Isušena kaljuža/U šir/I.

Isušena kaljuža U ŠIR, I.
autor: Janko Polić Kamov

I.

Ne znam, kad mi se je počela crveniti – žlijezda naime na vratu. Četiri se je već mjeseca upinjala, rasla i krupnila, te sam morao uzeti broj 42 ovratnika. I ja sam je vidio na svojoj sjeni; vrat mi je s ove strane bio kos i nisam ga mogao skretati na desno. "Kako to ja uvijek debljam sproporcionalno, govorah šaljivo sjećajući se davno odebljalih nogu. I vrat mi je s jedne strane mesarski, a s druge kicoški".

"Smiješno! Suzujem ramena i raširujem ovratnik... I samo je žalosno, što moram konstatovati, da mi trbuh raste – na vratu".

Ali sada nisam tako govorio, jer ne razgovarah ni s kime. Prema tome bijahu ovake pomisli vrlo daleke, gotovo nemoguće. Misao može preći u sarkazam, ako se glasi u javnosti ili razgovoru. A mene je to i suviše smetalo i kad sam opazio, da se crveni, da koža na njoj postaje kožica i da se središte zažućuje ko žumance – osjetih nešto nalik na onaj osjet kad ura najedamput stane i "tik–tak" utone u nenadanu bujicu šutnje. Bojao sam se, da se ne raspukne: nešto je kuckalo nestrpljivo u njoj kao da očekuje rad pristojnosti "naprijed", ali i kao da je od nužde spremno ući i bez oziva. A ja nisam mogao progovoriti i nestrpljivo je kuckanje kao kapi vode nervozno udaralo u sljepočice.

I silno se nezadovoljstvo stane skupljati u meni. Da sam imao ma koga uza se, bio bih se možda raspoložio; da sam mogao progovoriti o novoj pojavi na mome organizmu sarkastički i porugljivo kao jedamput o katarskim pljuvačkama – ili se zanijeti kao na tuberkulozu i pijače, koje otvaraju apetit – bio bih prešao na ekstazu i osjećaje... Ali od same ovake pomisli postadoh još više nezadovoljan.

Znao sam kuda to vodi i meni bijaše kao da sam došao u tuđinu s jednom namjerom i odlukom, i ja bih se imao vratiti ne obavivši ništa. I ja ne ću da se vratim ne radi nemogućnosti i neuspjeha, nego radi očite blamaže.

I ja sam se sve više uvjeravao, da moram nešto ostaviti i iz nečesa izaći; da sam se našao u položaju, koji mi postaje nesnosan, nepriličan i postidan baš onako kao položaj, što ga jedamput, nedavno, u domovini imađah zauzeti u masi.

Odmah se odlučih. Pođoh na polikliniku. Oko sebe nađoh nekoliko profesora, zasukanih rukava i dvije, tri ljepušaste, mlade i ugodne ženske. Skinuh košulju. Svi su se nadgledavali nad žlijezdom; osjetih na vratu nekoliko prstiju, krupnih, pa tanašnih i nečiju hrapavu pa nježnu kožu i pogledah u iznenađeno, oduševljeno lice jedne djevojke od koje pamtim samo laku, bijelu haljinu i isto tako laku i bijelu ruku. Kadgod mi se pričini, da su i oči u nje bile crne i sjajne kao da uvijek gleda u ovake upaljene žlijezde i nagrđena tjelesa.

Moja je žlijezda morala biti interesantna. To sam umah opazio.

– To je čitavi čvor – progovori jedan liječnik pogledavajući ljubezno u mene. – Razumijete; ove su upale naravi tuberkulozne. Hoćete li je rezati?

– Rezati – odgovorih upadajući u riječ i pogledah brzo, u tren, njezino lice. Zažarilo se, pomislih, ali se kasnije uvjerih, da je ona bila uvijek rumena.

