Isušena kaljuža/U šir/IV./Poglavlje peto

← U šir / IV. / Poglavlje četvrto

Isušena kaljuža U ŠIR, IV., Poglavlje peto autor: Janko Polić Kamov

U šir / V. →

Poglavlje peto

Dvadeset dana nisam pisao ništa. Stadoh se spremati na odlazak, iz kontinenta na otok. Došao sam i očekujem odlazak; otiđoh i čekam dolazak; dođoh i opet čekam odlazak... Kako da se skupim, kako da ugodim nerve za svoju pjesmu, kad ih nesređenost, nemir i uzbuđenost odvijava i navijava onako, kako ja – ne ću?... Stanovati na cesti, eto što ne smijem, a moram; ne smijem vidjeti, čuti i osjećati nikoga, doli samoga sebe... Danas najposlije dođoh do stola, tinte i osame. Morao bih čitati sve ono, što sam napisao, a rukopis me muči jednako za čitanja kao za pisanja. Najvolio bih sve razderati i početi s nova, da ne osjećam toliku samilost prema svojoj muci i slovima, što su tako jadno i krivo pribiti na papir ko na propelo. Pomozi, cigareto!

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Dragica! Šesnaestljetna seljanka, što služi prvi put u gradskoj familiji. Sva je krv i meso; pogledaj je: puca! primi je: puca! poljubi je: puca! Ne, ona nije svejedno pukla. Ona se je kroz pola godine napinjala u mojoj blizini kao da će pući i nije pukla. Zašto?... U nje su crne oči i crne kose; rumena je na obrazima i usnama; zubi su joj bijeli poput čela, samo su ruke ružne, služinske. Sastajemo se uvijek u hodniku, kuhinji i podrumu: ja dođem nenadano, obujmim je oko pasa i ljubim u vrat... A ona se uvijek guši od smijeha, jer se boji, da će banuti moja majka... Začudo, što je smijeh nije ugušio: tako se je ona znala smijati i tako se bojala majke... Volim je poškakljati, te joj vrcnu suze na oči. Kako je taj smijeh nalik školskome smijehu, koji se guši u sebi i samo je zato strastven i pikantan, jer je zabranjen i kažnjiv.

Ne. Prostitucija gubi svoj čar: ona nije već zabranjeno voće, kako mi se jedamput pričinjaše; u javnoj kući sretam svoje kolege i bludnica me ostavlja hladna. I opet sam za jednu iluziju siromašniji i za jedno iskustvo bogatiji... Čitam Zolu i Mantegazzu: "Fecondita" i "Amore"... Javna kuća gubi mistiku kao crkva i škola i patriotizam... Ja prestajem zalaziti tamo; izostajem iz škole, ne idem na mise i ne volim kolega... Volim samo Dragicu i jedne noći polazim k njoj.

– Kamo ćeš? – pita majka iz druge sobe... O ti starci! Kako slabo spavaju i kako dobro čuju!

– Kamo ćeš? – opetuje majka, a ja znam, da i ona zna...

– U zahod! – odgovaram otresito, a sutradan na stubama velim Dragici:

– Pobjeći ćemo...

S majkom ne mogu ništa; s Dragicom mogu sve. Ona je poslušna. "Oženit ću te". Ona sve vjeruje. A mene probijaju brci, profesor me ne smije ni taknuti, a kolege vuče za ušesa; ja pušim komotno na cesti, a oni se ne ufaju ni u zahodu: zato počinjem pušiti kod kuće... Oni polaze u javne kuće: mlađarija. Ja ne. Ja želim imati ženu i djecu. Jer za odrasle je – ženidba.

Zaletih se i opet mimoiđoh "dan nevine dječice". Dragica je u kuhinji, sagnuta, uobljena, napeta. I ja kupih šibu od – šale. I ja je opalih od – šale. I moje se udo napne od – šale. Ja međutim ne pojmim tu – šalu... Tako mi je gorko, tako stidno, tako užasno u mislima... A ona je kriknula od – šale. Ona se je prepala – rad šale. Ona se je u boli nagrešpala – od šale... Oh! Zašto mi pred njom propade pogled? Zašto su oko mene ti bijeli, goli, nijemi zidovi – zašto sam pobjegao u zahod?... Zašto se smijeh izvraća u takvu tragiku i zašto se u komediji ubija iza kulisa glumac uistinu...? Da. Čujem, gdje se u mome čulu opetuje reski zvuk zvizgaca i mislim: Je li ona još ona? Nije li ono pukla haljina, koža i najposlije nije li i ona – pukla?... Ne, to pucam ja od srdžbe, jada i stida... Ko je kriv? Majka i familija; jer ja se i Dragica ljubimo, a radi njih se poljubiti ne smijemo... Ja ne mogu k njoj u sobu; ja ne mogu do nje, s njom i na nju... i sve to ide tako sramotno, tako bolesno, tako neprirodno...

