Isušena kaljuža/U šir/II.

← U šir / I.

Isušena kaljuža U ŠIR, II. autor: Janko Polić Kamov

U šir / III. →

II.

I po drugi je tako put bila ura stala. Ja sam naime bio ostao bez novaca. Ujutro dadoh zadnji groš na smokve i kruh, što mi je želudac udovoljilo posve. Ja sam mogao biti gotovo siguran, da će novac stići kao sutra ili prekosutra i da će mi za jedan, dva dana gazdarica drage volje uzajmiti. Ali kako sam pomislio na gazdaricu, napane me nešto nevoljko, gotovo mrsko. I odmah pomislih da bi ona mogla opaziti i opravdano zaključiti, da moram biti i gladan, ako nemam novaca i u čas mi omrzne sve, što mi je u taj tren moglo uopće pasti na um.

Ja s gazdaricom nisam nikako općio. Izmjenjivasmo pozdrave i ja sam prolazio i mimo nje i mimo njezine kćeri i njezinog muža i mimo sustanara ne pogledavši ih, kako se i prolazi pokraj klupa, kuća i predmeta, koje si jedamput vidio i za koje znaš, da se nisu mogli ni u čemu bitno promijeniti.

Ali kako sam danas izašao i došao tek na pomisao "uzajmiti od gazdarice novaca" i nehotice pogledah u njezina kamilska pleća, što sjećahu na sijedu uskočku patricijku.

"Ona je sasma sijeda; ima modre oči i žute, okrugle bore... Mora da je dobra i mora da zna, što je život." I polazeći u biblioteku bijah se odlučio na to zatražiti u nje novac. S jedne mi je strane bilo da riješim jedan bezvrijedni problem, koji mi smeta životnom uređaju i toku, a s druge opet strane ja sam izlazio napolje i polazio dalje od nje i rješavao se tako neugodne dužnosti: udovoljiti jednoj zamisli i odluci – činjenicama. Ali poslijepodne, kad sam imao pristupiti djelu, sve mi najedamput omrzne kao ono izjutra, kad mi je odluka bila došla na um; dok sam imao još proći kraj nje i dok nisam bio izašao napolje. "Ona ima dobre oči i bore dokazuju, da zna, šta je patnja... Ali ona je tako zabrinuta i reko bih zainteresirana... Dosada joj sve redovito platih... Drži me za čovjeka poštena i imućna... Sada: nisu li njezine oči samo zarad toga tako dobre i ne pokazuje li one bore samo zarad toga, da zna što je patnja, t. j. da se napatila dosta i previše i sama... T. j., t. j. hoće da kaže: baš zarad toga ostani pošten i imućan, kako si uvijek bio i ako možeš i... i... darežljiv."

Ne znam, da li me to ozlovoljilo ili udovoljilo. Jedno znam: uvjerih se, da u nje ne mogu zatražiti novaca. I načas poćutih nekaku olakšicu u prsima i dahu.