– Čekajte – nastavi isti onaj jasni, umirni i odlučni organ, koji je rezao ne zadavajući ni straha ni neugode ni zlovolje. – Ako mi to prerežemo na jednom mjestu, pojavit će se na drugom. Jer rekoh, da su naravi tuberkulozne. Ali, ako se vi podvrgnete kuri, besplatno dakako, koja se sastoji u injeciranju joda: koja će potrajati nekoliko mjeseci, onda ste suzbili proširivanje bakcila i pročistili krv. Birajte!

Odmah se odlučih. Legoh na bok gledajući ravno preda se. A ona je djevojka bila prignuta nada mnom polijevajući me toplom tekućinom. Bijah miran, nepomičan i tvrd. A ona je govorila: "Dobro te ste to odabrali... baš ste dobro učinili...", govorila tiho, na prekide, zahvalno. "Boli?", pitala je svaki čas, ali ja sam bio tako ozbiljan te niti ne odgovorih... Tamo se je negdje deralo dijete. Ja sam slušao taj mesnati plač bez sažale, bez srditosti, kako se i sluša nešto vrlo obična, nešto što mora biti, što se čuje i mora čuti svaki dan. Nje nisam vidjevao. Na vratu osjećah bol kao da mi se meso prži i vrlo pozorno, problijedivši od boli, još tvrđe i nepomičnije uprh pogled ravnije preda se. Činilo mi se, da se na meni zbiva nešto velika i da ću izaći ispod onih lakih ruku drukčiji, obnovljen i preporođen. Ali samo na čas!... Stala me je omatati i ja sam se prepuštao njezinim kretnjama poslušno, uvjereno i pozorno. Bio sam još uvijek blijed. Užasna ozbiljnost stala je rasti negdje duboko u meni i probijati na osušenim očima i usnama. A njezine me ruke ne dirahu i ujedno ih gledah pred sobom. I njihova bjelina bijaše ozbiljna. Odahnuh. Sapa mi se pričini hladnom, a njezin jedan lakat načas popostane. I on me je hladio.

Vrat mi bijaše čvrsto smotan, svezan i ukočen. Nikud ga ne skretah. – Dignite se – rekne ona i odmah doda tiše: – I skinite se.

Pogledah je i opet. Bila je jednaka kao i prije: jednostavna, mirna i tiha. I ja se svukoh kao da se oblačim. Stajao sam pred njom gol: nijesam je vidio, a bio bih je – pričini mi se – pogledao ravno, u lice, u oči. I tek sam čekao, da se okrenem. A uto osjetih ko da mi se je olovo razlilo nogama i odmah se sjetih, da me je prije toga nešto resko, vrelo, kratko uštinulo... A onda me je ona na istome mjestu protrla, rekla "Gotovo je" i ja se u velikoj radoznalosti okrenuh. Ona je bila isto onako jednostavna, a ja osjetih veliki mir u sebi. Izađoh. Nogu sam teško vukao za sobom; osjećao sam, da se je nešto vrlo velika dogodilo, da je nešto novo uistinu ušlo u mene i da nijesam onaj, koji sam bio. I začudo ne iznenadih se. Osjetih se pročišćenim, ispranim i sasma nevinim. Velika me radost obuze i baš ovo, što se osjetih nevinim učini, te postadoh kao dijete. Ali kad sam došao do kuće i ne nađoh nikoga, ja se ozlovoljih, makar sam znao, da nemam nikoga i da me prema tome nije nitko mogao ni dočekati. Sada osjetih slabost u želucu kao da nisam dugo vremena jeo; kao da sam hranu već nekoliko dana iščekivao. Bila bi tako dobro došla juha s istučenim žumanjcem i topla kobasica s pola čaše južnoga vina... Onako, kako bi to umjela prirediti rođena majka ili sestra, koja se ni ne misli udati... I odmah, kako se je ta želja pojavila u meni, osjetih, da sam posve sam, potpuno sam. Nije mi se dalo izaći. Sve ono, što mi je tamo mirisalo, tu, na pomisao ljudi, koji mi po krvi ništa nisu, stalo je zaudarati. Ipak pođoh u birtiju. Svi dizahu nosove, svi se odvraćahu... svima udarah u nos pa u oči... Gledali su široki, obloženi vrat i mogli su odmah znati, što imam na vratu... I tu, u tuđini, stade se javljati u meni jedan oprečni, novi, jasno izraženi osjećaj.

