Isušena kaljuža/Na dnu/Dio prvi/IX.

← Na dnu / Dio prvi / VIII.

Isušena kaljuža NA DNU, Dio prvi, IX. autor: Janko Polić Kamov

Na dnu / Dio prvi / X. →

IX.

Zaspao je tvrdim snom tek pred zoru. A drugo jutro podigne se čio i svjež i pođe ravno u svoju sobu. Ptice se nadmetahu besmislenim ćeretanjem, a gusta kiša šumljaše pod isto tako gustim oblacima. U ovu sivu, vlažnu boju nošahu se jednolične vježbe s piana, kukurikanje pijetlova i mljaskavo deranje kočijaško. A crveni i crni krovovi i zelene krošnje izgledaju u to ko dječja mazanja po smeđe–sivom papiru, kakim se omotava roba. Arsen se zagleda napolje i prošlost, onako, kako je on htio, istrgano, rasječeno, zapravo komadi prošlosti, stade mu dolaziti u pamet. On je tražio pojedine dijelove i našav naniže ih u glavi ko na papir.

Prva spolna ljubav: Adela, br. 4.

Bijaše on u šesnaestoj godini, s tek probitim brcima; ona u poodmakloj dobi. Makar je imadijaše pod sobom, on je znao, da je ona nad njim. Iskustvo joj bijaše u pospanom pogledu, usiljenim cjelovima i poigravanju prstiju, što bijahu ko prsti u švelje. Jer ona je njega primila oko pasa, povela k sebi i posjela na svoj krevet. Ona je prva potapkala njegova uzrujana stegna i počela se sigrati s njegovim tijelom, što drhtaše kroz njenu silovitu igru. I tako je došlo ono, ono tajanstveno, čudno i veliko, što pogazi prošlost i posagradi budućnost na novim temeljima, znadijaše ona. Izišav iz njene odaje, poispiv na njezinom krilu crnu kavu i izmiješavši svoj dim s njezinim, on ono novo samo osjeti. A ovo novo sad bijaše snaga. Na ulici je osjeti, i više u kući, a najviše u školi. Bijaše samosvijest, što je svakim korakom rasla. Kroz treći koitus bijaše ravan – njoj.

Glumica Zora J. Primorska varoš.

Zaostala je za direktorom, koji je pošao s njezinim mužem tražiti zgodan teren za njihov orfeum. Vidio je par puta na pozornici. Nespretna ko početnica, a brojila je nekoliko godina glume. Govoreći širila je ruke ko Hrist, kad zove k sebi malene. A sâm je govor u nje bio ko čitanje nevježe, koji mimoilazi interpunkcije. Odijevala se ili u bijelu ili u crvenu haljinu, šminkala vrlo živahnim karminom i udarala crne podočnjake. U jednoj je roli izašla sasma raspuštene kose, crnih obrva i krupnih usana, golih laktova i kratke suknje, te joj crne čarape propuštahu ružičnu bjelinu puti. Glas bijaše u nje sipljiv, napola promukao ko od nahlade.

Arsen je potraži u garderobi, izrazi svoja čestitanja i dosta nejasno svoj nemir. Njezin ga muž dapače pozove na kavu, što ju je ona umjela prirediti ravno bosanskim kavedžijama. Arsen dođe. Ispiše crnu kavu i zapušiše. I Zora pripali, utegne dim, pa ga izbaci ko da je pljunula u plafon. Tu primijeti, da je ona vrlo hvalisava, da cijeni vanredno svoj organ, što ga nažalost izgubi i da je probiše dražesni brčići ko ujogunjeno derište. Njezin muž ode u gore navedenom poslu. Zora ostane sama. Izjutra je Arsen pohodi i nađe u košulji i crvenoj kiklji. Izvinjavahu se obojica, a podveče pođoše u šetnju. Ona je iščekivala svoga muža, ali ne dođe. Ona očaja, Arsen ju utješi. Doprati je do kuće, stisne ruku i reče:

– Oslonite se na mene!

Dođe i drugo jutro. Ista scena, nešto intimnija. Ona ga ponudi kavom, on nju cigaretom. A onda je pravim ushitom zamoli, da mu zapjeva koju od svojih pjesama, što ih je pjevala pred pola godine, nestašna, u kratkoj suknji i golih lakata. Ona se je otimala i najposlije popustila i – Arsen je otišao, ostavivši krevet u totalnom neredu.

Bijaše ona pod njim. On je prvi nju potražio, našao i dobio. Od svih onih tamo – baš nju, najnevještiju i manje lijepu. Ne bijaše već svaka žena – svejedno. Njegov se je položaj mogao označiti ovako: On ne bijaše već dečko, koji prvi put jede u restauraciji i primi ono jelo, koje mu se donese, već bijaše mladić, koji je ponešto obašao gostione i naruči jelo, koje mu se svikne.