"Da, ona je stara, vrlo stara. Jer je i njezina kćerka već stara... Hoću li još danas primiti novac?..." Novac je dolazio na adresu jednog mog zemljaka, koji je bio zaboravio hrvatski. "Možda. Idem k njemu. A u slučaju da nije ništa stiglo, uzajmit ću u njega". Pričini mi se, da bih u njega mogao lakše uzajmiti negoli u gazdarice. "On je ipak inteligentniji i uz to je – farmacista. Farmacista!" To mi je sada imponiralo. Svi mi oni na poliklinici stadoše postajati silno simpatični i sve, što je bilo u savezu s liječništvom postade mi bliže. "I bolje je nemati posla s tim ljudima. Njezina je primjerice kći ružna, dosadna i glupa. Šepesa začudo i ona, ali to nije nimalo zabavno. Već me nekoliko puta htjela razgovoriti. Traži razgovor sa mnom. Tako je jučer došla pozajmiti u mene novine – ne radi novina. Njoj je do toga, da stupi u bliži kontakt sa mnom, da mi smeta, da sprovedem večeri u njih i da platim danas vino, sutra sladoled... I šta ja znam... Stara, njezina majka, ni ne zna čitati. Njezin muž kad čita, sriče... a ona, šta ja znam... Tako su me (sada se sjećam) pred osam dana i ona i njezin muž vrlo ljubezno nagovorili... Prve dane, kako sam došao, bili su svi vrlo ljubezni... A prvi dan, ona se je njezina kći i smiješila. A sva je žuta... I po tijelu mora biti žuta... Čudno je, što su joj kose crne... Da, i toga se sjećam. Nekidan je došla k meni; smiješila se i bila pospana (u nje su oči uvijek pospane) – i zamolila me "blagim" glasom (a u nje je glas grubomuškarački i kriješteći – ženski), da... ako... ostanem kod kuće, pa da... ako ko dođe... da onda ja kažem... da... počeka... I došla je onda jedna ljepušasta, visoka ženska, u svijetloj opravi, u šeširiću, goloruka, sa suncobranom... I kad sam joj rekao "izvolte počekati", ona je rekla "hvala" i nije sjela, nego uprla vršak suncobrana u nožni palac, privila svite i kao da upozoravaše: "Ta gledajte, kako su malene nožice u mene. Ta gledajte, zaboga!" A ja je nisam pogledao i sada je tako dobro vidim. "Pa ja ću više puta doći", kao da govoraše. "Ja sam žena brata kćeri vaše gazdarice". "Izvolte, govorio sam ja uvijek i nuđao stolac. Ona će odmah doći. Rekla je, da počekate. Uistinu, ona će odmah doći. A ja imam posla... Tu su novine... Izvolte!" "Hvala, hvala, odgovarala je ona i mislila: kako ste ljubezni i prosti. Ta ne vidite li, zaboga, da sam žena i da izgledam ko djevojčica? Da sam već prevalila tridesetu i da sam uvijek tako mlada..."... I još nešto. Ukućani, oni iz prvoga kata – jedna žena (dosta debela žena) i jedna djevojka (dosta lijepa djevojka) i jedan mladić (dosta ugodan mladić) – kaci me sretnu, uvijek me pogledaju i stanu kao da nešto očekuju. Onaj me mladić dapače na stubama propušta i gle! danas me ujutro čak i pozdravio. Pozdravio! On mene! Kako mi je sada lako shvatiti, zašto njegova sestra, ona dosta lijepa djevojka, niskoga stasa, izderanog crvenila na obrazima i ispucalog na usnama i pravog, čisto ženskog organa, kreštavog i zvonkog – zašto ona pjeva čitavi dan prelazeći iz "forte" u "piano" pa "pianissimo" te ne znaš, sluša li svoj "forte" u "piano", "piano" u "pianissimo" ili pak očekuje kod "forte" aplauz, kod "piano" usklik, kod "pianissimo" uzdah... Zato joj se možda i crvenilo proderalo na obrazima i popucalo na usnama... Jer suviše pjeva i jer joj koža mora biti vrlo tanka i nježna... Trpi od prekrvnosti i pjeva, a ja je ne slušam. Njezino me pjevanje uvijek uzrujava, jer mi smeta. Kao da s tijem želi i moju kožu izderati. Ja trpim od anemije... Bluna! Dražesna bluna!

Išao sam u farmaciju po novac, ali nakon nekoliko minuta sjedoh na klupu. Toplina je bivala sve gušća. Zrak je bio zasićen kao da je sve to – i opet! – spavaća soba bez stanara, koje ne prozračiše. Moglo je biti dva sata popodne.

Ali ja, odmičući od kuće, sustanara i gazdarice, stadoh ih spominjati raspoloženije i postajahu – simpatični. I ovo, što sam raspoložen bez objeda, ovo me raspoloži još više.

"A gledaj. Da nisam bio tako hladan prema njima, možda bi me danas ona dosta krupna žena, majka one dosta lijepe djevojke, pozvala na objed."

