Ištipana hartija/Knjiga druga/Noć

Poezija Ištipana hartija Knjiga druga, NOĆ
autor: Janko Polić Kamov
Ljeti


Još zadnji plamsaj umrloga dana
o rub oblaka bljedolik se tmuri
ko tužna, gola čempresova grana
u zimski suton pepeljasto-suri.
A tamo, dublje, s onih mrkih strana
ko da to sablast paučasta zuri,
što proždrijela je zadnji plamsaj dana
i šupa oka sad se gruba guri.
Tek kadšto blijesak kroza nju zablista
ko slomljen usklik osamljenog Bruna
kad prsnu u dim rad propetog Hrista;
il prospe tračak poljubljena Luna
ko da se vinu iz oblačnih grudi,
gdje bješe pošla da sodomski bludi.
I sva je blijeda ko da stida nema,
ko djeva, što se na razblude baci,
u kojoj tajna u umoru drijema
i škrgut kosti u zgrčenoj šaci.
I virka, ide... pričajući svjema
i rašta su joj povenuli traci
i rašta u nje već ni stida nema
i rašta su joj zaklecali kraci.
To bješe orgij, što ga sablast splete
u crni cjelov na ležište zračno,
što muklom psovkom tek gromovi svete;
jer oskvrnuto ležište je bračno,
gdje oblak Lunu na spavanje snubi
i uspavanu prevarno izljubi.
A sada ide osvetnik s nebesi
i zviždi s bičma u pestima čvrsti'
da baci osud na velikim grijesi
i krvnom kazni grešnike prekrsti.
I vija lelek ko da plaču bijesi
i samu Lunu mota ljutim prsti,
a grdna avet u bijegu se kesi
i psuje onog, što kandžijom krsti.
Tek Luna dršće srebrena od suze
u sjetnoj boli prevarene žene
i čistim nebom pokajnički puze.
A tu... na zemlji... dvije idu sjene
u vedroj noći, što je srebro zali...
i Luna vidje — gdje su pod hrast pali.


Još luči gore kroz nebeska stakla:
to mislioci pokraj knjige sjede
i pišu raspre vrh prošloga pakla
i s mozga bujnog krupne kapi cijede.
Sve drugo šuti — ko da smrt je takla
i dala svrhu dugovjeke bijede:
a mislioci sjede iza stakla
i nesklad vječni u sisteme rede.
Tek tu se pjesma šturaka talasa,
i žablji kor se pod nebesa diže
ko gusti tamnjan u čast gorostasa.
I njina pjesma vaselenu liže,
jedina, sama sa nizina svijeta,
dok neko vječnost riješi i goneta.
A tamo dolje tresu se kreveca
i taru uda i sljepljuju usti
i guše vapaj pustinjaka sveca
u cjelov jedan raskošni i gusti.
I sve se gubi, zamire i kleca
i usna usnu ko ne sme da pusti
i sve se jače drmaju kreveca
i sve se dublje upijaju usti.
O slava svakom, ko u noći bdije,
ko ima miso, što za vječnost pati,
ko plamom mozga čovječanstvo bije!
O slava svakom, ko se bludom blati,
ko ima ljubav da za vječnost lijeva,
ko plamom krvi čovještvo ogrijeva!
A kada plane istok u ekstazi
i svojim krikom razdere crninu
i svijetlim stihom po nebesim plazi
ko da se mozak okupo u vinu —
u blatu negdje ljudska bijeda gazi,
a u njoj krvca, što od truda stinu,
ko da su po njoj za'ujali mrazi,
ko kletva da joj srcem nokat rinu:
To glad se grči, što je noću luto,
dok tajnu bitka veleumlje traži,
a on je tuda zemlju rovo kruto;
i dok su vječnost stvarali od draži,
on grdnu psovku rađao je s muke
i glodo kosti sa nemoćne ruke.



Sljedeća stranica