Isušena kaljuža/U šir/IV.
| ← U šir / III. | Isušena kaljuža U ŠIR, IV. autor: Janko Polić Kamov |
U šir / IV. / Poglavlje prvo → |
IV. uredi
Kasnije, malo pomalo stadoh uviđati, da je na mene neugodno djelovao fanatizam, kojim je bila obuzeta masa i javnost – uopće dva fanatizma – laički i klerički – što stadoše jedan prema drugome, a ja sam sasma lako spajao dva ekstrema, koja si najposlije u suštini bijahu slična, gotovo jednaka, kao mržnja i ljubav u mojoj davnoj ili nedavnoj prošlosti. Ja sam baš zato stao daleko od jednih i drugih i približivši se laikatu bio bih se približio kleru. A s time uporedo odvraćaše me s druge strane strah i mogao bih reći samo strah, kako sam prije bio samo fanatizam. Jer što je drugo i bilo ono, kad si goloruka masa i oružana sila pogledaše u oči? Dok sam mogao zadržati svoju svijest, ja se odvraćah od konflikta i da je do toga došlo, da je naime došlo do kuraže, a ja da sam ostao uvijek u svijesti, ja bih se bio totalno prepao, od straha izgubio svijest i onda možda postao heroj. Za heroizam treba besvijesti. Analiza je rastvarala i slabila osjećaje i mišice; ja sam od dana u dan rastavljao elemente i postah tolerantan, plah u akciji i impotentan ljubiti i mrziti: "Pogledat ću se u zrcalo i ne ću se prepoznati." Sjetih se putovanja, odlaska i žurbe. "I gle, što se dulje gledam, bolje se prepoznajem". I stadoh spominjati prošlost – rod, znance, ljubavi, snove i orgije. "Individualizirah se i postah tako socijalan. Otuđih se od ljudi i bolje ih razumijem... Odrešiti laik i modernista i vidim bolje sredovječnost i kler..."
I ličnost moga kuma kao da mi tek sada postajaše realna, i sva ostala lica kao da dosada bijahu simboli, apstrakcije, sinteze... i kao da se stadoh rješavati dogma... Pričini mi se, da užasne dogme tištahu moj mozak, da su predsude i praznovjerja ispunjale moju poeziju i da je ona moja "teorija" bila zasukanost, fanatizam i intoleransa – da je sav moj život od prve zaraze i sav prevrat mojih misli i osjećaja bio posljedica jedne gvozdene discipline, morala i religije – okova, koji su stali slabiti i mišica, koje su stale rasti: tako se zapt, stega i konvikat istupom u život i slobodu prolumpa, raspasa i prokarta.
Sve se je spajalo: masa i kler bijahu jedno: fanatizam. Silovanja i prosvjedi jedno: strast. Vjernici i hulitelji jedno: dogma. I teror i samilost i ljubav i mržnja i sve ono, što ne htjedoh sada spominjati, pričini mi se jedno: fanatizam, što je stajao protiv uvjerenja, strast protiv ljubavi, dogma protiv misli. Čitavi mi život preleti pred oči sasma drukčiji kao da od pjesnika postah pripovjedač. Jer ja sam bio ohladio: nije bilo trenja i kad mi se pružaše prilika, ja ga mudro, plaho i svijesno izbjegavah. I umah mi se pričini čitavi taj život strasti, dogma i fanatizma jedno trenje, koje bi potrajavši dulje postalo vatra, razor i nirvana. Ja bih bio planuo ili ko alkoholik i osamljenik ili ko sijeno i društvenjak... Luda ili delikvent...
| Sljedeća stranica→ |