Postajalo mi je neugodno, što sam bolestan. Činilo mi se, da niti u bližem kontaktu s tim ljudima ne bih mogao reći otvoreno ono, što bih mirne duše rekao u sredini svojih sugrađana i znanaca: da sam naime skrofulozan. I umah mi se pričini, da bih to sada lakše priznao pred rođenom majkom negoli pred svojim drugovima... Bolest je stala postajati nešto intimna, unutarnja, nešto sasma osobna u familiji, nešto posve familijarna u domovini i nešto sasma narodna u tuđini. Mislio sam: kako bi me rada njegovala majka! I dalje: kako bih sada zanašao drugove! I još dalje: kako bih sada raznježio brata! I dalje: kako bih se sada odurio ženama! I sve "tamo". Sve. Čekala bi me zaželjena juha i vino kod kuće, dekadentne deklamacije u birtiji i cinički grohot na šetalištu... Ništa ne bih radio. Pjevao bih pjesme, praznio čaše, mijenjao obloge i prispodabljao svoju žlijezdu kvrgi, koja postaje mrlja... Bol, što otvrdne i koja bi sve raznijela da ne prosuzi u – pusu...

Ali tu. I prozreh u tome svu svoju duševnu bijedu, slabost i impotensu, i moje staro izazivanje bolesti, što je sad stalo vapiti za kućom, domovinom i birtijom, prikaza mi se kao podlo, bespomoćno opravdavanje jedne lijenosti, razvrata i goropada. Čitava prošlost izazvana stade se izdizati poput osušenog blata s prnjama, bacilima i otpatcima.

A ja nisam htio tu osjetiti ni sažale ni progona – ni ljubavi ni mržnje. Onaj je omot na vratu stao smetati njihovim pogledima i nosovima, a ovi su stali smetati – meni. Izazivao je osjećaje i izazvao – ali ne u meni: oni su stajali kao – pokraj mene.

Sjetih se sna, sjetih se stida i stid mi je umah dozvao u pamet one momente, kad stajah u masi i kad se umišljah golim na dohvatu muških pesnica i ženskih pogleda... A onda pomislih na sve ono, što je bilo nazad dva sata, kad stajah faktično gol pred živom ženom u živoj boli na živome mesu bez strasti, stida, u svijesti. "Od svijesti se onda zastidih i pobjegoh, a tu sam bio spravan pogledati njoj u oči i ostati... Uostalom, sutra se vraćam..."

Ovako se otprilike razvijahu toga dana moje misli, ali me ne udovoljiše odmah. Prošlost, kojim imenom nazivah sada sve ono, što sam došao zaboraviti, nasrtala je na mene i ja sam je suzbijao. Onda sam vjerovao, da se to bori osjećaj i mozak... Ovoga dana prekinuh s običnim radom. Pjevao sam pjesme. I na papiru ili pred papirom stade cijela borba postajati sporazum. U sonetima, rimama, figurama i prispodobama izražavah jednu misao: "Lego sam gol pred ženom i oboje ostadosmo hladni, jer ne osjetismo ni stida ni strasti... Stid je crko što je lomio u dva spola jedne ljude i – k novom hramu, u bolnicu, gdje su svi ljudi braća!"

