nekoliko drugova, s kojima oponiram u školi i čitam novine... Neki me pozivaju na vino. Ja idem i kad su već prazne čaše, strogo i osudno govorim: "A zar nismo taj novac mogli dati u kakvu patriotsku svrhu?" Svi šute. Ja propovijedam.

Onda dospijevam u jedno đačko društvo, gdje se čitaju novine, drže predavanja i izdaje list. U pravilniku ima stavka: "Svrha je društvu, da se đaštvo podigne moralno i osvijesti, da tako bude na korist i diku domovini..." Ja izlazim s time iz tajanstvenosti, mučaljivosti i intimiteta. Ali mi se odmah kaže: "Ali o tom morate šutjeti, da se ne dozna, jer onda smo svi – isključeni!!!"

Od tajne individualne zapadam u tajno društvo... Mazzini s utisnutom kapom priviđa mi se određeno i jasno. Sjećam se i Carbonara... Mističnost, mračnjaštvo i tajanstvenost provijava se kroz moje ideje, snove i planove... Možda mi se čini, da je sve tajno tako – zamamljivo i privlačivo i da je lijepa i – unosna gesta kapa, što zakriva pogled... Možda. Ali ja postajem sve više uvjeren, da je vlada protiv naroda, jer vlada i profesori protiv đaka, jer profesori... i da valja biti protiv zakona, jer zakon...!!

Ja nisam više nedoraslo momče. Ja sam momak. I pravi študent: išćeraše me iz škole... Ostavljam kuću, rodni kraj i ulazim u konvikt... Ko pravi študent!

Sljedeća stranica→