Ištipana hartija/Knjiga druga/Noć
← Poezija | Ištipana hartija Knjiga druga, NOĆ autor: Janko Polić Kamov |
Ljeti → |
Noć
urediI
uredi- Još zadnji plamsaj umrloga dana
- o rub oblaka bljedolik se tmuri
- ko tužna, gola čempresova grana
- u zimski suton pepeljasto-suri.
- A tamo, dublje, s onih mrkih strana
- ko da to sablast paučasta zuri,
- što proždrijela je zadnji plamsaj dana
- i šupa oka sad se gruba guri.
- Tek kadšto blijesak kroza nju zablista
- ko slomljen usklik osamljenog Bruna
- kad prsnu u dim rad propetog Hrista;
- il prospe tračak poljubljena Luna
- ko da se vinu iz oblačnih grudi,
- gdje bješe pošla da sodomski bludi.
- I sva je blijeda ko da stida nema,
- ko djeva, što se na razblude baci,
- u kojoj tajna u umoru drijema
- i škrgut kosti u zgrčenoj šaci.
- I virka, ide... pričajući svjema
- i rašta su joj povenuli traci
- i rašta u nje već ni stida nema
- i rašta su joj zaklecali kraci.
- To bješe orgij, što ga sablast splete
- u crni cjelov na ležište zračno,
- što muklom psovkom tek gromovi svete;
- jer oskvrnuto ležište je bračno,
- gdje oblak Lunu na spavanje snubi
- i uspavanu prevarno izljubi.
- A sada ide osvetnik s nebesi
- i zviždi s bičma u pestima čvrsti'
- da baci osud na velikim grijesi
- i krvnom kazni grešnike prekrsti.
- I vija lelek ko da plaču bijesi
- i samu Lunu mota ljutim prsti,
- a grdna avet u bijegu se kesi
- i psuje onog, što kandžijom krsti.
- Tek Luna dršće srebrena od suze
- u sjetnoj boli prevarene žene
- i čistim nebom pokajnički puze.
- A tu... na zemlji... dvije idu sjene
- u vedroj noći, što je srebro zali...
- i Luna vidje — gdje su pod hrast pali.
II
uredi- Još luči gore kroz nebeska stakla:
- to mislioci pokraj knjige sjede
- i pišu raspre vrh prošloga pakla
- i s mozga bujnog krupne kapi cijede.
- Sve drugo šuti — ko da smrt je takla
- i dala svrhu dugovjeke bijede:
- a mislioci sjede iza stakla
- i nesklad vječni u sisteme rede.
- Tek tu se pjesma šturaka talasa,
- i žablji kor se pod nebesa diže
- ko gusti tamnjan u čast gorostasa.
- I njina pjesma vaselenu liže,
- jedina, sama sa nizina svijeta,
- dok neko vječnost riješi i goneta.
- A tamo dolje tresu se kreveca
- i taru uda i sljepljuju usti
- i guše vapaj pustinjaka sveca
- u cjelov jedan raskošni i gusti.
- I sve se gubi, zamire i kleca
- i usna usnu ko ne sme da pusti
- i sve se jače drmaju kreveca
- i sve se dublje upijaju usti.
- O slava svakom, ko u noći bdije,
- ko ima miso, što za vječnost pati,
- ko plamom mozga čovječanstvo bije!
- O slava svakom, ko se bludom blati,
- ko ima ljubav da za vječnost lijeva,
- ko plamom krvi čovještvo ogrijeva!
- A kada plane istok u ekstazi
- i svojim krikom razdere crninu
- i svijetlim stihom po nebesim plazi
- ko da se mozak okupo u vinu —
- u blatu negdje ljudska bijeda gazi,
- a u njoj krvca, što od truda stinu,
- ko da su po njoj za'ujali mrazi,
- ko kletva da joj srcem nokat rinu:
- To glad se grči, što je noću luto,
- dok tajnu bitka veleumlje traži,
- a on je tuda zemlju rovo kruto;
- i dok su vječnost stvarali od draži,
- on grdnu psovku rađao je s muke
- i glodo kosti sa nemoćne ruke.
Sljedeća stranica→ |