Bio je to kompromis. Bolnica je bila ostavila svoj starinski čar i u intimnosti nagon je za bolju donašao dekadansu, povratak i nostalgiju; a ja baš zato, jer mu se ne mogoh oteti, opravdah ga pred sobom i eventualno pred svijetom otkriv intelektualnost u tome, što sam se otkrio pred ženom, što ne osjetismo strasti i što zanijekasmo spol. U ime – bolesti...

Podveče izađoh. Na visini i osami stala mi je misao postepeno i strelovito rasti, bujati i oticati. Osjećao sam donekle slično kao ujutro sa oticanjem žlijezde. Sad mi se pričinjahu misli, što ih razvijah dolje, u gradu, u sobi, kao izraslina i oteklina, ali tvrda – a sve što mi tu dolažahu na um, a bijahu slične onima, kao nenadano oticanje i mekšanje.

Srce mi je brzo kucalo: uzrujah se idući uzbrdo; i znoj me oblio. Usne mi se ovlažiše, primih se čela i kao da ruku uronih u vodu. Sjedoh na klupu i skinuh šešir. Lišće je šuškalo i činilo se, da to šuška noć, što je probijala na nebu kao da se cijeli svemir poput jedne čiste i bijele bugačice napija crne tinte. Samo je zapad izgarao mirno i spokojno i bijaše ista taka bugačica samo druge, crvene boje.

"Umrijeti", rekoh, pošto sam dugo sjedio na klupi i slušao šumljavu razbitih mojih prijašnjih misli. Ali kako sam pomislio na nešto, na što za cijeloga dana ni izdaleka ne pomišljah, napala me ista onaka ozbiljnost kao izjutra na poliklinici.

I opet dozvah sve u pamet. Njezino je lice nekud zastalo podalje od mene i ruka se vanredno zabijelila u mraku. "Crna pleća i bijela kupola..." preletjelo mi nad tim svijesnim priviđenjem i odmah je i njezino lice problijedilo. Odsada sam često osjećao ovo bijelo u tami i stajao pod dojmom bijelih kostura i crnoga groba.

A onda se sjetih i doktora i toga, da će me liječiti badava i da sam došao u kontakt sa znanošću povodom jedne žlijezde i svih onih osjećaja pred podne u birtiji. I makar bijah na osami i noć bijaše slična, gotovo jednaka, noćima rođenog kraja, znao sam, da sam u tuđini; osjećao sam dapače, da svakim danom postajem nečemu tuđi i dalji i nečemu bliži i pristupačniji. Moja mi "teorija" pane na um i ne pričini mi se tako bezvrijednom i izmišljenom; donekle se dapače začudih, što je cijeli dan ne uzeh u obzir i kratko rekoh:

– Obolih i pođoh na liječenje... Eto u čemu je bio čitavi studij. Tamo sam bio bolesnik, tu hoću da budem liječnik. Ravnoteža.

I domovina i svijet stade se jasno dijeliti u mojim predodžbama. I ja si sada čitavu svoju psihologiju i prošli život mojeg individualisanja ne mogoh predstaviti bez psihe našega naroda i njegova života.

Opet stadoh dozivati cijeli prizor na poliklinici i jasno zagledah dva raspoloženja, koja je mogao stvoriti u meni: ono bolesti i ono zdravlja. Ono se bolesti pomaljaše u uspomenama; ono je zdravlja prevladala sa savremenošću. Poezija ih je izmirivala, ali sada mi se pročinjaše, da su ideje izražene u sonetima moje sadanje biće, a forma prošlo.

Vrat me bolio; radi omota gledah ravno i u toj prisilnoj ravnini svojega pogleda stadoh gledati veliku nategu čitavog organizma i postah zadovoljan kao neki dan, kad riješih nenadano tri problema: ono egzistence, studija i morala.

Digoh se i zakoračih. Pijesak je škripusao i ja sam išao lagano i oprezno kao da se bojim probuditi sve ono što je usnulo toli ugodno u meni i oko mene.

