Isušena kaljuža/Na dnu/Dio drugi/II.

← Na dnu / Dio drugi / I.

Isušena kaljuža NA DNU, Dio drugi, II. autor: Janko Polić Kamov

Na dnu / Dio drugi / III. →

II.

Pošao je na objed. Našao podvornika novinarske udruge. Arsen nije pio vina. A on mu je stao nalijevati u čašu.

– Ne pijem – rekne Arsen.

– A! Za društvo. Jednu čašu.

– Ne pijem vina. Liječnik mi zabranio. Pijem pivu.

– Jednu flašu.

Arsen je gledao u njegovo crveno, ispaljeno lice i silno crne brkove i pogled, zamišljen do tuposti. Bijaše mamuran od posljednje noći i puhaše ko da mu je vruće. Mučio se onda očima, da nešto razabere, a zapravo ga stiskivahu sljepočice. Arsenu postajaše sve nesnosnije. On bi rado pio: voda mu kao nalijegaše na želudac kao da nije ni jeo drugo osim kruha raskvašena u vodi. Nije se trebao bojati, da će mu piće udariti u glavu. Podvornik, ako i plaćaše pivu, plaćaše samo zato, da mu Arsen plati vino. Bijaše to jasno. Obavezivaše čovjeka taj gologlavi, hrapavoglavi pijanac, jer ljubeznost bijaše od starine prevara, uljudnost meka, uslužnost dug. A Arsen je za sebe bio siguran, da neće uzvratiti pivu vinom, novac novcem i uslužnost pristojnošću.

– Ne pijem! – ponovi drugi put i smrče se.

– Ah! – mahaše ovaj jezikom.

– Ja ne pijem! – Počeo se bio znojiti. Dan bijaše zamagljen; nebo se rugaše zemlji i priroda bijaše abnormalna u osjećanju njegovom. Brzo mu sine u misli renesansa juga i Nordijci, ulaz djevice u tempal i krčma... pa tu prskanje alkoholičnih mirisa... i tamo lokali ko refugija ljudi pred ledom prirode... i vino refugij gostiju pred zaturenošću lokala. I sjaj momenta obasjav ga drhtavicom i vlagom ganuća brzo se utrne. Arsen je bio i opet mrk. A piva bijaše već na stolu. I on je bio kod stola, onaj lopov, što mu se nevidno stao hvatati džepova. Novčarke.

– Ne pijem! – poviče i zastruže pogledom po njegovoj hrapavoj pesnici. I progutav komad mesa plati i izađe.

Išao je dosta dugo gledajući točno svakog prolaznika. On je gledao onim svojim mutnim očima, koje prečesto primahu izraz od lica. Pa kako je usta držao zatvorena zapuhavaše se sve više šireći nozdrve i ostavljajući oči sasma otprte.

Još je uvijek išao. Na jednom uglu stajaše prosjak. "Traži novac u – mene!!! Hulja!" Bijaše mu nesnosan, jer se sad sjetio, da ga sreta svaki dan i prima u nos izazov, ponuđen njegovom praznom šakom. A tamo podalje bijaše ona obična žena, što s djetetom iskakivaše nenadano pred prolaznika, slijedeći ga, moleći, dosađujući. Rijetko joj tko što davao, ali ona svejedno prolazaše tako dneve na pločniku, sa strahom pred redarima, s nadom u novac i gladom u licu. I činilo se, da je njezino lice gladnije od želuca i oči praznije od crijevlja.

Arsen muklo rukne. Srdio se na sve te otimače, nekažnjive tatove i slobodne razbojnike, što otimahu novac, "njegov" novac. Ali i više! Srdio se, što mu je na um pala primjedba: "Danas si mogao objedovati badava, uštedjeti ručak i – dati prišteđeno ovima." Ali se nije mogao dugo srditi. Primjedba ga skrene na rasuđivanje: ne bijaše baš neumjesna. Valjalo je stati.

Arsen je tu najposlije izvukao "čitavu" cigaretu, smekšao je i zapušio. Zato je stao. Hodati i pušiti bijaše luksuz kao čitati i pušiti. Hodaš i zadjeneš se svaki čas; čitaš i začitaš se – a cigareta dogorijeva. Ne valja propustiti ni jedan dim. Tako je on stvar shvatao, budući da je bio odredio pušiti na dan pet cigareta. Ali dok je sada utezao dimove i gledao u njihovo pršenje, utezaše današnje dojmove i skupljaše u nešto zgusnuta, masivna.

