Ištipana hartija/Knjiga druga/Popijevka

Svakidašnjost Ištipana hartija Knjiga druga, POPIJEVKA
autor: Janko Polić Kamov
Cjelov


Popijevka

uredi
Vjetar hvatam da me nosi
od to svijeta izjevana,
što mu dnevnost pije krvcu,
dnevnost gromko opjevana.
O ta dnevnost, što se smije,
a usne joj suhe s čame!
O ta dnevnost, što se plače
i bez jedne suze same!
Što se u nje smijeh krsti,
meni radost svaku pije.
Njezin plač — a moja studen,
što se crnim smijehom smije.
Ne vjerujem da je čovjek,
što je prošo kroz nju tudi;
ne vjerujem da su ovo
moja braća, moji ljudi.
Jer tad nisam ni ja čovjek
i pljuckat ću čovječanstvo
i tražit ću drugdje, dalje,
i drugove i božanstvo.
Ne, to nije, nije čovjek,
što u meni pustoš stvara:
pjevao sam njemu himne
dižuć plamen sa oltara;
plakao sam s njime ljuto
i suzama pjesme šaro;
kroz njegovih patnja vatru
prometo se i izgaro;
i poljupce sipah ludo
i u njima zanos krvce:
Ja sam njemu razapeo
svoju miso, svoje srce,
da po njima kolo vodi
svojih boli do ludosti,
da me gazi, da me davi,
da ne reknem nikad dosti!
Ne, to nije, nije čovjek,
to je neka sveta halja,
u kojoj se ljudstvo cijelo
po zakonu mota, valja.
I ne rekoh više ništa...
Hvatat ću se vjetra smjela
da me mine crna slutnja,
izgrizena, nevesela.
I da'nut ću s vjetra dahom,
kud se ono ljudstvo valja
prodirući divlje, bijesno
kroz svetinju tvrdih halja.
I ovako golo, samo,
meni će se o vrat popet:
Ja ću klicat od ganuća:
čo'eka sam našo opet.
I pijani s krupnih suza
dalje ćemo suze liti
i u orgij pjesme pjevat
i do zore — suze piti...



Sljedeća stranica