Spustih se u grad. Na trgu je igrala glazba i kako sam znao, da je sva ta raznolika masa došla radi nje ovamo i da su se sva ta ušesa pretvorila začas u jedno uho, poželih naći "nju" – onu s bijelim rukama i bijelom haljinom. Nikake mi već neprilike ne zadavaše omot. Slušao sam i gledao oko sebe. U isto vrijeme dospjeh saslušati melodiju i misliti na "nju" i odmah poželih slušati tu istu melodiju zajedno s njom, i više: biti autor te melodije i njezin muž i primiti pljesak publike s ovim istim omotom na vratu.

Taština se stade javljati u meni, ali ne bijaše topla. "Biti autor ove melodije s ovim omotom oko vrata i primati pljesak ovih svih, na kojima vidiš, da su novinari, literate i javni radnici".

I pomislih na svoje pjesme pa na to, da nisam kadar pisati drugim jezikom i da se u glazbu ne razumijem i ne poništih se. Baš obratno. Ovo me je izazvalo. Ovo, što se vidjeh tud, neobičan i neponjatan ljudima drugoga jezika, natura i prošlosti – ovo je stalo dražiti moju individualnost i sjetih se Rusa, koji svojom originalnošću i neevropejštinom osvojiše svijet i Evropu... Uto opazih, da mi se neki podsmijevaju. I uza sve to; što u isto vrijeme konstatovah, da Rusi osvojiše svojom novošću svijet i da sam ja njima samo zato smiješan, što sam za njih po obličju, fizionomiji i svemu nov – uza sve to osjetih prezir i mržnju samo zaradi toga, jer vidjeh u tome obratni dojam novosti, no što ga zamišljah.

Umah otiđoh. Srditost, prezir i mržnja stadoše me poništavati, jer se nenadano pojaviše u meni baš tako, kako nenadano opazih dojam, što ga na okolinu proizvađam. Ovako čovjeka poništi nenadana ćuška, t. j. podvala "ti si me htio prevariti", kad si najplemenitije mislio. I uporedo s tim, reko bih, radi toga, stadoh tvrdoglavo snovati oko toga, kako bih onaj smijeh preobratio u udivljenje. I naravno, uvijek uporedo s tim ili radi toga, pomislih na ljubeznost onih u poliklinici i na čitavu Italiju, koja mi tuđincu daje badava liječenje i – brzo, vrlo spretno, spojih dva kontrasta: "Reći ću onima gore: ja vam dajem svoje tijelo na analizu; pravite pokuse sa mnom i na meni".

I ova odluka postane ubrzo uvjerenje. Ovako bi šta bilo uistinu nešto nova, neviđena i nečuvena. Ja bih tako riješio odnos prema onima, koji me liječe badava kao i prema bratu, koji me uzdržava badava, kad mu ono pisah "ti ćeš raditi za mene, ja za tebe. T. j. vi ćete liječiti mene, ja ću poslužiti vama." A time bih bio riješio i odnos prema svijetu i sebi: koristio bih znanosti i donio sebe u javnost. Misao mi se pričini velebnom. Nisam više stajao na trgu. Primicah se jednoj kavani. Zvuci glazbe poput talasa nasrtahu na moja ušesa i moje misli bijahu ovaki pravilni, jednaki i logični talasi.

"Tako bi me bolest unijela u svijet i onim svojim najintimnijim ušao u čovječanstvo." Cijela se ona "teorija" stade opetovati u meni i one psihološke intimne scene, ekscerpti studija i zasnovane novele – sve ono, gdje pođoh iznašati svoju golotinju... A tu se jedna prošla činjenica uporno ispravi: "Golotinji pogledah u rođenoj kući u oči i ja se zastidih, jer bijaše – bludna".

I shvatih, da bih izašao smiješan, kad bih tražio injekcije od žene onamo, gdje nema medicinka i da bi u tome svi vidjeli ono, što bih ja možda i pošao tražiti:

Perverznost!

Sljedeća stranica→