Uto šutke prasnuh u smijeh i kao da sam se glasno nasmijao pogledah naokolo. Na jednoj je klupi sjedio jedan stražar i drijemao. S lijeva sam imao kraljevski dvor i naizmjence stražare i oružnike za prolaznike; s desna vodovod i najprije se napih vode i osjetih tek sada, da sam ožednio; onda pomislih na to, da nisam objedovao, da ne radim ništa i odmah me se neugodno dojmiše i stražari, što prošetaše doba spavanja i staračac, što je prospavao objed. I odmah se samoga sebe dojmih još neugodnije. Povodom naime one žlijezde u mene se je bila razvila jedna misao do uvjerenja, da bolest i uopće stradanje vuče mene cijeloga natrag, onamo, gdje sam bio i gdje bih bez liječenja i udovoljenja svojim potrebama i ostao.

"Umjesto da radim mirno, nesustalo i postepeno, ja se gubim u misli začinjene sjetom, srditošću i mrskošću. Ne tražim simpatija i izazivam... Prikazujem gladnim samoga sebe, da se umiljim samome sebi... Ali ovo je rezultat one moje misli, koja je postala uvjerenje, pričini mi se, a ja se uistinu ne prikazah gladnim..."

Ali uvjerenje je ono stalo prodirati i bilo već čvrsto zaderalo u mene, u moje osjećaje i fantazije, i ja se nisam mogao prepustiti maštanju onako izgubljeno, strastveno i požudno ko nekoč. I pođoh u farmaciju. I tek otvorih vrata, on je odmah rekao: "Ništa". A ja se nasmiješih i otiđoh. Nasmiješih se, da mu pokažem, da to nije baš tako životno, jer je u mene ionako dosta novaca, a otiđoh žurno, jer me je nešto zaskočilo, nešto zapletena i mrska ko klupko vlasiju, što ih je nenadani vjetar bacio u moj grkljan digavši ih iz prašine.

To je potrajalo nekoliko minuta. Bijah se rasrdio. Ali pomalo ko da sam stao ono u ustima razabirati jezikom i najposlije želucem. Smučilo mi se. Ja sam razabrao čitavi prizor posvema. "Bio sam siguran, da će novac stići. Za svaki se slučaj osigurah: zatražit ću naime u farmaciste. Zato sam se možda i bio raspoložio... A niti je novac stigao niti sam ja zatražio. Jer farmacista jednom riječi nije čovjek. T. j. nije čovjek u pravom smislu riječi."

Ove tvrdnje ne obrazložih, jer je možda ni nisam mogao obrazložiti. Ja sam pogrđivao i žalio za nečim bliskim i dalekim. Ali kako sam ono "daleko" osjećao kao nešto protivurječna, a to protivurječje kao nešto preteška za moje sadanje oslabljene i istrošene misli, pravom snagom zamislih ono blisko.

"Jučer sam u to doba sjedio kod stola i čitao. Kako sam ja to počeo u posljednje vrijeme čitati! Izrabljujem i pisca i knjigu. Prije sam pako bio izrabljivan. Sada naime čitam radi stvarnosti i toliko, koliko mi dotična knjiga može poslužiti kod dopisa, opažanja i proučavanja dotičnog naroda, pisca ili problema. Prije sam čitao i radi efekta... Isprva pak čitah samo radi efekta, užitka i zabave." Ali moje misli ne pođoše tim pravcem dalje, jer ne mogahu poći: ovaj je put bio za moje raspoloženje pretežak i prenaporan. Ja nisam mogao biti dovoljno hladan; stadoh se i opet uzrujavati kao da je ta misao došla samo radi toga da odahnem. "Ja sam pošao k njemu s tim uvjerenjem i s tom odlukom. A ja sada konačno nemam novaca. Gladan sam". To mi se je – da sam naime gladan – po svoj prilici samo pričinilo od puste tvrdoglavosti, jer sam uvidio, da jesti nikako ne mogu, kad bih i htio, i tvrdoglavo završih: Gladan sam.