I ja – bježim od kuće.

Ja sam izgrađen: želim biti čovjek, jer to mogu da budem. Svi bi mi dali, samo mi to ne da rođena kuća, kako mi jedamput ne dadoše religija, škola, patriotizam. Verige pucaju, ne ja. Ja sam bio jedamput pao od kralja na narodnog zastupnika, onda se stadoh naduvati ko žaba, da postanem ko vol... A ja želim samo jedno: poživjeti ko čovjek slobodan.

I to je kulminacija jednog života i jednog čovjeka, koji želi dostignuti druge... A ti se "drugi" izmjenjuju jedan za drugim: sad je Tomislav, sada Zrinski; Starčević... sada A. koji dobiva dnevno batine, sada B., koji može nekoliko puta na noć, sada C., koji prevari nekoliko cura ili D., koji ostavi na tucete djece...

To je jedan vratolomni, brzi, patnički uspon nečesa polovičastoga, što želi postati potpuni čovjek i život. Ja trčim za svojim uzorom i kad ga hoću dostići, taj uzor postaje sapunski balon, koji se na dohvatu prši i već se pomalja drugi.

Bijeg iz kuće znači kulminaciju, iza koje dolazi padanje: ja do bijega iz kuće idem dostizavati uzore, tuđe živote i druge ljude; bijeg je iz kuće požar za onda posljednje dogme i znači, da sam ih dostigao: to je sloboda, raspojas, bezobzirnost... I kako je uspon predstavljao dostizavanje, tako je propad, što je uslijedio, stao predstavljati prestizavanje... Ja sam ostavljao uzore, ljude i živote za sobom, kako oni prije mene... I danas bih mogao reći, što onda niti ne naslutih: ja sam ih i dostigao i prestigao i – jedva dotakao... Mimoiđosmo se...

I zašto da tu pripovijedam o skitnji, pijankama i pjesmama; o neplaćenim stanovima, o lumpacijama na tuđi račun, o sitnim prevarama i tričavim dogodovštinama, koje jedamput bijahu velike, da danas postanu ono, što i sve sintetične veličine, koje analiza drobi u prašak i samo je razlika u tome, koliko pojedini događaj ili ličnost ostavlja kvantitativno – prašine... Nemam nimalo volje i veselja velikim pismenima označavati sićušni moj život i reći:

– Jest! Ja sam morao životno proživjeti i proći kroz sve one faze, kroz koje prolazi svaki čovjek – kao što prolazimo svi u utrobi materinjoj faze životinjske evolucije – da postanem najposlije svoj, potpun i osebujan... I reći još: da sam s tuberkulozom izašo iz jednoga trbuha kao čovjek i vidio, da nisam na ostale ljude nalik... I onda opetovati sve ono, što sam rekao, doživio i napisao, i onda prikazati drugu kulminaciju... Na jednu dođoh kroz onaniju, religiju, đakovanje, patriotizam, bordele, ateizam, smijeh... Do druge tuberkulozom, incestom, delikvensom, opijanjem, perverzitetom, ridanjem... A ne! Mrska mi je fraza i poza, jer one karakterišu obje kulminacije... jer su fraze i poze jedno: dogma! Jer ja se sjećam naroda i zemlje... Rodih se u cvatu khuenovštine, odgojih na žaru historije... Odnošaj vlade i naroda bijaše onaki, kaki je onaj profesora i đaka, kmeta i gospodara... Iz feudalizma dođosmo u birokratizam... iz škole u ured... Učili smo pod "moraš", da možemo doći u službu i onda obavljati činovničke dužnosti "uz moraš"... Dosadna nauka i dosadna služba... Iako smo bili savjesni i marljivi, bili smo samo zato, da umjesto učiti i vršiti službu pod "moraš", tjeramo druge na nauke i kancelarije "sa moraš". I sav čar rada, bivstvovanja i poleta bijaše pušenje pod zabranom i zabranjivanje pušenja... Primati i davati – šibe; kmetovi i gospodari: robovi... Pa kad su se već primale šibe, bolje bi bilo da ih dijeli – učitelj no roditelj... jer one ne zastiđivahu u školi kao kod kuće i... bolji je bio Koloman od – Svačića...

Ali ja ne pišem uvodnika. Ovako izađoh iz trbuha i vidjeh... I kad uđoh u strani svijet i lektiru samo se uvjerih, da sam se rodio u khuenovštini, da me je odgojila historija i da sam uistinu ono, što nisam ni u snu snivao, da se uopće može biti: sadik.

