Ištipana hartija/Knjiga druga/Popijevka
← Svakidašnjost | Ištipana hartija Knjiga druga, POPIJEVKA autor: Janko Polić Kamov |
Cjelov → |
Popijevka
uredi- Vjetar hvatam da me nosi
- od to svijeta izjevana,
- što mu dnevnost pije krvcu,
- dnevnost gromko opjevana.
- O ta dnevnost, što se smije,
- a usne joj suhe s čame!
- O ta dnevnost, što se plače
- i bez jedne suze same!
- Što se u nje smijeh krsti,
- meni radost svaku pije.
- Njezin plač — a moja studen,
- što se crnim smijehom smije.
- Ne vjerujem da je čovjek,
- što je prošo kroz nju tudi;
- ne vjerujem da su ovo
- moja braća, moji ljudi.
- Jer tad nisam ni ja čovjek
- i pljuckat ću čovječanstvo
- i tražit ću drugdje, dalje,
- i drugove i božanstvo.
- Ne, to nije, nije čovjek,
- što u meni pustoš stvara:
- pjevao sam njemu himne
- dižuć plamen sa oltara;
- plakao sam s njime ljuto
- i suzama pjesme šaro;
- kroz njegovih patnja vatru
- prometo se i izgaro;
- i poljupce sipah ludo
- i u njima zanos krvce:
- Ja sam njemu razapeo
- svoju miso, svoje srce,
- da po njima kolo vodi
- svojih boli do ludosti,
- da me gazi, da me davi,
- da ne reknem nikad dosti!
- Ne, to nije, nije čovjek,
- to je neka sveta halja,
- u kojoj se ljudstvo cijelo
- po zakonu mota, valja.
- I ne rekoh više ništa...
- Hvatat ću se vjetra smjela
- da me mine crna slutnja,
- izgrizena, nevesela.
- I da'nut ću s vjetra dahom,
- kud se ono ljudstvo valja
- prodirući divlje, bijesno
- kroz svetinju tvrdih halja.
- I ovako golo, samo,
- meni će se o vrat popet:
- Ja ću klicat od ganuća:
- čo'eka sam našo opet.
- I pijani s krupnih suza
- dalje ćemo suze liti
- i u orgij pjesme pjevat
- i do zore — suze piti...
Sljedeća stranica→ |