Isušena kaljuža/Na dnu/Dio drugi/I.

Isušena kaljuža NA DNU, Dio drugi, I.
autor: Janko Polić Kamov

I.

Došav na jug u veliki, stari, sijedi i časni grad odluči čvrsto liječiti se. Ova je odluka bila osnovana – mišljaše – na onoj ravnoteži, s koje je bio odahnuo onu večer u pivani, jer sada bolovanje podavaše moralne snage ozdravljivanju, bolest zdravlju. Naoko svijetao zamišljavaše sebe oporavljena i uljepšana pred cvatućim majčinim zjenama i radosnim pogledima brata i rođaka. Činjaše mu se, da sada može njih zadovoljavati, da smije njih razveseljivati i da time vrši više neko pravo, negoli dužnost. Oduže je već vremena valjao na njih neprilike, uzrujavanja i očajavanja svojom besposlicom, lumpovanjem i mislima grdnje, sanja i alkohola, zločinstva, besavjesnosti i zastranjivanja. Bijaše zao, zato sad imađaše pravo na dobrotu. Majci će donijeti zdravlje tijela, bratu uspjehe rada, ostalima vedrinu razgovora.

I stao se liječiti, učiti i šetati. Sve ga oduševljavaše. Liječnik koji je ispitivao njegova pluća, živovanje, drugovanje, obitelj... uznese ga. Gledaše na nj kao na druga, kojemu mora postati kolega u istoj struci, zanimanju i djelovanju. Studiranje, kojemu se podavaše od jutra do mraka i koje upotrebljavaše oči, ruke i mozak, donašaše rasuđivanje, umirnost i zadovoljstvo. Šetnja po galerijama slika, crkvama i ulicama podavaše novost u prošlosti i sadašnjosti i donašaše za napojnicu umornost, vedrinu i san. Ovo ga ispunjaše cijeloga, ali teško da je on samo to ispunjao.

Uto dobije pismo od Jelke. Pisaše, da dočeka gospodina Savića, koji dolazi tamo s kćerkom Lizom, njezinom, Jelkinom, dobrom znanicom, po njezinoj, Lizinoj, sestri; ova je ovih dana umrla, a otac želeći rastresti Lizinu melanholiju odlučio se na put. Pisala je vrlo opširno, suvišno, brbljavo. Arsen je dočeka, u spokoju jasnih misli, koje ne bijahu u opreci s okolinom, budući da je on ne vidjevaše inako nego na ulici, knjigama i novinama, gdje ljudi postajahu knjige i knjige ljudi, a misli život... A on? Ćutaše. Od umora. Liza bijaše u osamnaestoj godini, u crnini, tuzi i bljedilu. Sve se to bješe na njoj uobličilo ne u sjetu, nego u izazivanje. Izazivaše primjerice njezin smiješak, što je htio biti gorak na usnama, a znao se ljepušastim u misli i otkrivaše razbludnim u očima. Izazivaše i njena zamišljenost, kad bi gledala izgubljeno u ledoliku ravninu morsku, što odražavaše crne obrise njenih stisnutih, vilinskih ramena. Izazivaše i njena dobrota, što izviraše iz njene slabosti, koja je upijaše u egoizam muških mišica i postajaše jakom. Otac bijaše širok, šutljiv i odmjeren. Dugo je slušao, kad se govorilo o umjetnosti, dugo gledaše u sliku, koju označavahu vrijednom – tako je on šutljivo i dugo čitao novine, ispijao kavu i pušio.

Arsen ih povede najprije u galeriju starog slikarstva.

– Ovo je glasovita slika... i ova... i ona tamo... – upozoravaše. I lagano, zato stalno i krepko, pogotovo kad bi dospio udaljiti Lizu od oca, izdizaše se njegova opaska, nabujavaše njegova misao.