Bio sam tako stigao u prostranu šumu s parkom i baštom. Ni u koga ne gleda, jer sam mislio, da svi gledaju u mene. Zađoh negdje u kraj, na dnu, gdje sam mogao ostati neopažen. Podalje se igrahu djeca vičući pomamno i snašajući prah i pijesak na klupe. U prvi mah ne začuh vike i nikoga ne vidjeh.

"Mogao sam imati novac. Mogao sam bar zatražiti. I nisam. Nisam htio. Što bi rekao farmacista? Nekoliko tjedana i već se je istrošio. Kake to mizerije dolaze k nama iz Hrvatske. I on, kako je oduševljeni Talijanac, jer je moj zemljak, i jer je zaboravio hrvatski, on bi se odmah sjetio, da smo jedamput provaljivali ko gladni vojnici, a danas ko gladni pisci... To bi on mislio. On jednostavno nije uviđavan čovjek. Jer – bio sam kod njega sinoć i došao opet danas; smješkao sam se i jedva zavirio u farmaciju. Morao je dakle odmah shvatiti, da bih nužno trebao novaca i da ne tražim, jer sam preponosan na sebe i jer mi je do časti moje i one moga naroda."

Makar sam bio to tek sada otkrio, ja ni ne vidjeh odmah, da je to jedno prosto opravdanje jedne prosto počinjene nespretnosti.

"Nikako nije on uviđavan čovjek. Uz to je vrlo antipatičan, makar je – začudo! – farmacista. Uopće on se nije trebao primiti ovakovog posla. Bolje bi pristao u kakoj trgovini robe. Ruke su mu sasma krojačke; malo je i pognjuren, ali se očito vidi, da ima u njega volje uspraviti se i da mu to dobro uspijeva. Ukratko: krojač gazda, koji prodaje odijela, ali ih sam ne šije."

Farmacista me je zaokupljao sve više. Sjetih se, da ima mladu ženu, koje ja ne poznajem, i dvije male curice, koje sam samo jedamput vidio. "Jest. Njih – djecu – umije voditi. Da nije tako mršav, upravo krojački mršav, bio bi izvrsna dadilja. Ali ovako? On je igla!" Ova me je riječ poškakljala i opet se raspoložih. "Već je to smiješno, što sam dao adresirati novčane pošiljke na njega... Farmacista, krojač, dadilja i igla..." I u tom raspoloženju igla me je stala nekuda bockati. Uzrujah se i opet. "Ta on, kaki je, on bi mogao novac primiti i – zanijekati!" – Tu se zaduvah, a nisam polazio uzbrdo. Vika i igra djece ozvanjaše u meni ko treska tanjira, vrlo lijepih, sitnih i tankih tanjira i još tanjeg posuđa. "Viljuška!" pomislih i sav se stresoh. "Igla" ispravih i opet se stresoh. Onda se razabrah i zapuših. Pomisao, da bi on mogao novac primiti i ne dati, igla i treska posuđa – dozove mi u pamet spomen na sve ono, što sam mislio odlazeći od kuće i stadoh maštati kao u polusnu. Ne znam, kako su tekle misli, koje su se stale javljati u meni. Moja duša bijaše kao more, a sve ideje i pomisli, koje mi dolažahu na um, kao brodolomac, koji niče i tone, kojeg ne vidiš i opet zagledaš, a za kojega uvijek znaš, da je u tom ogromnom, jednoličnom i beskrajnom moru.

