Isušena kaljuža/Na dnu/Dio prvi/X.

Isušena kaljuža NA DNU, Dio prvi, X.
autor: Janko Polić Kamov

X.

"Dosta je" htio je reći i misli Arsen. Kiša je prestajala, ali se to nije opažalo. Tek po oblacima bijaše gdjegdje nekaka plaha bjelina i osjećaše se dah sunca, što se veraše kroz onu gomilu. Arsen uvuče dim. Postajaše i njemu jasnije. Ne izbirane, same se nizahu ove žene prošlosti označujući sav uspon i propad nagona.

Ova crta bijaše sad jasna. U nizini, – Adela. Tu ne bijaše težine, umora i potištenosti. I krenu korak dalje. Tamo se na visini izvijaše čar i draž, ljupka, vedra i glatka modrina dalekih gora. I u duhu se zaleti i plamsaj dražesne mladosti zaplamsa u zadivljenom momačkom oku. Zasjaše oči, široke, velike, jasne, a rumen spodbi nabuhlu usnu. Tako se smješka mladosti ideal, što znači život, poletno ko krilo ševino, obijesno ko vrapčiji jezik i samodopadno ko pjesma kanarinčeva. Tek naivnost zasrami ljepotu njezinu i – on se zaleti nogama. Blijeđaše modrina i šikarje se nabiraše po njoj, ali – on ne stade. I kad se ponese do vrha, Zora bijaše pod njim i cijeli svijet u taj čas bijaše pod njim. Umišljena poza obalavi mu jezik vicevima, osjećaje zastrije lakoumnošću i momački cinizam besvijesnom brutalnošću. Bijaše ravan kapralskim porivima, oficirskoj duhovitosti i smijehu kavana. Žena bijaše tu i muško bijaše tu: ženidba i bordel. Govoraše ko higijena i prakticizam, začinjeno moralističkom soli: jedno je možno da zadrži majku, drugo da je – sačuva. Shvati društvo: budi normalan; sve je u tom: sredi se. I dok on tako na vrhu umovaše, ugleda dva abisa. I zadivi se snazi poleta, što ga živa kroz jedan izvede – ali se stresa, kad zagleda drugi: mutan se gubljaše u dubine bez svijetlog ideala i modrog posmjeha; u ovaj se je trebalo spustiti.

Ne trebaše tu krepkih noga: sâm se skliskaše hvatajući drhtavim rukama grmlje i svježim grebotinama drugi trn. Ko bijaše nad njim? Ko pod njim? One zaostajahu – on je padao. I zastav najedamput na bacilu tuberkuloze, što mu sustavi vratolomni let, sabere se, skupi i zamisli.

Bolest ga povuče u se, jer ona ga odijeli od svijeta. Bolest ga baci u rasuđivanje, jer njegov organizam imadijaše u sebi nešto, što površina ne oda. I cinik lakoumnik postane razumni osjećajnik, budući otac ostane vječni momak, ne plaćajući poreza speciesu; bespravan, ali i bezobziran, van zakona – slobodan.

.... . A oblačje već udaraše u bijeg. Prepade ga iznenadni poklik jutarnjeg sunca, što mu zatuli u magareće uho, da se makne svojim putem. I zaista! Nasmija se sunce nezgrapnoj svojoj šali, a široki mu smijeh razotkri zlatne zube. Raširi mu se dobrodušno lice i sjajne suze od ogromnog smijeha zatitraše na staračkoj, dugačkoj bradi. I cijela zemlja odječi smijući se istim smijehom svog zakonitog druga. A lišće zadrhta i ko razmaženo curče – zastidi se preglasnoga smijeha... Ali ptice – ko djeca – udariše u ciku, unatoč prijetećoj šibi zadnjeg oblaka, što iz potaje žmirkaše ko pedagog...

Arsen se uspravi i uzdahne.

"Dosta je!" progovori sada u sebi. Pričini mu se, da je razumio svoju crticu. A sestra mu ne pane na um. Iz kuhinje razabiraše dva ženska grla: ono majke i dvorkinje. Računahu naglas, a dvorkinja na pojedinim mjestima živahno potvrđivaše: uhù, uhù, dok najedamput ne izbaci jedno okruglo – – eliptično "O".

"Razumijem, rekne Arsen, račun se ne slaže".

Sljedeća stranica→