I ko će sada moći da kaže, da sam nitkov, što sam se zatrčao za svojim uzorima i što sam uvijek išao vjerno i postojano stopama svijeta ko pseto za svojim gospodarom. Ja sam htio dostignuti ljude, biti ravan drugima, poživjeti ko svi ostali. I što sam više živio, više sam opažao, i ako je Tomislava zamijenio A., ne znači, da sam ja odbacio prvoga i prigrlio drugoga, nego znači, da su na mjesto jednoga postavili drugoga – ljudi i život t. j. da je u mene bio ideal uvijek jedan isti, samo što je moj ideal bio ravan svim idealima, što bliži to ogavniji... Sada mi se čini, da je taj ideal bio stjenica, koja u noći izlazi, a o zori zalazi, koja te grize i koju tražiš, i kad si ju uhvatio i zgnječio, možeš mirno počinuti u – smradu.

Oh, što sam sve počinio u to ime: biti naime čovjek pošten: savremen, istinit, realan; živjeti tako, da mogu vedra čela istupiti pred svijet – imponovati naime tome svijetu svojim životom tako, kako mu imponuju drugi i kako taj svijet imponuje meni... Iako sam u to ime demonstrirao po ulicama, oponirao u školi, ljubio po bludilištima i pio po birtijama – jesam li nitkov ja ili svijet...

Ali to još nije sve. Ja sam postao uime istine lažac, uime realnosti nerealan, uime čovještva nečovječan: ja sam ljubio onako, kako su ljubili drugi i kako nisam nikada smio ljubiti i umjesto da silujem druge – silovah sâm sebe... Ne, ne varaju se kriminolozi, kad kažu, da je samoubojstvo degenerovano ili evolucionisano ubojstvo...

I šta da budu sada u mojim očima sve te sintetičke definicije, atributi i ličnosti i životi? I sva ta uvjerenja i sve te tvrdnje? Ta ja mogu dokazati, da sam seksualno radio najviše onda, kad sam se najviše zanašao za Golgotu, narod i bog; da sam se najviše masturbirao onda, kada sam najviše molio, vjerovao i maštao... I mogu da nastavim; kako sam prestao biti onanista i postao ateista, sve sam pozitivnije pogledavao u svijet i ljude... i što sam seksualno manje radio, više sam ćutio... Ali ja mogu da dokažem još nešto: da sam postao ateista, jer sam bio onanista, jer sam naime masturbacijom stekao plahost i nespretnost; zato sam morao naći jedan razlog, koji nije ni izdaleka bliz pravome uzroku... da je to naime zato, jer sam ono, što oni nisu: ateista...

I toliko bih toga mogao dokazati, što se pobija međusobom i sve bi to bile istine – jer kao da istinu može i dokazati i pobiti samo – istina... Pa ako sam gore rekao: "Išao sam za dokazivanjem uzora, ljudi i života i biti ono, što su drugi..." mogao bih sada reći: "Išao sam za prestizavanjem uzora, ljudi i života i biti ono, što drugi nisu..." – Ili:

Imponovati onim, što imponuje, ali "što" imponuje, to sam uvijek odabirao ja, a odabrati nešto možeš samo između onoga što uistinu postoji... I u tome je sva doskočica jedne psihologije skepse, toleranse i beskonačnosti. I na zaglavku ovog nacrta za jedan hrvatski istorički roman, ja bih najvolio postaviti – termometar. Dječaštvo je vedro, jasno i otprto: misao bez erekcije. Nedoraslost je mutna, podmukla i zamračena: misao s erekcijom i erekcija s ejakulacijom: Udo je grešno i ako ono raste, grijeh je koji raste i ja moram samo spriječiti rast onoga, što je grijeh i čvrsto stisnuti grijeh – nogama: rast ne smijem vidjeti ni ja, i ne ću da ga vide ni drugi i ne smije se ni izdaleka naslutiti, da sam se ja mogao ko dijete u gaće... Pa dečko sam! Ovo je srednji vijek, kastracija i flagelacija. Mladost je vedrina, jasnoća i otprtost: jer svijet hoće ono, što mogu ja: hoće erekciju i ja moram samo pospješivati rast onoga, što je život, momaštvo i užitak. Religija tišti grijeh – nogama; naturalizam mu otkapča – hlače... A onda dolazi ono: hoću, a ne mogu – mlaki cjelov, bacil – individualizacija t. j. mogu, kako ja hoću i kako neće drugi.

Sljedeća stranica→