"Da, on je to mogao učiniti, košto sam i ja mogao u njega zatražiti. Ja međutim toga ne učinih. Ja ne trebam od svih njih ništa. Baš ništa, u potpunom smislu riječi... Moraju osjetiti, da sam kamen, hrid... nešto tvrda i osamljena. Nešto takova, na čem ne može ništa izrasti... nešto strma i ravna, gdje se ne može ništa sustaviti... nešto tvrda, gdje će se sve razmrskati, što brzo nasrne... gdje će osjetiti bol sve ono živo, meso i kosti, što na nj sjedne... Nešto takova... Ništa ne trebam. Ako najgore dođe, ubit ću se; javit ću se u bolnici, ako ostanem živ... Ili ću nešto počiniti... krađu... ma što... I tu ima tamnicâ, oružnikâ i zakonâ... Znam eto prema tome, što je to sve bilo i što je moglo biti... Ali ja sam tvrdoglav! Ja sam tvrd i imam glavu! Ja sam i hladnokrvan. Ja sam hladan i imam krv."

"Sada: ovo, što nisam zatražio novaca ni u gazdarice ni u farmaciste, ovo ima da znači i meni i svakome, da sam ja tvrd i hladan, da ne ću veze i kontakta s ljudima... A ne možda, kako bi mogao ko pomisliti, da sam plah, obziran i nježan... Meni je uostalom ispod časti primati usluge, dobročinstva i milostinju. Sve to čovjeka ponizuje i mekša i opet si tamo, gdje si bio, i onakav, kaki si bio: niže t. j. na dnu, mekan, t. j. mekoputan i srdačan... A ja to ne ću da budem. Ja bih dapače mogao reći, da hoću biti gladan i da mogu jesti... A sada nisam gladan. Samo je hladnokrvnost i tvrdoglavost u mene upravo porazna... Zato bih mogao reći i to: ja hoću jesti čovječje meso, jer sam gladan djece... onih tamo, što viču. Jučer su mi smetali čitanju; danas snašaju pijesak na klupe, gdje ne spada pa ga otpuhuju, kako ne bi smjeli: stvaraju prašinu i šire bacile... Oni su svi dobro nahranjeni i ne hrane se majčinim mlijekom... A tako su tvrdoglavi. Čuvar ih je nasada nekoliko puta upozorio, da se to ne smije činiti. I ja sam tvrdoglav, ali mogu da dokažem; a neka oni meni dokažu, da nije glupo, štetno i suvišno snašati pijesak na klupe... Tvrdoglavost pak izaziva tvrdoglavost: zato bih ja, kad bih htio biti onaki, kaki su oni, mogao poželjeti baš njihovo meso... Kako su im samo bijele noge! Kako mora da je u njih mekano meso! Dapače. I kosti bi im se mogle spržiti, čini mi se, kao u ptica i sardelja. Ali ja ne bih jeo njihovih kostiju kao ni plućiju ni srca ni jetara. To je dobro u kokoši i telaca, ne u njih. U njih mora biti dobar batak i sve ono, što je dječje: noge, ruke i stražnjica... Ali ne srce, mozak i oči... Oči mi se uvijek oduriše na tanjiru... Saloma je imala užasno čovječji želudac, a sv. Ivan užasno ljudske oči... Ja ne bih ni očiju mogao probadati iglom. Uopće nisam ni krojač ni farmacista... Ali bih mogao iglu zabadati u meso... Ražanj je vrlo zgodna stvar i vilice su dosta zgodne... Ali pečenku razdirati rukama i zubima i onda oblizavati nokte... to je još najzgodnije i k tome vrlo ugodno..."

Ovo već nije bio utopljenik, što tone i niče; ovo su bili valovi, što se dižu i spuštaju; ovo je sve postajalo ono jedno, ogromno i beskrajno more. Uza sve to, ma da sam se bio sav prepustio raspoloženju prepustiv mu i ideje – ipak sam stajao nekako, iako neodređeno, na mahove, izvan toga.

Opazih da želim jesti i da nisam gladan, i baš ovo što ne mogu jesti (a prije govorah: Hoću da jedem, makar nisam gladan! –) stade podražavati ponovo moj apetit. Ovoga dana ne potrebovah zapravo novaca; prije sam znao gladovati nekoliko dana; ali baš to, što nemam novaca, postane mi neugodno i posve me ozlovolji. I opet pogledavah u djecu, i dugo se zabavljah razlikujući muško od ženskoga. A jedna curica kakih osam godina, golih i punih nogu, koje izgledahu i više pune i gole, jer je imala crne, tijesne i kratke čarape – drsko se umiješa u onaj kup tamo i u sve one misli, koje me dosada salijetahu.

