Ištipana hartija/Knjiga druga/Poezija

Ištipana hartija Knjiga druga, POEZIJA
autor: Janko Polić Kamov

Noć →

Poezija

Kroza zastor mast se cijedi ko sa smokva mast slačine

pod raskošjem bujnog neba, po kome se priča lijeva,

zalutala iz pjesama ljiljana i cedrovine,

kijem Salamun knjigu kiti, kad Judejku kroz noć pjeva.

Duša dršće: tajna psovka crne ploče Mojsijine,

zakonika ropske marve pod ravnanjem svetog Zijeva,

što se valja iz visina s crne ruke Jehovine

ko jesenska, duga kiša, bez gromova, bez ogrijeva.

Duša dršće: to je priča zašaptala sa nebesa,

u bojama što se mijese u Gomori, na istoči,

kad se miješa karmin krvi, crno kosa, bijelo mesa.

Duša dršće ko da akord jedna tanka struna toči,

navinuta, ištipana, strašću, prsti izbijena:

bješe riječ što se proli klikćuć u šir: Žena! Žena!

I svlači je žedan tajni, što se njenom grudi gone

i lutaju njenom kožom ko da plove usred vira

i gube se časkom brzim ko da dublje nekud rone:

kao pjena iskra rujnih kroza staklo od putira.

U nju cijelu kao miso u beskrajnu prošlost tone

i iglicam svoje krvi njene tajne drhtav dira,

a ona se vidje gola i bacaka bijele none

i što dalje — ljuće, slađe... sve je veća, sve je šira...

Prošlost to je cijela došla i bez svijesti i bez sluti,

prošlost oca, djeda, bake, što se živog sina hvata

da se nosi kroza svijet sa zanosom od kreljuti.

I bez svijesti i bez sluti on je veže oko vrata

ni ne znajuć što ga vije, što ga tište, što ga mota:

da l' će niknut svijetli ženij ili crni idijota.