Natalija, bez broja.

Po pričanju Amerikanka. Tanka, mršava, nelijepa. Spavaše s njom. Skinula se do košulje i on se skinuo. Pokriše se. Poljubi je u kose i umoran okrene se od nje. I ona se okrene. Za četvrt se sata obrati njezinim plećima. Njegova je ruka potapka po naježurenom mesu i prsti je uštinu.

– Ne luduj –

On gnjuri nos u pleća i draška se rukom o suhu put. To je meso, hvata ga rukom ko igličavi samet i osjeća gdje one iglice odjekuju u mozgu.

– Što ti –

Ona se ne okreće. On osjeća njezinu ruku, kojom se zaštićuje. U nje je i ruka mršava, ali nimalo tvrda. A njegova je pesnica hvata još uvijek i o laktu ga nešto reska ko da je ganuo uspavalu ruku.

– Ah!

Okrene se. Bijaše možda ogorčena, ali Arsen joj ne vidje lica. Zastro joj i prsa i stegna... – ko mòra... A onda se digo, zakoračio k škafu s vodom i opet lego mirno do nje.

– Otkle si?

– Iz Mehika.

– I samo ste dvije tu?

– Dvije.

– A ovolika varoš.

– Da.

– A šta se tako zatvarate i ne date čovjeku da uđe.

– Gadni su tu ljudi. Ne puštamo svakoga. Potuku se, pa hoće i nožem.

– Ali ovolika varoš. Kako to?

– Tako.

– Da utrnem svijeću?

– Pusti... kasnije – tu se hrlo digne, uzme svijeću i pobjegne. Dugo se nije vraćala. Arsen se zamišljavaše, kolikom se ono snagom srušio na nju... Prsti mu još ko užareni... Ovuda se lijepilo njeno meso... Zastidi se... Kad se je vratila, zaudaraše. Arsen se okrene i rekne u sebi: "Što me nije tražila papira... Tamo je u džepu. Budala".

Bezimena. Granica. Park.

Ne zapamti fizionomije, ali se živo sjeća njezinog pripovijedanja i kretnja. Bila je sjela kraj njega na klupu.

– Dajte mi krajcer.

– Nemam.

Tu ga ona čudnovato pogleda i ko zastiđeno odvrne pogled. Pred Arsenom se bijele gola koljena, koje ona stiska ko da joj u krilo pada lopta.

– Uh, stražari... I noćas su me uhvatili... Da... da...

– Zašto te uhvatiše?

– Uh, stražari... Uhvatili me pa ajd... Rukave su mi razderali... Vise... Da –

Ponjihala se pa i opet ko zastiđeno oborila lice.

– A zašto?

– Uh, stražari. Vukli me... Dvojica, a jaki... I rukama mi razderali, pa ajd. – "Ona je luda!" pomisli Arsen i začudi se, što nije to odmah opazio. Jutro je. Vrlo rano. Nema ni žive duše, tek što prođe koji seljak s košarom, ali taj njih ne vidi.

– Uh... I tukli me... da – potvrdi glavom ko dijete – uporno, nekoliko puta svezali, pa udri... Uh... oni... dvojica. – Tu se duboko zamisli.

Sva je u prnjama, prljava, a tako mlada. Djevojčica. Ima nešto rumeni po njezinim obrazima, ali to je zato, što su joj oči bile – valjda – modre.

Arsen se bliže primakne k njoj. Dira joj koljeno. Na njemu je jedna fina, dražesna brazgotina. Ali makar je prljava, koljeno je u nje bijelo. Oblači velike cipele, neviksane od poroda. Na njima nema povezica, a bijele nekada čarape izgledaju ko nepočišćeni patos. I suknja je ovake neodređene boje ko zasićena prašinom. Surka je pukla o boku i kupovi vune vire ko da su tuda zaderali miševi. Ali po trupu je dobro odjevena, gotovo natrpana krpama i jednim vunenim rupcem, iscrtanim sijenom i suhim poljskim cvijećem. Spavala je valjda na sijenu. Gle, i u kosama ima sijena pa se češe rukom, što je zastire predugi, široki rukav od košulje.

– I tukli me... Uh, kako su oni ljuti... Da, da – I opet se zamisli, a koljena se ne prestaju stiskati. Nešto ima stidna na cijeloj toj djevojci. I glas je tih. Tako govore djevojčice na ispovijedi, kad osjećaju masni dah svećenikov, što im se zalijetava u tjeme.