U taj čas prestadoh misliti. Stao sam gledati. A ona je onda uzela uže, prebacila ga preko glave i zavrtila ga nekoliko puta dižući strelovito i pravilno noge. A onda je sjela na klupu i vlažna od znoja, rumeni i umora pogledala preda se kao da se je napila po prvi put vina ili ko da ju je netko sramotno kaznio. Bila je baš tako užarena i – od znoja – zaplakana. Žilice joj se stadoše na podočnjacima modriti i rasti. Tu zapazih, da su joj oči mutne i pune suza, da joj se kod sjedenja vidi gotovo cijela noga i da su joj stegna i noge bijele i glatke, jer joj koljena izgledahu crna i išarana... I apsurdno rekoh: Koljeno joj je kao tabani u bosonogih seljakinja... Ona valjda i hoda klečećke...

Tu nazvah sebe magarcem i zijevnuh zakoracav nehajno u grad. Bilo mi je svega dosta. I opet mi se smučilo kao da uistinu pojedoh dječje meso iz nužde, a onda od silne proždrljivosti oblizah ona koljena. Tu stadoh kihati. Prašina mi je udarila u nos. Došav kući, bacih se na krevet. "Sve mi je dozlogrdilo i nije me briga ni zašto..." Postadoh fatalista od komoditeta, jer je soba bila hladna i tamna. Skinuh cipele i opet odahnuh kao da su me kroz sve to vrijeme samo cipele tištale. Onda se oprah i zadržah glavu u vodi. I čudna me želja napane: skočiti u vodu i ne brinuti se ni zašto. Stadoh zamišljati lutanje po suncu u po bijela dana i sada tek osjetih žeđu i vrućinu. "Izaći iz kože – valjalo bi izaći iz kože." Znojne mi noge užasno zaudarahu; zaudaraše i dvorište. "Sinoć sam ubio jednu stjenicu". Okrenuh plahtu i uprh oči u mlaz mrkorumene krvi. Raširih nozdrve i miris mi poklanih stjenica udari u mozak.

"Kako je sve gadno! I ja sam gadan!" Ali se ne zgadih samome sebi; postah si antipatičan i nazvah se deranom. Onda nisam razumio toga čuvstva samoprezira... Blamirah se pred samim sobom. Umišljah se jakim, solidnim i ozbiljnim, a na djelu se nađoh s istim prošlim slaboćama, strastima i balavštinama. I od samouvažavanja povodom onih "teorija" i frazeologije pređoh na odrešiti samoprezir, i sve mi se pričini naivnim kao davne vragolije i prve pjesme u pučkoj školi. Ne znam kako; meni se je najedamput pričinilo, da su prije, prvih dana moga dolaska, postojali u meni pravi uzdasi za đakovanjem, koji su me danas i opet napali na klupi, u parku... Možda je to uslijedilo povodom riječi "deran" i "balavština"? Možda. Ali poza, koju zauzeh na klupi, poza nerada, zabadanja (kuburluka?) i duševnih štipalica – ona je poza bila po svemu đačka... A ono pogledavanje u crna pleća i ono blejanje u klerika i ogledavanje za klerikatom kao nečim, gdje se rješavaju problemi nauke, egzistence i autostudija i gdje odahneš: imam krevet, objed i klupu – pa ovo: želja za udovoljenjem svim potrebama, a neka neodređena komotna i fatalistična nesposobnost svojim radom zaslužiti za udovoljenje tim potrebama – sve je ovo imalo u sebi biljege, smisao i bivstvo đakovanja.