Nebesa počivahu. Omataše ih jedna zgužvana plahta zasjedavši poput šubare na zemaljsku ćelu. Bijaše to tren sjevera. Odavde se ne vidjevaše more. Samo prolaznici govorahu preglasno, prelako i preprazno. A Arsenu bijaše težina u nogama, težina u mislima. Sjećao se, kako je odahnuo slobodno, otvoreno, požudno, s poimanjem, bez naprave frazeološke, kad je vidio onu zaturenu sličicu zaturene birtije. I onda onaki Hrist... Bijaše mu to bliže od čarobne, prejasne, gavanske estetike. Ali sad ga zanimaše to, što je onu birtiju nasmijanih našao sučelice psujućemu Hristu... "A onda me pozvaše na objed... Ja bih bio morao platiti... Onda mi je onaj lopov htio platiti... I onda..." Pomako se. Stojeći ovako činjaše mu se, da kima glavom. Onda je uistinu počeo kimati. Jer ono, što je bilo, što bješe još i što je imalo biti, nešto najnejasnijega iz njegovih prošlih razmišljanja, nešto, što mu se vraćaše u misli grčevito, ridalački, tragički, bijaše njegov odnos k bratu.

"Ja sam odlučio raditi i sve mu nadoknaditi. Napisati nešto, recimo, studiju o narodima tradicije... ili ma što. Napisati, glavno, pa i na nesigurnu plaću... Ali raditi. I više: trošiti manje no primam i moći reći: to sam uštedio, ovo sam napisao, tu sam ozdravio... Nije li to plemenito? Logično? Razumno? Nije li?"

Pitaše najprije, a onda se stao zamišljati, da maše glavom i puše kroz nos. "I zdravo je to: logika, razum, poštenje. Zdravo!"

Mahao je uvijek glavom.

"To je zdravo, dakako. Zdravo osjećanje." Ponavljaše istu riječ, jer besvijesno ciljaše na nešto drugo, što ne mogaše odmah pogoditi. A ono bijaše već u njemu sređeno. Sve ovo nekoliko tjedana sprovedenih u liječenju, radu i počivanju spominjaše nijemim mislima. Rad: od 9–12, 1–4, 79; spavanje: 9–7; liječenje: kako je liječnik polagao težište na želudac, to je Arsen morao sjediti raspružen, da olakša probavljanje i disanje, a onda dobro prožvakati hranu, zaslinjavati, te je želudac imao da obavlja samo polovicu svoga posla. Danas je, istina, iznimno progutao meso. Ali do danas je i juhu zaslinjavao, a meso žvakao toliko, te je umarao previše i čeljusti i zube i ofurivao nepce. Ali! Ali! I kraj prozora sjeđaše obično raspasan, otkopčan, udišući lagano zrak... Ozbiljno! Sad se je gledao ovakav i bijaše mu i opet, da se karikirao. I nasmiješi se zadovoljno mašući glavom od lijeva na desno. Nije kimao. Nijekao je i ne poricao. A karikiranje je raslo. Jer on je i štedio: odrekao se kave; pripaljivao obično na cesti ili u kuhinji cigaretu i pod mrak postajaše obično zamišljen pred jednim pitanjem: bi li upalio lampu i cigaretu, da prištedi na žigicama ili bi zapalio najprije cigaretu, pa ispušio je – lampu, da prištedi na petroleumu. Uvijek ozbiljno!

"Škrtac", mišljaše i iskusno, životno, zato u ovom trenu umirno, govoraše: "Prođosmo i to". Shvataše sada tu zgrčenu grdosiju, koja se raširi u svakom atomu bitisanja i trezveno dovađa misao u ludilo i poludio svejedno si ostao sabran, račundžija, spekulant. On je dapače bio pronašao, da od jedne cigarete napraviš lako dvije, da jedan dim može zamijeniti tri i četiri dima cigaru. Valja samo pušiti naglo, bez daha. A jedamput bio je kupio jednu knjigu, koju mišljaše upotrebiti za referat. Ali knjiga nije mogla ni čemu da posluži. Ove noći nije mogao dugo usnuti. Znojio se do ponoći, a onda sastavio u misli feljton o knjigama, koje se kupe i ne isplate, o novcu, koji se zasluži i zapije, o ljudima, koji žive i umiru... "Potrošio sam dvije krune, ali ću dobiti pet" mišljaše onda. Jer njegova škrtost bijaše kao savjest nitkova, koji traže u zlodjelu dobro djelo, da mogu mirno usnuti.

I – sad se nije smijao. "Bio sam uistinu postao i taki, ja, rasipnik zdravlja, mecena bludnica i dobrotvor konobarica... Bio sam već i to." I tu je stao grcati kroz nos opsovavši majku, s licem gladnijim od želuca, vraćajući se sa galerije slika, ručka, šetnje... i dna...

U dno –

Sljedeća stranica→