– Gledajte, ovo je "Uzašašće Marijino" od Tiziana. Gledajte pomno. Gore: ona kraljica, posipana cvjetnim, golušavim anđelima, umišljena, neljudska, s očima obrnutim k nebu – a ono dolje, one ruke, oni tamni, čeznutljivi, pohotni ljudi, s pogledima ispruženim u rukama... Šta vam se čini? Ne hvataju li te ruke ženu? Ne diže li se ta žena u nebo moleći svojim blagim, svetim mirom za okrilje od napasti... Ali čekajte. Stanite tu. – On je povede obuhvativši joj struk. – Tu. Sada. Ne čini li vam se, da je ovaj dio slike, što predstavlja ljude, što je dolje, na zemlji, veći, snažniji i krepči od onoga, što predstavlja Mariju, okrunjenu anđelima, što je gore, nad zemljom?

Podrhtavaše i ona, jer gledaše. A Marija ko da se gubljaše. Možda je osjećala one muške, ogoljene, željezne laktove i šake, što se dižu ko da hoće nešto primiti, pritegnuti, srušiti.

– A tu – Arsen je okrene na desno. – Gledajte. "Čudo sv. Marka". Slikao Tintoretto. Zašto je ova slika ljepša? Jer i sv. Marko kao da pada na zemlju.

I padaše; bar se tako činilo, jer je glava bila niža od nogu, a on zavitlan bijaše jedna boja i lice s ljudima, što gledahu čudo.

– I jest čudo. Sveci postaju ljudi.

– Krasno... – disaše ona među onim bezmirisnim bojama, idući za njim, podalje od oca, što je sjedao pred svakom slikom, misleći, kako je to uistinu zgodno imati sjedalo u kazalištu i galeriji.

– I ovo je glasovita slika... I ovo... Ali pazite ovu: "Preljubnica" od Tintoretta.

– Šta velite? – Arsen je poprimio sličan izraz onome Hristu na slici, što je u grešnu ženu, s japanskim obrvama, zato i bludnijom, gledao iskusno, maliciozno, bez strogosti. – Recite: nije li ovaj Hrist, što se smješka u očima, bar razumio život? I doživio možda. Arsen je gledao postrance. Njezine su oči sjale. Ali ne bijaše bludnosti u tom pogledu; bijaše očaranost i plamsanje djetinje, kad se ovo vidi obdareno. I kad su došli pred Canovinog Herkula, gdje su mišice bile napete i tvrde, kao da one zamjenjuju sam kostur – ona je oborila oči, krenula na stranu i u tom bijaše sav zaplašeni, prežestoki, abisni blud njezin: ona se je stidjela svoga stida. I Tiepolo sa svojom uobljenom grandezzom, što dozivaše možda u pamet luksuznu, hispansku ljubav, poigravaše u bojama, svijetlim, živahnim, ležernim poput gospodske puti i salona u šari njenih očiju. Ali Arsen požurivši korak i ostavivši odmjerenog gospodina odostrag, gotovo sune u drugu dvoranu.

– Gledajte. – Upiraše u "Propelo" od Van Dycka.

– Ovaj Hrist nije bog, jer trpi; ovaj je Hrist čovjek, jer proklinje.

Bijaše gadan, jer bijaše još živ. Ne govorahu one oči: "Oprosti im, jer ne znaju što čine!" One proklinjahu boga, ako ga ima; udarahu prekorbama na njega, ne na ljude. Jer velika bijaše nepravda, što je dopusti pravedni; veliko nasilje, što ga pregleda svevidni.

Liza je vidjela grozotu, jer ju je on nailazio; on ju je zapažao, jer je osjećao nju; on ju je izražavao tako efektno, jer je žudio zapjehati osjećaje i misli one lagane, slabašne, podatljive pojave. I ne pusti je.

– A sada... Ovo su sve Nordijci, Holandezi. Slike malene vrijednosti... Ali pazite, kako svece i svetice, Hristose i Marije guraju napolje pijanice; crkve zakapaju pejzaži, studiji i birtije... Pazite...

Otac je također gledao, šutio i slušao.

– A sad ajdmo. Dovidova – sutra!

– Ah, pa izvol'te s nama – progovori najposlije Savić.

Arsen se lecne. Pričini mu se, da mu se lecnuše i ruke. I odmah se oprosti. Ruke su htjele nešto stisnuti i ne pustiti. Novčarku.

Sljedeća stranica→