Tu mi se ne znam već po koji put zarine u slijed misli još drskije moj položaj u masi... pa nekoja istrgana argumenta mojega "izuma": oponirati profesoru radi 8 sati zatvora... i sva ona ostala izvađanja, koja sam zalud kušao zaboraviti. I tu mi se pričini, da nijesam nijedan problem riješio i da bih uzalud pokušao naviti uru. Trpio sam, ali ne duševno. Činilo mi se da od misli strada lubanja i da je to onako neugodna, suha, odvratna bol, kaku osjetiš na kostima. Slika bijelih kostiju u crnoj noći postajaše sve jasnijom i strašnijom. Instiktivno se pogledah u ogledalu... "Ja ni nemam mesa na licu... Zašto mi lične kosti tako iskaču?... Rad slabe hrane?... Radi neasimilacije hranivih elemenata?... A ipak se krećem, hodam, radim, živim!" Opipah kukove, stegna, leđa, prsa. "To su same kosti. I ruka je sama kost." I kako je trenje mesa o meso moglo biti zamamno i slasno, tako me je ovo pipanje kostiju kostima udarilo nečim odvratnim, teškim, mrtvačkim. Ovako boli zubobolja... I stadoh se opet gledati i tražiti jednu simpatičnu crtu na licu i opipavati tijelo. "Ništa!"

A kasnije, u noći, pomisao na kosture, koji hodaju, stade me goniti. "I ja tako hodam... Ali ja ne živim." I želja za mesom svega me obuze. "Spavati sa ženom, jesti teletinu, nositi na rukama dijete – svejedno. Da li je to strast ili glad?... Gladna strast i strastveni glad. Meni bi bila potrebna žena i pečenka." Ne usnuh. Digoh se i sjedoh kod stola kao da me je napala astma. Bilo je tiho i hladno. Ja sam sjedio; znoj se je na meni stao ledeniti. Sve me je boljelo, a ta je bol bivala sve odurnijom kao da se kosti probiše među sobom ili kao da laktom udarih u mramorni ugao stola... I prividi mi se more. "Praćakati se udovima po moru... Kako je ugodno kad praviš mrtvaca, a more te pljuska i nebo je tako daleko, prostrano i mekano..." A noći ne vidjeh. Lampa je svijetlila ko ukamenjena i samo se je moja sjena pomicala na zidu..." A i ono je bilo u noći... Zadnja ljubav na klupi... I prve su ljubavi bile u noći... Prve... cjelovi sa štipanjem... I zadnja... cjelovi s pljuskom..." Slabašni mi je negdje smiješak morao skupiti i zabijeliti totalno usne. Od sjedenja me stadoše boljeti kukovi, od nadlaktavanja laktovi, od uspravljivanja i svijanja hrptenjača, od hoda prsti i koljena, od misli tjeme, od gledanja sljepočice i čelo, od opiranja o stô rebra, od hunjavice zubi... "Nema ni cjelova ni štipanja ni pljeskanja više... Nema mesa."

A dim se je stao u zraku pomicati onako kao po zidu moja sjena. Želudac je gledao prazno i rastvoreno kao moje oči. Utrnuh lampu i legoh. Sve me je boljelo i bijaše mi jednako mučno i naporno stajati, sjediti i ležati. Nijesam polazio od odmaranja na odmaranje; sasma obratno – Sve je bilo umaranje i bol bez užitka – u istome spominjanju... Činilo mi se, da to misli, živi i osjeća kostur i da se je sve drugo izdimilo, umrlo i propalo. Ne osjetih ni žlijezde. Ne pomislih ni na novac. Ne otpočinuh ni u snu. Tek sutradan ujutro primih pismo. Otvorih. U pismu nađoh dvadeset kruna. Brat mi obećavaše poslati još; i ujak! I samo me je to udobrovoljilo, što sam mislio, da se ona ura neće više nikada moći naviti... A kad tamo, ona je išla svejedno. "Užasno sam bio nesabran. Ona je išla svejedno... Samo ja toga ne opazih... baš sam bio nesabran."

Sljedeća stranica→