Kroz granje se skliska trak sunca, a kola se valjaju i nekako tanano pucketanje biča potresava lišćem. Ovo je sjajno ko zažareni pričalac, što je pročitao svoju ispisanu priču. Ništa se ne miče. Tek što ptiče potresava rosulju i nasmija se sitnim glasićem dražesnoj svojoj budalaštini. Jer ono ko da je vidjelo ovo dvoje ispod sebe i nevino se ne zastidi, nego obijesno pecnu sumnjive ličnosti. Arsena smete taj ptić i pogleda u njega. Nepriličan je. Ne podnaša ga. Čini mu se da na njegove uprte oči gleda netko, što ima riječ piljarice i novinara. I dok on motri njegovo skakutanje, besavezno zuje u ušima tihe, ganute, uvjerljive riječi, što teku iz onih čudnih usana, kojima ne pamti boje. A ptića nestaje. Zapleo se o treće drvo, fićuknuo i ponio u letu zelenu balavštinu.

Arsen se nadvije nad njom i dirne joj koljeno, što se ne otme, ali se izvrne izdignuv haljinu. U njemu mutež ko da se ispremetoše grane i pijesak, zlato sunca i zidovi kuća, koža se napne, ali on bijaše svejedno od punoće mekan... Primi je i – bijaše kasno... Htio joj zavrnuti svite, ali je izgubi s vida. On bijaše gotov.

Dalmatinski podrum. Ponedionik.

Arsen ispija svoja tri deci. U birtiji je još jedan pijani, plavi majstor. Previja se, a glasovi, što ih baca, hrapavi su ko nenavinuta struna. Lice mu izderala prolumpana noć, a oči ko da je prelila krmeljiva suza. Užasno viče i tetura, dok se ne sruši na stolac ko komadina kamena. A na vratima se ukaže jedna žena, priđe k njemu i prodrma ga.

– Opajgora.

On ne diže glave, a ona se nimalo ne vrijeđa. Smije se na usne i oči; u njenom pogledu ima onaki smijeh, kaki se vida u džepokradica. Ona ne odlazi. A muž prevali čašu i gurne je u trbuh:

– Marš!

I opet tresne o stô i ostane tako. A ona se svejednako smije, dok joj birtaš ne migne, da ga se kani. Tu ona sjedne za Arsenov stol i ispriča vrlo povjerljivo, da je ono njezin muž, da je prolumpao noć i profućkao sve. Arsen je nuđa vinom, ona ne odbija. Puna je i mekana ko da je ono meso na njoj dobrano udarcima umekšano. Oniska dopire Arsenu do ramena. Ona govori, ali je okrenuta od njega i svaki čas svraća k njemu oči, te joj se vrat grešpa krupnom grešpom. Češće se zagleda u bradu i odmah baci pogled na Arsena pa obori oči. Tako se ona sigra i priča, kako je pijanica njezin muž, ali da će ga ona svejedno dovesti do kuće i poravnati mu kose. "Izlemat će ga zacijelo", pomisli Arsen, ali na njoj ne opazi nikake zlobe i okrutnosti. Noge im se dodirnuše, a Arsenu se pričini, da je zagazio u blato.

– Valja bit uviđavan.

– Neka ne pije – odgovara ona, a Arsenu je jasno, da ona mora biti uvijek pijana, pa i ne okusila vina. Ali tu stane osjećati smijeh očiju, što bijaše isto onako mekan i gibljiv ko njezina noga. Bijaše na njoj cijeloj podavanje mesa, što prima i milovanja i udarce istom nasladom i obratno: istom tom nasladom i – daje. Bijaše mekana, ne samo na mesu. Cijelo njezino tijelo izgledaše ko gruda masti, što se rastapa u dodiru i nikako se rastopiti ne može... A bijela nebesa bacahu sjetno svijetlo kroz stakla i zimski suton drhtaše od studeni. U birtiji zaudaraše po vinu i rakiji, ko da negdje ogromno pijandursko grlo hrče punom snagom. Mamurluk sjedne i Arsenu na oči i opet – njegova noga zagazi u njezinu. A oči, one nasmijane, meke i masne oči, stadoše se na mahove zalijetavati u zaduveno njegovo lice. Pa kad je ona pošla na stran, Arsen je proslijedi. Ona ne zaključa vrata.

– On spava.

– Ko mrtav. A šta će on?

– Vrag je u tom, vrag. – I ko da zna, te će "on" planuti ko seljačina, još se i više razmekša pod užarenim pesnicama, što je stadoše stiskati. Arsen se sasma tisne do nje pritištući joj nespretno nožne prste... Pijani ih glas ne smete: ne čuše ga.

Sljedeća stranica→